Više od tri decenije nakon rata, kultura sjećanja u Bosni i Hercegovini i dalje je duboko podijeljena. Dok veličanje presuđenih ratnih zločinaca i negiranje sudski utvrđenih činjenica produbljuje podjele, stručnjaci smatraju da memorijalizacija može biti i prostor za suočavanje s prošlošću, a ne samo novo mjesto sukoba.

Uvažavanje svih žrtava

Sead Selimović, profesor na Univerzitetu u Tuzli, ističe da memorijalizacija u Bosni i Hercegovini može postati alat za normalizaciju odnosa ako se odmakne od etnocentričnih narativa i fokusira na zajedničku ljudsku dimenziju stradanja, uvažavanja svih žrtava i edukacija usmjerenu prema budućnosti.

Međutim, to je u postojećim prilikama, tvrdi, vrlo teško zbog ustavnih ograničenja, velikodržavnih koncepcija koje još uvijek ”žive”, političke volje, politike podjela unutar bosanskohercegovačkog društva i države, nedovoljnog pritiska internacionalne zajednice na destruktivne snage i tako dalje.

„Transformacija je moguća kroz više pristupa kao što su: fokus na univerzalna ljudska prava i humanost, multiperspektivnost, priče o ljudima koji su tokom rata riskirali vlastite živote kako bi spasili sugrađane druge etničke pripadnosti, čime bi osporili narativ o apsolutnoj podijeljenosti društva, staviti fokus na civilne žrtve rata, preferirati edukativnu i dijalošku funkcija memorijala, donošenje zakona na državnom nivo koji bi regulirao izgradnju spomenika itd.“, ističe profesor Selimović.

Ljudska dimenzija kulture sjećanja

Trebamo se odmaknuti od etnocentričnih narativa i fokusirati se na zajedničku ljudsku dimenziju stradanja uvažavanje svih žrtava i edukaciju usmjerenu prema budućnosti, kaže profesor Sead Selimović

Na problem zatvorenih i podijeljenih memorijalnih narativa upozoravaju i iz Centra za nenasilnu akciju.

„Oni memorijalni narativi u kojima dominira zatvorenost “među svojima”, kada su govori političkih aktera na komemoracijama takvi da sataniziraju drugu stranu, gdje se čuvaju pozicije moći i izbjegavaju susreti sa “neprijateljima” koji pružaju ruku pomirenja. Jako je teško probijati te narative, ali nije i nemoguće“, kaže Tamara Zrnović iz Centra za nenasilnu akciju.

Kultura sjećanja oblikovana duž etničkih linija

Prostor za djelovanje i dijalog koji će voditi pomirenju, u Centru za nenasilnu akciju, vide u iskazivanju žala i stvaranje empatije prema bolu svake žrtve. Zrnović upozorava da u Bosni i Hercegovini kultura sjećanja često oblikovana duž etničkih linija. Spomenici najčešće, tvrdi, ističu stradanja „vlastite“ zajednice, dok se patnje drugih naroda prešućuju, umanjuju ili prikazuju kroz prizmu neprijatelja. Ona smatra da takva selektivna memorijalizacija ne doprinosi izgradnji zajedničkog razumijevanja, već može dodatno produbljivati postojeće podjele umjesto da otvara prostor za pomirenje. 

„Zbog toga memorijalizacija može predstavljati ključan instrument u procesu suočavanja s prošlošću. Temeljni korak podrazumijeva priznanje patnje svih žrtava, neovisno o njihovoj etničkoj, vjerskoj ili političkoj pripadnosti. Kada memorijalni prostori ne ostaju ograničeni na obilježavanje stradanja jedne zajednice, već omogućavaju uvid i u iskustva drugih, oni mogu doprinijeti razvoju empatije, međusobnog razumijevanja i stvaranju temelja za društveno pomirenje“, kaže Zrnović.

Prema njenim riječima, to otvara mogućnost i za dijalog jer komemoracije, izložbe, spomen sobe mogu stvoriti mogućnost da različite zajednice artikuliraju vlastita iskustva, ali i da se upoznaju s iskustvima drugih. Na taj način memorijalne prakse, tvrdi, postaju platforma ne samo za izražavanje kolektivnog sjećanja, već i za međusobno razumijevanje i razmjenu perspektiva. 

„Kada mješovita grupa bivših neprijatelja u organizaciji CNA zajedno prisustvuje javnim i zvaničnim komemoracijama, njihovo zajedničko iskazivanje poštovanja prema žrtvama šalje snažnu poruku prisutnima: da više nismo neprijatelji“, naglašava.

Spomenik – mjesto opomene i pijeteta

Memorijalizacija, tvrdi Zrnović, može doprinijeti izgradnji povjerenja ukoliko se temelji na provjerenim činjenicama i ukoliko je usmjerena na njegovanje sjećanja, a ne na stvaranje novih neprijateljstava.

„Spomenik bi trebao biti mjesto opomene i pijeteta prema žrtvama, a nikako prostor u kojem se veličaju počinioci, opravdava nasilje ili šalju prijeteće poruke drugoj zajednici. Potrebno je izaći iz ustaljene prakse koja je kod nas prisutna, gdje se memorijalizacija i kultura sjećanja koristi kao instrument političke manipulacije, koja narušavaja povjerenje u zajednici. Stoga je od presudne važnosti da memorijalne prakse budu vođene etikom sjećanja, koja u prvi plan stavlja žrtve i univerzalnu poruku mira“, zaključuje Zrnović.

Upravo takve priče, koje u prvi plan ne stavljaju etničku pripadnost, već ljudskost i spremnost da se zaštiti drugi, mogu biti temelj drugačije kulture sjećanja. Jedan od najsnažnijih primjera jeste priča o Srđanu Aleksiću.

Imao je svega 27 godina kada je u januaru 1993. godine pokušao zaštititi svog prijatelja Bošnjaka od pijanih rezervista u centru Trebinja. Oni su potom napali Srđana, pretukli ga kundacima od pušaka, a usljed zadobijenih povreda preminuo je u trebinjskoj bolnici.

Srđan je posthumno odlikovan Ordenom za humanost, ljudskost, koji dodjeljuje Evropski pokret u Bosni i Hercegovini.

Priznati patnju svih žrtava

Temeljni korak kuture sjećanje podrazumijeva priznanje patnje svih žrtava, neovisno o etničkoj, vjerskoj ili političkoj pripadnosti, ističe Tamara Zrnović

Sličan primjer dolazi i iz Nevesinja. Nekoliko mještana koji su preživjeli ratni zločin u mjestu Plužine prisjećaju se komšije Danila Buhe, koji je tokom 1992. godine spasio oko 20 svojih komšija Bošnjaka iz Plužina, Bratača i Odžaka. Neke je upozorio da se sklone od pripadnika Vojske Republike Srpske, neke je sam sakrio, a potom im pomogao da napuste Nevesinje.

Način na koji se ovakve priče čuvaju, bilježe i prenose jedan je od važnih elemenata kulture sjećanja. Ovo pitanje posebno dobija na značaju među generacijama koje rat nisu doživjele. Osim kroz memorijalne centre, muzeje, spomenike i komemoracije, one o ratnoj prošlosti sve više saznaju i putem medija i društvenih mreža.

Voditi računa o pouzdanim izvorima

Iz Memorijalnog centra Srebrenica upozoravaju da mediji i društvene mreže imaju ogromnu ulogu u tome kako se javnost, posebno mladi, susreće s činjenicama o ratnim zločinima i genocidu. S jedne strane, oni mogu biti prostor znanja, dokumentovanja i širenja istine, ali istovremeno isti prostor se često koristi za relativizaciju, ismijavanje žrtava, širenje teorija zavjere, selektivno tumačenje presuda i otvoreno negiranje genocida.

„Kroz kvalitetne tekstove, dokumentarne formate, svjedočanstva preživjelih, arhivsku građu i edukativne sadržaje moguće je doprijeti do ljudi koji možda nikada nisu posjetili Memorijalni centar“, kažu iz Memorijalnog.

Za Memorijalni centar, ključno je da se sjećanje ne prepusti algoritmima, političkoj propagandi ili anonimnim profilima. Njihova obaveza je, navode, da činjenice, presude,

svjedočanstva i imena žrtava učine dostupnim, razumljivim i prisutnim i u digitalnom prostoru.

Memorijalni centar kroz svoje edukativne aktivnosti nastoji spojiti nekoliko pristupa i to rad s činjenicama, svjedočanstvima i sa arhivskom građom, ali i razgovor s mladima.

Kako kažu, koriste posjete Memorijalnom centru, radionice, razgovore s preživjelima, izložbe, arhivske materijale, edukativne publikacije, dokumentarne sadržaje i digitalne kampanje. Posebno su, tvrde, važni programi koji mladima omogućavaju da analiziraju konkretne primjere medijskih objava kao što su naslov, fotografija, izvor, jezik, komentari, izostavljene činjenice i politički kontekst.

Sporni sadržaj prijaviti, a ne dijeliti

Iz Memorijalnog centra u Srebrenici upozoravaju da ne treba dijeliti sadržaje kojima se negiraju sudske presude ili slave osuđeni za ratne zločine, samo zato što takvi sadržaji izazivaju bijes. Negatorski sadržaji uglavnom i žive od reakcija i njihovog dijeljelja. Bolje je, kažu, prijaviti sporni sadržaj, provjeriti činjenice, odgovoriti smireno i argumentovano kada ima smisla, a ne doprinositi širenju takvog sadržaja.

U planu im je da još više razvijaju digitalni edukativni formati kao što su kratki video materijali, online vodiči, sadržaji prilagođeni društvenim mrežama, radionice o prepoznavanju negiranja i revizionizma, kao i programi za nastavnike, studente, novinare i mlade aktiviste.

„Cilj nije samo da mladi znaju šta se desilo, nego i da budu sposobni prepoznati kada neko pokušava iskriviti ono što se desilo“, naglašavaju iz Memorijalnog centra.

Dalje navode da ako sadržaj govori o genocidu ili ratnim zločinima, a ne poziva se ni na jednu presudu, dokument, svjedočanstvo ili relevantan izvor, treba biti posebno oprezan. Pouzdani izvori su, naglašavaju, presude međunarodnih i domaćih sudova, arhive, Memorijalni centar Srebrenica, relevantne istraživačke i dokumentacijske centre, provjerene medije i organizacije koje se bave fact-checkingom.

„Dobar tekst ili objava ne mora biti neutralna u moralnom smislu, ali mora biti tačna u činjenicama“, upozoravaju iz Memorijalnog centra. Dodali su da treba obratiti i pažnju na jezik, te da revizionistički sadržaji često koriste izraze poput “navodni genocid”, “takozvane žrtve”, “preuveličani brojevi”, “politički mit”, “jednostrana istina” ili “zabranjena istina”.

„To su signali da se ne radi o ozbiljnom istraživanju, nego o pokušaju relativizacije“, zaključuju.

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta Akademija tranzicijske pravde i podržan je kroz Regionalni programa “Podrška Evropske unije izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu” koji provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) i finansira Evropska unija (EU). Sadržaj teksta isključiva je odgovornost BH Novinara i ne odražava nužno stavove Evropske unije niti UNDP-a.