U ekskluzivnom intervjuu za Fairpress UNCUT, novinar Jutarnjeg lista Dušan Miljuš otkriva da je policija istu noć nakon napada znala identitete dvojice muškaraca koji su ga napali: „Prije par godina prišao mi je na Općinskom sudu jedan policajac i rekao mi da je radio tu noć kad su me pretukli i da su oni napadače tu noć trebali „dizati“, ali da su se onda počele događati neke čudne stvari. Rekao je da će mi jednog dana, kad ode u mirovinu, možda reći što se zapravo dogodilo.“

Miljuš je, podsjetimo, prije gotovo devet godina (2. lipnja 2008. godine) brutalno napadnut ispred zgrade u kojoj je živio. Imao je sreću, kaže, što je njegov susjed, koji je nedaleko od mjesta napada čistio kamion, vidio napad, zgrabio šipku za montiranje guma i krenuo vikati i trčati prema napadačima. On ih je (susjed op.a) očito prekinuo u potpunom izvršenju namjere, jer su morali početi bježati, no pitanje je kako bi se sve završilo da susjed nije reagirao. Dušan Miljuš tada je zadobio potres mozga, a dijagnosticiran mu je i prijelom lijeve ruke, kojom je pokrio glavu i tako se obranio se od udarca koji bi mu vjerojatno, da su se stvari drugačije odigrale, okončao život.

U razgovoru s Munirom Podumljakom za UNCUT, Miljuš po prvi puta iznosi i do sada nepoznate detalje iz istrage, pogotovo u dijelu događaja koji su prethodili napadu i spoznajama koje su istražna tijela imala o mogućim počiniteljima. Iz spisa i dostupnih podataka proizilazi kako postoji mnogo nejasnoća i nedorečenosti koje su vezane uz ovaj slučaj. Jedna od njih je i činjenica da je prema dokumentima iz spisa razvidno da su locirani telefoni, u žargonu organiziranog kriminala poznati kao „specijali“ koji su se palili samo na području zagrebačkog naselja Knežija, te na području kojim se uobičajeno i frekventno kretao Dušan Miljuš, te u okolici zgrade u kojoj je živio. „Nejasno je zašto policija po tome nije više istraživala, pogotovo jer su svi telefoni locirani u vremenu neposredno nakon izvršenja napada“, pita se Miljuš.

Neposredno nakon napada, na noge se digla cijela novinarska struka, reagirale su i međunarodne novinarske organizacije, a već isto večer reagirala je i Europska komisija tražeći hitnu istragu i pronalaženje počinitelja. Na predmetu se angažirao i tadašnji Veleposlanik SAD u Hrvatskoj, Robert Bradtke, te je ponudio svu moguću tehničku pomoć američke Vlade na pronalaženju počinitelja i naručitelja. Izložen međunarodnom pritisku da se pronađu napadači i naručitelji napada na Dušana Miljuša, tadašnji premijer Ivo Sanader na sjednici Vlade je verbalno napao Berislava Rončevića, koji je u to vrijeme obnašao dužnost Ministra unutarnjih poslova, vezano  uz  slučaj  i  zašto  napadači  još  uvijek  nisu pronađeni,   prisjeća   se   Miljuš.  No,   kasnije   će   se ispostaviti da je predmetna sjednica Vlade, u stvari bila samo dobro režirana predstava. Miljuš se za Fairpress kratko osvrnuo na ove događaje:

„Rončević mi je nedavno rekao da je to tada bio samo Sanaderov spin, predstava kojom se trebalo pokazati kako politika žestoko radi na tome da se moj slučaj privede kraju, da se nađu počinitelji, a da je zapravo situacija bila prilično drugačija.“

Naime, u satima nakon napada, zbog međunarodnog pritiska ili ne, odreagirala je i Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) koja je primjenom tada dostupnih operativno tehničkih mjera i analizom mobilnih komunikacija, neposredno nakon događaja došla do spoznaje tko su mogući počinitelji. Locirani su „specijali“, odnosno mobilni uređaji i kartice koji se u komunikacijskom prometu nisu koristili prije ili poslije napada, dakle radi se o novoaktiviranim uređajima, koji se u organiziranom kriminalu koriste samo za jednokratnu uporabu kod izvršenja kaznenog djela. Iz dostupnih informacija u spisu, vidljivo je da je jedan od počinitelja počinio „pogrešku“ koristeći istu karticu i na drugom uređaju, iz čega je postao vidljiv i njegov identitet, a onda i identitet drugih osoba koje su vjerojatno povezane sa napadom.

Prema spisu, informacija o saznanjima SOA-e pravovremeno je dostavljena MUP-u, no očekivanog epiloga, odnosno uhićenja nije bilo.Uz sve navedeno, prema dostupnim dijelovima spisa, iako je tada i struka i svi ključni međunarodni akteri zahtijevala da se pored napadača pronađu i naručitelji, od istoga se odustalo već na samom početku, jer niti jedna ozbiljna istražna radnja nije poduzeta u tom smjeru. Dakle, u vrijeme dok su novinari i aktivisti nosili majice s natpisom „Nađite naručitelje!“ i prosvjedovali pred nadležnim institucijama, s druge strane zida, napadači na Miljuša bili su poznati policiji neposredno nakon napada. Očigledno, smijali su nam se u lice za vrijeme prosvjeda, znajući tko su vjerojatni počinitelji i dajući opskurne izjave poput one čuvene: „poduzimamo sve što je u našoj moći“. Priča će se reaktivirati par godina poslije kada će u Zagrebu biti napadnut Josip Galinec, čelnik Industrogradnje. Tada će se doći i do drugih dramatičnih saznanja, no o tome opširnije uskoro!