Piše: Edin Krehić (Foto: Klix.ba)

Malo prije pisanja ovog teksta sjedimo u redakciji Al Jazeere Balkans i kolega do u tančina prepričava svoja prva poslijeratna putovanja vozom: komfor makar se radilo o starim lokomotivama i okrhanim vagonima, bife sa dobrim cijenama u kojem je pritom dozvoljeno pušenje, upoznavanje djevojaka u hodnicima kraj kupea… Iako je govorio iskreno i s puno optimizma koji je preovladavao prestankom rata, sve je to zvučalo malo romansirano i sve je to manje važno od njegove rečenice:

„Bio sam siguran da će vozovi brzo proraditi, a sada je puno gore i više ne očekujem ništa.“

Objavili smo tada u „Oslobođenju“, mom prvom stalnom radnom mjestu, more članaka o željenicama: uništavanju, obnovi, fantomskim lobijima koji ne dozvoljavaju da zažive zarad vlastitog interesa, nesposobnosti…

A, opet je vladao optimizam.

I tada, imali smo istu nadu, mladalački naivnu, da će mediji prosto zagrmjeti slobodom, izvučeni iz ratnih šinjela ili, još ranije, onih ideoloških.

Sve je išlo u suprotnom pravcu.

Nezavisni nisu imali šansu jer nisu valjali nikome, ni vlasti ni poziciji, a krilatica kako je novinarstvo najbolji korektiv društva, sistematski je ismijana u praksi niskim i neredovnim platama u okruženju u kojem preovladava vlastiti interes, a ne istina, pravda i društvena korist.

Je li sada drugačije?

Ista stvar kao i s vozovima u BiH.

U cijeloj bivšoj Jugoslaviji nezavisno novinarstvo je na konstantnom udaru od devedesetih, nekada direktno, a najčešće ekonomskim gušenjem. Svakako je najbolji, a u stvari najgori, primjer Srbija, gdje je previše i pristiju na jednoj ruci da se nabroje slobodni mediji, čiji zaposlenici skupo plaćaju svoju slobodu, vrijedni su poštovanja, pa uprkos svijesti da neće dobiti reklamu, ne povlače se, već objavljuju karikaturu, recimo predsjednika Aleksandra Vučića, kao u vrlo nedavnom slučaju kada je NIN povukao naslovnu fotografiju sa sajma naoružanja na kojem se Vučić prikazao kao meta, što je dan kasnije, bez povlačenja, osudio list „Danas“ kroz pogled Coraxa.

Kakva je situacija u BiH pitajte, recimo, Dragana Bursaća koji ne može nabrojati prijetnje smrću, ali se takođe ne povlači iz Banje Luke odakle mu, uz mnogo psovki, spočitavaju da piše isključivo o srpskim ratnim zločinima, iako je dobitnik „European Press Prize 2018.“ za kolumnu na Al Jazeeri Balkans „Treće strijeljanje dječaka Petra“ u Konjicu.

A, nije jedini. Ljudi stavljaju glavu u torbu, a šta se mijenja?

„Centar za razvoj medija i analize Sarajevo“ je za Al Jazeeru Balkans producirao serijal „Raspad industrije u BiH“ u kojem se redaju nekadašnji regionalni i svjetski giganti, danas gubitaši čiji su radnici ostali bez posla, pravde i bilo kakve nade. Redaju se epizode: Čajavec, Krivaja, Bratstvo, Željezara Zenica, Agrokomerc…

Detalj: Rudarsko-metalurški kombinat Zenica svojevremeno je u proizvodnji i preradi željeza i čelika u Jugoslaviji imao 63.000 zaposlenih. Samo je Željezara Zenica, kao nosilac proizvodnje, dosezala do 24.000 radnika. Još postoji firma s tim nazivom, s približno 300 zaposlenih iz neproizvodnih pogona bivše fabrike. Proizvodnju čelika i željeza preuzela je međunarodna kompanija ArcelorMittal.

I nikom ništa.

Ili: Banjalučki “Rudi Čajavec”, nekadašnji gigant i jedna od najmoćnijih fabrika Jugoslavije, jedan od predvodnika namjenske industrije sa deset hiljada radnika, koji je praktično nestao nakon rata u privatizaciji. Pogoni su rasprodani ili devastirani.

„Od fabrike je ostalo samo podsjećanje na ono što je bila i što je mogla biti industrija Bosne i Hercegovine“, navedeno je u opisu emisije.

I nikom ništa.

Ili: Do kraja osamdesetih “Bratstvo” je zapošljavalo više od 10.000 radnika, a u emisiji je navedeno kako je najmanje 33.000 stanovnika Novog Travnika direktno zavisilo od tog kombinata:

“‘Bratstvo’ je bilo važan segment i namjenske industrije. Tokom rata u Bosni i Hercegovini grad se dijeli na bošnjački i hrvatski dio. Istu sudbinu doživjet će i fabrika. Nakon početka privatizacije bivši direktori postaju vlasnici nekretnina i pogona ‘Bratstva’, u kojima gotovo više nema radnika. Novi Travnik od grada mladosti postaje grad penzionera, a od nekadašnjeg industrijskog giganta ostale su uglavnom napuštene i opljačkane hale. Mali dio nekadašnjeg ‘Bratstva’ koji je ostao u državnom vlasništvu danas zapošljava tek približno 300 radnika.“

I nikom ništa.

“Novinarstvo je pisanje onoga što drugi ne žele objaviti, sve drugo su odnosi s javnošću” (Eric Arthur Blair, poznatiji pod pseudonimom George Orwell).

U takvoj situaciji, izuzetno je teško, gotovo je nemoguća misija opstati nezavisnim medijem, bez potpore prvenstveno stranaca, poput recimo Centra za istraživačko novinarstvo (CIN), posve neophodnog društvu u kakvom živimo. A, onda vas uvijek mogu optužiti da ste strani plaćenici i još milion gluposti kojima se zamagljuje suština, a narod sluđuju do dna u kojem se kiselim osmijehom govori „samo nek ne puca.“

Ili, što jednom davno reče znameniti Hamza Bakšić, od koga su mladi mogli puno naučiti, na ručku nekolicine novinara sa tadašnjim francuskim ambasadorom čije se ime zagubilo u moru diplomata, kao što će i sva ostala, da novinare u BiH posebno frustrira što mogu pronaći ključne dokaze, objaviti ih poštujući sve kodekse, ali se niko od prozvanih neće ni počešati zbog toga ili će vas eventualno tužiti, a u najmanjem iskoristiti javni nastup da vas najprimitivnije izvrijeđa.

Bilo je to prije više od 15 godina.

I šta se otada promijenilo?

“Jedna je od najčudnijih pojava je što se zavaravamo da od zavisnih ljudi možemo očekivati nezavisna mišljenja” (Sigmund Graf). 

Bio je 21. avgust 2011. godine kada sam dobio mail biznismena Murada Bosnaqa iz Dubaija, čiji su preci napustili Mostar kada se Otomansko carstvo povlačilo s Balkana, u kojem je kopirao s Googlea tekst o stvarima koje će uskoro nestati iz naših života. Spominju se tu i pošta i čekovi, ali su nekako u prvom planu knjige, novine i TV.

Je li moguće?

Analiza je neumoljiva: sve je više čitalaca knjiga npr. na kindleu… Novine diljem svijeta su u teškoj krizi jer mladi ih ne kupuju i svoja interesovanja traže prvenstveno na društvenim mrežama, prisiljavajući i medije da se utrkuju za klikove populizmom često gorim od nekadašnje žute štampe… A TV?

Ako je preživio radio zahvaljujući internetu gdje je našao svoj prostor mimo automobila u kojima je nezamjenjiv, opstaće i televizija, a samim tim i novinarstvo, časna profesija uvijek u borbi da zaista bude sedma sila.

“Sav se svijet žali na žurnalizam, a svatko bi htio da ga za sebe iskoristi” (Gustav Freytag,  1816. – 1895., njemački romanopisac i dramatičar).

Je li sada išta bolje nego u 19. vijeku? Čak je i našim prugama tada išlo više vozova…

Sretna 2020. koja mnogo obećava!

(Autor je novinar i urednik na web portalu Al Jazeere Balkans; tekst je objavljen u dvobroju 72/73 biltena E-novinar)