Za žene koje su preživjele ratne zločine, kraj rata nije značio i kraj njihove borbe. Godinama kasnije, one i dalje svjedoče, traže pravdu, podsjećaju na žrtve i insistiraju da zločini ne budu zaboravljeni.

Jedna od njih je i Kada Hotić, potpredsjednica Udruženja „Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa“. U genocidu u Srebrenici ubijeni su joj sin, muž, braća i 56 članova uže i šire porodice.

Uprkos svemu što je preživjela, Hotić decenijama govori o zločinima i zahtijeva pravdu.

„Ženski inat je vrlo jak i svijet više prihvata izjavu žena nego kada sluša političare i one koji su namještenici za platu“, kaže Hotić.

Žene u borbi za pravdu

Prema njenim riječima, većina žena koje su preživjele ratne strahote ustala je da se bori za pravdu. U početku je, kaže, očekivala da će tu odgovornost preuzeti država i njene institucije, ali su žene s vremenom shvatile da će za ostvarivanje svojih prava morati same preuzeti inicijativu.

„Tranzicijsku pravdu vodi politika, ali mi tražimo svoja prava i u ovom sistemu smo dosta uspjele. Iznijele smo istinu u svijet, obilježile mjesta zločina, svjedočile protiv ratnih zločinaca. To je naša uloga, ta borba za istinu i pravdu“, ističe Hotić.

Snagu takve borbe, kaže Hotić, pokazao je i susret sa generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija Antoniom Guterresom u New Yorku 2019. godine, kada su ona i Munira Subašić govorile o svojim iskustvima, ratu, zločinima i odgovornosti međunarodne zajednice.

„Imam običaj iznijeti svoju istinu zašto je bio rat, zašto smo to doživjele i šta je uloga međunarodne zajednice i UN-a. Kada smo sve to ispričale, njemu su suze bile na oči. Važnije je kada priča Kada ili Munira nego ljudi koji su namještenici na pozicijama. Taj naš ženski inat je zaista dao veliki doprinos“, kaže Hotić.

Iako su, kako kaže, u početku često bile doživljavane kao teret, žene koje su preživjele rat nisu odustale od javnog govora o onome što su preživjele. Njihov cilj, ističe Hotić, nije bio politički uticaj niti lična korist, već insistiranje na pravdi i odgovornosti.

Borba žena ne završava presudama

Sličan put prošla je i Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja „Žena-žrtva rata“, koja više od tri decenije radi na dokumentovanju ratnih zločina i zagovaranju prava preživjelih. Govoreći o procesuiranju ratnih zločina, Hasečić kaže da je razlika između prvih godina nakon rata i današnjeg vremena velika. Sama je dva puta svjedočila pred Haškim tribunalom, a svjedočila je i pred Sudom BiH.

„U početku je išlo hapšenje ratnih zločinaca. Međutim, u posljednje vrijeme nešto se čudno dešava. Imali smo sastanke sa zamjenikom glavnog tužioca i bilo je pitanje nemogućnosti pronalaska ratnih zločinaca. Ako se mi, preživjele žrtve, angažujemo, pronađemo ratne zločince i damo adresu, onda nas to duboko vrijeđa. U nekim slučajevima smo uspjele, ali u posljednje vrijeme osjećam kao da je sve ostalo mrtvo slovo na papiru“, kaže Hasečić.

Za nju borba žena za pravdu ne završava presudama, već podrazumijeva i ostvarivanje prava preživjelih, kao i očuvanje sjećanja na zločine. Jedan od važnih koraka u toj borbi jeste inicijativa za izmjenu Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, kojom se traži ukidanje uslova državljanstva BiH za ostvarivanje prava žrtava ratnog seksualnog nasilja.

Hasečić navodi da su zbog ovog uslova brojne preživjele žene, od kojih su mnoge i svjedočile, ali su se nakon rata odrekle državljanstva BiH, te su ostale izvan sistema zaštite i podrške.

Nakon višegodišnje borbe, Vlada Federacije BiH usvojila je prijedlog izmjena kojim se ukida uslov državljanstva za ovu kategoriju žrtava, a sljedeći korak je na Parlamentu. Za Hasečić je to važan korak, ali borba još nije završena. Važan dio tranzicijske pravde za Hasečić je i memorijalizacija. Smatra da mjesta na kojima su počinjeni i pravosnažno utvrđeni ratni zločini moraju biti obilježena kako bi se sačuvalo sjećanje na žrtve.

„Mislim da žrtve nikada neće zaboraviti. Svako mjesto gdje postoji pravosnažna presuda trebalo bi posebno obilježiti, da svako zna šta se tu desilo, bez razlike o kome se radi. Memorijalizacija je jako bitna. Najbitnija“, kaže ona.

Kao primjer navodi hotel „Vilina vlas“ u Višegradu, gdje se godinama bore za postavljanje spomen-ploče u znak sjećanja na preživjele žrtve i one koje su ubijene, kao i na mnoge koje danas nisu pronađene“.

Ženski sud kao feministički pristup pravdi

“Ženski sud – feministički pristup pravdi” regionalna je inicijativa ženskih i feminističkih organizacija s prostora bivše Jugoslavije, pokrenuta oko 2010. godine. Proces je kulminirao javnim zasjedanjem u Sarajevu 2015. godine. Ženski sud nije imao formalnu sudsku nadležnost niti je mogao izricati pravne kazne, već je predstavljao alternativni prostor za svjedočenje, priznanje iskustava žena i izgradnju kulture sjećanja.

Tokom završnog zasjedanja 36 žena svjedočilo je o različitim oblicima ratnog i poslijeratnog nasilja, diskriminacije, gubitka, ali i otpora i solidarnosti. Cilj Ženskog suda bio je omogućiti ženama da postanu aktivne sudionice u stvaranju pravde i sjećanja. Njegov rad nastavljen je i nakon 2015. godine kroz nova svjedočenja, regionalne susrete i dokumentovanje iskustava žena, uključujući slučaj Foča 2023. godine.

U organizaciji Ženskog suda učestvovale su različite organizacije iz regije, među kojima Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa, Fondacija CURE, Centar za žene žrtve rata ROSA, Centar za ženske studije iz Zagreba, Anima – Centar za žensko i mirovno obrazovanje, Ženski lobi Slovenije, Savjet za rodnu ravnopravnost, Ženska mreža Kosova, Centar za ženske studije iz Beograda i Žene u crnom.

Sjaj ljudskosti

Dok Hotić i Hasečić govore iz iskustva višedecenijske borbe za pravdu i prava preživjelih, Zilka Spahić-Šiljak, profesorica rodnih studija i akademska direktorica Univerzitetskog gender resursnog centra (UNIGeRC) Univerziteta u Sarajevu, ukazuje na širi značaj uloge žena u suočavanju s prošlošću. Ona smatra da prečesto žene posmatramo samo kroz ono što im se dogodilo, odnosno kao žrtve nasilja, majke koje su izgubile djecu, izbjeglice ili svjedokinje zločina, a da mnogo rjeđe govorimo o tome koliko su one bile snažne, koliko su se organizirale, pružale otpor, pomagale drugima, čuvale obitelji i zajednice i što je posebno važno gradile su mir nakon rata.

„Kada ženu posmatramo i kao aktivnu sudionicu, onda ratnu prošlost više ne gledamo samo kao povijest stradanja, nego i kao povijest ženskog djelovanja, hrabrosti i odgovornosti. Žene nisu samo preživjele rat, one su nakon rata često bile među onima koje su prve počele govoriti o zločinima, tražiti pravdu, pomagati drugim ženama i insistirati da se ono što se dogodilo ne zaboravi“, kaže profesorica Spahić-Šiljak.

Za nju je važno da se ta iskustva sačuvaju zato što sjećanje nije samo pogled unazad, već je to način da zaštitimo budućnost. Ako budućim generacijama budemo prenosile samo političke i vojne činjenice, kaže, izgubit ćemo veliki dio istine o ratu. Potrebno je čuti i osobne priče žena, šta su izgubile, ali i kako su preživjele, borile se, ponovo gradile život i kako su sudjelovanje u stvaranju mira.

Profesorica Spahić-Šiljak smatra da tranzicijska pravda ne može biti svedena samo na suđenje počiniocima i svjedočenje žrtava. Ako žena nakon što ispriča svoju priču ostane sama sa traumom, zdravstvenim problemima, ekonomskom nesigurnošću i svakodnevnim preživljavanjem, smatra ona, onda moramo priznati da naš sistem pravde nije uradio dovoljno.

„Žena koja danas živi s ratnom traumom treba da plaća račune, brine o djeci ili roditeljima, traži posao, ide ljekaru i pokušava voditi normalan život. Zato tranzicijska pravda mora biti nešto što se osjeti u njenoj svakodnevnici, kroz zdravstvenu i psihološku podršku, ekonomsku sigurnost, rehabilitaciju, pravnu zaštitu, priznanje njenog statusa i dostojanstven odnos institucija“, navodi Spahić-Šiljak.

Ratna trauma ne završava presudom

Ona smatra da je bilo napretka i da to treba priznati. Podsjeća na Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata koji je u Federaciji BiH stupio na snagu 2024. godine, a koji je donio važna prava i prepoznao, između ostalog, preživjele seksualnog nasilja i djecu rođenu kao posljedicu ratnog silovanja. Međutim, za nju je problematično što „pravo na papiru“ još uvijek nije isto što i pravo koje žena može stvarno ostvariti. I najnovije analize pokazuju da implementacija zakona nije ujednačena i da pristup pravima i dalje može zavisiti od kantona u kojem žena živi.

„Zato bih rekla da institucije prepoznaju potrebe žena djelimično, ali još uvijek ne dovoljno i ne sistemski. Činjenica da se i gotovo trideset godina nakon rata govori o nedostatku jedinstvenog sistema reparacija, psihološke i zdravstvene podrške i ekonomskih mogućnosti pokazuje da proces nije završen“, ističe Spahić-Šiljak.

Njoj je posebno važno da ženu ne svodimo na status žrtve. Žena je osoba koja ima pravo na pravdu, ali i pravo na dostojanstven život, rad, sigurnost, zdravlje i mogućnost da sama odlučuje o svojoj budućnosti. I možda je najveći test tranzicijske pravde, kaže, u tome da li smo spremni ostati uz ženu i kada se svjetla ugase, kada sudski proces završi i kada se ona vrati svom svakodnevnom životu.

„Trauma ne završava presudom. Pravda bi trebala biti početak mogućnosti da žena ponovo izgradi svoj život“, kaže profesorica. Ona dodaje da ne bi željela da njihova priča završi u trenutku kada su svjedočile pred sudom ili ispričale svoju tramu. One imaju pravo da budu zapamćene i kao žene koje su mijenjale društvu i zato vjeruje da čuvanje ženskih svjedočenja nije samo čuvanje prošlosti, već i stvaranje drugačije kulture sjećanja i ulaganje u društvo koje će bolje razumjeti šta znači mir,koliko je on težak i koliko je važno da se nasilje nikada više ne ponovi.

Ovo je jedan od razloga zbog kojeg je i napisala knjigu Sjaj ljudskosti. Životne priče mirotvorki iz Bosne i Hercegovine, u kojoj je skupila priče jedanaest žena koje su lokalne zajednice prepoznale kao nositeljice izgradnje mira.

Zadržati kontinuitet ženske borbe

Na kontinuitet ženskog djelovanja kroz rat, mir i društvene promjene ukazuje i Danijela Majstorović, profesorica sociolingvistike na Univerzitetu u Banjoj Luci. Podsjeća na ulogu koju su žene imale u bh. i jugoslavenskom društvu i koja je, prema njenim riječima, bila nemjerljiva.

„Sjetimo se tadašnjeg Antifašističkog fronta žena, koji je mobilizirao preko dva miliona žena koje su se bavile krpanjem čarapa, kuvanjem, opismenjavanjem, a neke su nosile pušku. Taj kontinuitet postoji kada je riječ o jednoj nemjerljivoj ulozi žena u ratu i u miru, pa i u pomirenju“, kaže profesorica Majstorović.

Govoreći o tranzicijskoj pravdi, Majstorović ukazuje i na kritike koje je taj termin do sada pretrpio, zbog čega se, kako kaže, danas sve više govori o društvenoj pravdi. U tom kontekstu podsjeća na iskustvo rata od 1992. do 1995. godine i svega što je uslijedilo nakon njega. Prema njenim riječima, za mnoge nije ni prestao rat, a ratnohuškačka retorika i danas egzistira, a žene se nose s tim kao majke, radnice, supruge, sestre i itekako se bore.

Majstorović navodi da se ta borba nastavlja i kroz svakodnevnu borbu za egzistenciju. Žene su, kako kaže, često bile te koje su se borile za osnovne resurse potrebne za život.

„Viđali smo brojne primjere kada bi se žene udružile oko neke teme koja je bila vezana za prošli rat i itekako uspjele postići zapanjujuće rezultate. Kada mislim o društvenoj pravdi, pa evo i tranzicijskoj, mislim o jednom kontinuitetu života nakon rata koji treba da dobije svoj smisao. Ono s čim se susreću žene u BiH je jedna strašna borba za egzistenciju, ne samo da se preživi. Viđali smo i po primjerima mnogobrojnih žena u BiH da su upravo žene bile te koje su se borile i za Kruščicu, Unu, vodu i ove resurse koji su nam preostali, jer će nam i ovo uzeti ako se ne budemo borili“, naglasila je.

Ono što nedostaje jeste, naglašava, da te inicijative ne budu kratkog daha.

„Mi vidimo jednu borbu, pokret, bitku, izborimo se i onda opet kao da ništa nije bilo. Nema jednog uvezanog, politiziranog kontinuiteta tih borbi i to je ono što žene najviše iscrpljuje. Valja izdržati trku u postosocijalizmu, kapitalizmu, tranziciji ili kako god da se preživi. To je nedostatak“, naglašava.

Kao posebno važno pitanje izdvaja i pitanje generacija, ukazujući na promjene koje su se dogodile u društvu, ali i na potrebu za većom snagom ženskih i lijevih društvenih pokreta. Ističe da se ženske borbe danas sve više prelivaju i na pitanja prirodnih bogatstava i nepravde, oko kojih se žene također organizuju i bore.

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta Akademija tranzicijske pravde i podržan je kroz Regionalni programa “Podrška Evropske unije izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu” koji provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) i finansira Evropska unija (EU). Sadržaj teksta isključiva je odgovornost BH Novinara i ne odražava nužno stavove Evropske unije niti UNDP-a.