Oni, naši, kojih više nema

Piše: Edina Kamenica

Sarajevo, 14.01.2020. – Godina koja je na izmaku zadržat će zauvijek u sebi neke od naših kolega, pa, tako, neće biti s nama u 2020. ni Asaf Bečirović, u čijoj novinarskoj biografiji su „mali ljudi“ (kakav izraz, ali, recite mi, koji da upotrijebim da bi me svi odmah shvatili?) bili i potka i osnova. Koliko li je samo dobri Asko kafa popio s bivšim borcima, obespravljenim RVI, članovima temeljnih i drugih udruženja ratnika sa svih geografskih i političkih strana ove zemlje, da bi mu se izjadali kako njih, s ranjenim nogama i bez nogu, niko stvarno ni za šta ne zarezuje, pa i u sopstvenoj kući sve manje. Naravno, pisao je Asko i mnoge druge tekstove, pravio potpuno neobične intervjue koji su se morali čitati do kraja, s poluosmijehom, da bi, na kraju, u stomaku bila gorčina.

Ozbiljne stvari se mogu kazati na sto načina. Prolazile su kolone tih paćenika kroz našu redakciju, s tonama, simbolično kazano, smrtnih presuda njihovim stanovima, garažama, podrumima, razmotavali su te papire po Askovom stolu, crtali strelice, ‘evo,dotle je moje’, a on, komšija, hoće da mu baš to otme! Kada bi samo znali naši sagovornici da se najmanje čaša njihove žuči i u nas salije, kroz uši, kroz oči, kroz taj najveći organ, kožu.

Čašu meda novinari poput Aska rijetko ispiju, jer kad dođeš zbog teksta pred sudiju, da braniš sebe i tog malog čovjeka, često budeš sam. Ponekad se desi da i taj čovjek, za čije pravo si bio spreman i vlastitu krv dati, okrene od tebe glavu. (‘Šta ću, ponudili mi pos'o za dijete!’).

Asaf Bečirović

Njegov posljednji odlazak na teren, a tada je već radio u Startu, bio je vezan za nekadašnje krijumčare duhanom, koje je pronašao negdje, u zabiti konjičkog kraja. Još mi je pred očima njegova oteknuta noga,umotana u mokru krpu. Dok je skakao sa zidića, iskrenula se. Pa, kako dođe? Asko se začudi mome pitanju. Na jednoj nozi skakutao, smijao se. Sve je iza toga krenulo galopirajućom brzinom, i, evo, nema ga među nama već četiri mjeseca, iako mi se ponekad učini da ga vidim za nekim kafanskim stolom, s kockastim stolnjakom, kao što su bili oni iz njegovih humoreski, za kojim su sjedili njegovi antijunaci. Pred njim fildžan i džezvica, mali notes, i još manji diktafon… A grupica nevoljnika iz neke bivše zaboravljene slavne, možda i motorizovane, kune mu se i Alijom, i Titom, i djecom da se ta akcija nikako nije mogla izvesti onako kako ju je predstavio u najnovijoj knjizi neki od njihovih raspisanih generala…

I bez Mladena Marića ulazimo u 2020. Ovih dana, dok, kao, smjenjuju Trumpa, a svi uglas govore, pa i on sam, da ne može nikako biti smijenjen, pomislila sam više puta, e, šta bi na sve ovo Mladen kazao! Znam samo jedno: njegove „Paralele“ u našim životima su izgradile svijet paralelan onom zvaničnom, sistemskom, ustrojenom, uštogljenom, i one su, nazivajući sve pravim imenom, kao što to čini nevino dijete, produbljivale i naše vidike, i naše svjetove.

Mladen Marić

Mladen ne dočeka jubilarnu, 700-tu emisiju, jer, kao i Asko, i istih godina kao Asko, govoreći fanatično, bez kalkulisanja, istinu u lice, morao je pod težinom pritiska istine negdje pući. (A, dozvolite malo ličnog. Kad je kasnih 80-tih mome ocu preporučena operacija aneurizme u stomaku, dr. Besarević mi je rekao, to je kao da uđete u tunel pun mraka i eksploziva. Upravo u danu u kojem pišem ove redove, moj otac 31 godinu nije živ.)

Šefik Uzunović i njegova kamera su se sklonili iz medijske gužve i prije definitivnog odlaska ovog beskrajno zanimljivog čovjeka, koji je od 1968. godine nepogrešivo osjećao da slika na ekranu neće nikog privući ako prizor ne bude obojen svim životnim bojama. Iako, na ekranu nije uvijek lijepo vidjeti nešto što smo i mi sami, što nije projekcija, niti vizija, nego, možda, pjegave sasušene ruke koje su prekrile nečije lice.

Šefik Uzunović Uzun

Šta je još, pored izboranog lica, ispod tih ruku? Smijeh se rijetko skriva, ni ne može, smijeh iskipi sam. Uzun me je uvijek podsjećao na stare grafičare iz Oslobođenja, ponekad tersli, ali uvijek pravedne ljude, koji su vrlo često ispravljali greške urednika, novinara, lektora, korektora, i koji su bili uvijek čudesno važni, koji su udarali pečat novini. A malo ko je to izvan novine znao.

Ostadosmo, eto, 24. decembra i bez Mugdima Galijaševića Galije, koji se sa novinarstvom spojio još u četvrtoj godini kada je na svojim leđima u rancu nosio novine i prodavao ih, da bi, kao jedina muška glava u porodici, pomogao majci i sestri. Iako teško bolestan, uvjerena sam da ni jedan dan nije prošao ni pred kraj njegovog života, a da nije nešto napisao. Ušao je i u svijet književnosti, ali je stalno ponavljao da je on, prije svega, novinar. Generacije sarajevskih žurnalista će ga pamtiti kao nekog ko je sagorijevao svaki dan, ko se svakom tekstu predavao kao da mu je posljednji, ko je od mladih kolega, kao urednik, zahtijevao da ne pišu izmišljajući život, kad je život bujao na sve strane. Gospodin, perfekcionista, beskrajno predan novinarstvu. Ima li danas još takvih?

Mugdim Galijašević Galija

Prirodno je da jedni od nas odlaze, drugi dolaze, ali kako bi to dobro bilo da sjećanje na one koji su bili dio jedne nevelike novinarske familije, do prije mjesec, godinu, deset, pedeset, bude sačuvano i kroz muzejske eksponate, novine, tekstove, snimke, fotografije. Naravno, muzej je ozbiljna stvar, zahtijeva prostor, sredstva, ljude, ali sve to postoji, samo treba htjeti. Taj muzej bi se mogao samofinansirati, na sto načina. Započnimo zato priču o njemu dok je još vrijeme jer ćemo se jednog dana probuditi, pogledat ćemo na sat i vidjeti da je kasno, za sve.

Kao što i odlasci ovih dragih ljudi govore da je danas kasno reći, ako im to ranije nismo u lice rekli, da su bili lijek, inspiracija, i ona toplina u duši.

(Tekst je objavljen u dvobroju 72/73 biltena E-novinar)

Recommend to friends
  • gplus
  • pinterest