
Kontinuirani dijalog između pravosuđa i medija u Bosni i Hercegovini je neophodan kako bi se osnažilo povjerenje i postiglo bolje razumijevanje rada obje profesije. Činjenica je da taj proces prate brojni problemi – novinari od pravosudnih institucija traže što detaljnije informacije o istragama, optužnicama, presudama, a sa druge strane, želi se očuvati integritet pravosudnih institucija kroz zaštitu “osjetljivih” podataka, pa u toj namjeri tužilaštva i sudovi često sa medijima i javnošću dijele tek minimum šturih podataka.
Udruženje BH novinari već godinama kroz brojne edukacije i zajedničke seminare pokušava ublažiti oštricu nerazumijevanja između novinara/ki i predstavnika pravosuđa. To nije nimalo lagan zadatak, ali do sada su ipak napravljeni mnogi značajni pomaci. Između ostalog, usvojena je komunikacijska strategija VSTV-a BiH za unapređenje saradnje sa medijima i otvoreniji pristup informacijama, a u tužilaštvima su uspostavljene i posebne kontakt tačke za novinare. Kada je riječ o istragama koje vode nadležna tužilaštva, novinari kažu da je najčešći problem zatvorenost institucija koja se pravda činjenicom da je “postupak u toku” i da do donošenja tužilačke odluke nema konkretnih informacija.
NEUJEDNAČENA PRAKSA

Fotografija: Privatna arhiva
– Novinari uglavnom preko izvora u pravosudnim institucijama dobiju sve detalje dok zvaničnih informacija nema, ili ih ima “na kapaljku”. Suđenja su priča za sebe i zavise od pravosudne institucije. Problem je često i dobijanje informacija o ročištima za određivanje pritvora jer se i tu novinari ne mogu pouzdati u zvanične informacije, već moraju tragati za njima. Pravosuđe kao treći stub vlasti mora se što više otvoriti ka javnosti, komunicirati s njom. Tužioci i sudije rijetko ili skoro nikako ne daju intervjue niti pojedini imaju adekvatne ljude na pozicijama. Primjerice, o detaljima određene akcije koja je u toku umjesto konkretnog odgovora dobiju se poluinformacije, koje umjesto da posluže svrsi otvaraju dodatna pitanja, a na koja tek se ne dobiju odgovori – kaže novinar N1 BiH Faruk Durmišević.
Praksa komuniciranja sa novinarima je dosta neujednačena i zavisi od institucije do institucije. Za novinare je pristup informacijama i dalje najveći problem, ali svakako ima i pozitivnih primjera, navodi novinarka Fokusa Sanela Karaica.
– Među takvima bih izdvojila Tužilaštvo Kantona Sarajevo i glasnogovornicu ove institucije Azru Bavčić koja je uvijek na raspolaganju novinarima za sve informacije koje im trebaju. S druge strane, pojedini glasnogovornici pravosudnih institucija kao da ne razumiju posao novinara, rokove do kojih se neka vijest ili tema moraju objaviti… Iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine, recimo, veoma je teško dobiti bilo kakvu informaciju, a na novinarske upite se najčešće odgovara kratkom rečenicom: „Bez komentara.“Kao jedan od primjera neprofesionalnog i nekorektnog odnosa prema medijima navela bih i Tužilaštvo HNK koje je potpuno ignorisalo upit koji sam poslala prije dva mjeseca – kaže Karaica.
Manjak informacija kao osnovni problem nerijetko dovodi do neprofesionalnog i površnog izvještavanja medija o pravosuđu. Nedostatak zvaničnih podataka iz tužilaštava i sudova mediji “nadoknađuju” senzacionalizmom i objavljivanjem nezvaničnih i neprovjerenih vijesti, koje se na kraju često pokažu kao neistinite.I pored, u pravilu, efikasne organizacije odnosa s javnošću tužilaštva nisu otporna na krizne situacije kojima je nužno efektivno upravljati. Izvršenje teškog krivičnog djela, curenje informacija u osjetljivim predmetima, “skandalozni” i “ekskluzivni” slučajevi, zlonamjerna interpretacija tužilačkih odluka, napadi na privatnost ili pak neodgovarajuće odluke tužilaštava zahtijevaju naročito proaktivan pristup u upravljanju krizama. U tom procesu neophodno je ispraviti pogrešno, netačno ili obmanjujuće informiranje javnosti, podstaći najširu moguću distribuciju informacija o vrijednim postignućima tužilaštva, poboljšati javni imidž institucije i konačno potvrditi težnju za boljim razumijevanjem uloge cjelokupnog tužilačkog sistema u okviru društvene zajednice,smatra Samir Beganović, sekretar Tužilaštva Brčko Distrikta BiH.

Fotografija: FENA
“Predmet je u radu” ili “formirali smo predmet po prijavi” najčešći je odgovor koji novinar može dobiti od tužilaštava kada pokuša provjeriti u kojoj fazi je neka istraga, navodi Zinaida Đelilović, novinarka Žurnala.- Posebno me nervira kada pošaljem upit i tražim neku informaciju pa me iz VSTV ili Tužilaštva BiH upute na njihovu zvaničnu internet stranicu i kažu da informacije mogu tu pronaći. Mogu, ali ne želim – novinarstvo smo sveli na web stranice i saopštenja tužilaštava i Viber grupe sa glasnogovornicima. Slična situacija je i sa sudovima. Ukoliko neki sud nema glasnogovornika tek tad nastaje pravi problem za novinara. Općenito, otkako je uveden institut glasnogovornika (koje jako cijenim), sva komunikacija se sada svodi na njih. Predsjednici sudova, glavni tužitelji, sudije i tužitelji nikako da shvate da su oni sami nekada potrebni novinarima za razgovor ili izjavu, a ne samo glasnogovornici ili saopštenja koja nam šalju – kaže Đelilović.
Mišljenje većine svojih kolega dijeli i urednica Faktora Meldiana Mulaosmanović. Ističe da za nju najveći problem, generalno, kada se radi o izvještavanju o radu pravosuđa predstavlja zatvorenost tih institucija prema medijima kada su u pitanju određene istrage koje su od interesa javnosti. – Kada su u pitanju tužilaštva, moram kazati da je saradnja sa naprimjer “nižim nivoima”, odnosno kantonalnim ili okružnim tužilaštvima sa medijima na daleko boljem nivou, nego što je to saradnja sa Tužilaštvom Bosne i Hercegovine, koje ne samo po mom mišljenju, već prema mišljenju većine mojih kolega iz medija, ima izuzetno loš odnos prema medijima. Većina medijskih radnika zna za činjenicu da su istrage same po sebi tajne, ali informacije na neki način uvijek “procure” u određene medije. Nakon što se to desi, umjesto da se izađe sa onim što se može iznijeti u javnost a da se ne ugrozi istraga, to Tužilaštvo se uglavnom pravi “gluho” i “slijepo”, medijski upiti se ignorišu, odgovara se sa: “bez komentara”, “istraga je u toku” ili “radi zaštite istrage ne možemo saopćiti više detalja” i tome slično. Iz tih razloga jako često se u medijima pojavljuju i poluzvanične, nezvanične, ponekad i poluprovjerene informacije u čiju tačnost niko ne može biti potpuno uvjeren – navodi Mulaosmanović.
ZAVJET ŠUTNJE I „KRUPNE RIBE“
Dodaje da kada je u pitanju rad sudova, najčešći problem je sa informacijama o određenim odlukama sudova, naprimjer da li je nekome određen pritvor, mjere zabrane ili je donesena neka odluka višeg suda ili apelacionog odjeljenja čije izricanje nije bilo javno zakazano i slično.
– To je stoga što sudovi imaju jednu, po meni suludu praksu u eri modernih medija, a to je da takve odluke ne saopćavaju medijima dok ne dobiju pismenu potvrdu da su strane u postupku o tome obaviještene. Tako često imamo priliku dobiti saopćenje za javnost u kojem se navodi da je Sud recimo prije mjesec, dva ili više donio neku odluku. Drugi problem sa kojim se moje kolege i ja suočavamo tiče se pritvorskih predmeta u Općinskom i Kantonalnom sudu u Sarajevu. Ukoliko je naprimjer ročište u sudu zakazano vikendom, tada se predstavnicima medija uskraćuje prisustvo zbog problema na relaciji Sud – Sudska policija. Medijima nema ko potpisati saglasnost da prisustvuju određenom ročištu, ma koliko interesantno javnosti bilo, dok Sudska policija zbog te formalnosti odbija pustiti predstavnike medija da uopće uđu u Sud i isprate ročište, iako ono formalno nije zatvoreno za javnost. Ono što bih još željela istaći je svakako različita praksa u objavljivanju odluka, gdje recimo, određene institucije nemaju problem sa saopćavanjem identiteta osumnjičenih/optuženih/osuđenih osoba, dok druge, a za koje bi trebale važiti iste smjernice VSTV-a, odluke objavljuju samo sa inicijalima. Tu bih posebno istaknula odluke VSTV-a o disciplinskim postupcima i kaznama za nosioce pravosudnih funkcija, koje se u pravilu objavljuju potpuno anonimizirano. Tako, recimo, imamo jedan od najvećih paradoksa u pravosuđu da se nosilac pravosudne funkcije kazni sa javnom opomenom, koja bude objavljena javno na stranici VSTV-a s inicijalima “kažnjenog” sudije ili tužioca – govori Mulaosmanović.
Novinari smatraju i da u mnogim pravosudnim institucijama u BiH vlada svojevrsni “zavjet šutnje”, posebno kada se radi o slučajevima visoke korupcije koji uključuju političke dužnosnike i druge javne funkcionere.
– Na takve upite uredi za odnose s javnošću naših tužilaštava i sudova gotovo po pravilu nikada ne odgovore, ili odgovore šturim informacijama – kako je istraga u toku, predmet zatvoren za javnost ili slično. Ukoliko zatražite da vam se dostave optužnica ili presuda nekih „sitnih“ kriminalaca, dobit ćete je vrlo brzo, a ukoliko su u pitanju imena koja imaju političku pozadinu, nećete dobiti odgovor u zakonskih 15 dana, ali ni kasnije, pa ste ponekad prisiljeni podsjećati glasnogovornike, a neki od njih su vam do jučer bili kolege, na zakonsku regulativu. No, ni to ne znači da ćete tada dobiti odgovore na vaša pitanja – kaže novinarka Slobodne Bosne Semra Hodžić.
Evidentno je da se i pravosuđe i mediji u budućnosti moraju još više potruditi kako bi unaprijedili međusobnu komunikaciju, pa time i medijsko izvještavanje o radu pravosuđa doveli na nivo koji je u skladu sa standardima profesije. Novinari trebaju imati razumijevanja za tajnost istraga i poštovati načelo presumpcije nevinosti osumnjičenih, a na drugoj strani, pravosudne institucije trebaju razumjeti interes javnosti za pojedinačne slučajeve i ponuditi nešto više od šturih i često neupotrebljivih informacija.
Ovaj tekst je dio je regionalnog projekta „Jačanje medijskih sloboda u Bosni i Hercegovini, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji” koji financira Kraljevina Nizozemske, a provode Nizozemski helsinški odbor i Free Press Unlimited u partnerstvu s Udruženjem/udrugom BH novinari. Pogledi, mišljenja, nalazi i zaključci ili preporuke, navedeni u ovom tekstu, isključiva su odgovornost BH novinara, te ni u kom slučaju ne odražavaju stavove Kraljevine Nizozemske niti organizacija koje provode projekt u Bosni i Hercegovini.
Autorica: Maja Radević
Izvor naslovne fotografije: Sud BiH