Tri decenije nakon rata u Bosni i Hercegovini, pravo žrtava na istinu, pravdu i reparaciju i dalje nije jednako dostupno svima. Način na koji će žrtva ostvarivati svoja prava zavisi od toga gdje živi, kojem nivou vlasti se obraća i kojim pravnim putem pokušava doći do obeštećenja. Iako su zakonski okviri u entitetima i Brčko distriktu unaprijeđeni, oni nisu međusobno usklađeni niti u potpunosti odgovaraju potrebama žrtava.
Novi zakon u Federaciji BiH, donesen 2023.godine je povezao prava civilnih žrtava rata sa reparacijom države i priznala mogućnost ostvarivanja drugih reparacijskih prava, U Republici Srpskoj reparacijski aspekt prava civilnih žrtava rata se prvenstveno ostvaruje kroz sistem njihovih statusnih i materijalnih prava, a u Brčko distiktu se ne definišu materijalne nadoknade kao izričiti dio reparacijskog procesa. Ove razlike nisu samo različiti pravni pristupi, već pokazuju da civilne žrtve rata. kada je riječ o reparaciji, nemaju jednak nivo prava, kao ni jedinstvene i proporcionalne mjere njihove zaštite.
U kontekstu ljudskih prava, reparacija predstavlja skup mjera kojima se nastoje otkloniti ili ublažiti posljedice povrede prava i žrtvama osigurati puno i djelotvorno obeštećenje. Prema standardima Ujedinjenih nacija, reparacija obuhvata restituciju, kompenzaciju, rehabilitaciju, sasisfakciju žrtvama i garancije neponavljanja.
Reparacija pritom nije samo pitanje novčane naknade. Ona može biti priznanje patnje, satisfakcija i potvrda dostojanstva žrtve, ali njen puni smisao teško je ostvariti bez utvrđivanja činjenica i odgovornosti za zločine. Iskustva Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore pokazuju da su upravo odnos institucija prema žrtvama, dostupnost pravde i spremnost države da prizna posljedice zločina ključni za to hoće li reparacija zaista biti ostvarena.
Ohrabrujući slučaj
U Bosni i Hercegovini postoje primjeri u kojima je žrtva kroz sudski postupak ostvarila pravo na novčanu reparaciju. Za Ajnu Mahmić Ćatić, pravnu koordinatoricu TRIAL Internationala, posebno je značajan slučaj njihove klijentice kojoj je dosuđen imovinskopravni zahtjev i određena mjesečna isplata manjeg novčanog iznosa.
Posebnost tog slučaja, prema njenim riječima, jeste način na koji je sama žrtva razumjela reparaciju.
„Razlog zbog kojeg je ovaj slučaj ohrabrujući jeste način na koji je ona to posmatrala, ne kao puku novčanu naknadu, nego je taj oblik reparacije imao transformativnu ulogu. Ona je rekla da je njoj bilo važno ne da naplati bilo kakav iznos, radilo se i o nekom malom mjesečnom iznosu, nego zato što je konkretno osuđenom licu to bio mjesečni podsjetnik na traumu koju joj je nanio. Ona je to gledala kao priliku da osuđeno lice više nikada ne pomisli da počini isto djelo“, kaže Mahmić Ćatić.
Ovaj slučaj uvijek spominju i na radionicama kao pozitivan primjer, upravo zato što se reparacija ne može posmatrati samo kroz neku osnovnu podjelu na pet vrsta. Svaki od tih oblika, navodi naša sagovornica, može imati i širu funkciju, pa tako i novčana naknada može biti i kao oblik satisfakcije.
Iskustva organizacija koje rade sa žrtvama ukazuju na brojne prepreke u ostvarivanju prava na reparaciju u Bosni i Hercegovini. TRIAL International godinama ukazuje jeste nejednak tretman žrtava, s obzirom na različite nivoe na kojima se ostvaruje pravo na reparaciju.
Novčane nakande su dio reparacijske naknade u FBiH
Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata u Federaciji BiH civilne žrtve rata prepoznaju kao posebna kategoriju građana koji su pretrpjeli štetu usljed ratnih okolnosti. Prava koja Zakon garantuje ne predstavljaju samo oblik socijalne zaštite, već imaju i reparacijsku funkciju koja naglašava da novčane naknade predstavljaju dio mjera za štetu koju su civilne žrtve rata pretrpjele.
Ovakav pristup potvrđuje da odnos države prema civilnim žrtvama rata nije zasnovan isključivo na socijalnoj potrebi, nego i na priznavanju pretrpljene ratne štete i odgovornosti države da pruži odgovarajuću podršku i naknade. Posebno je značajno što ostvarivanje prava po ovom Zakonu ne ograničava ostvarivanje drugih reparacijskih prava prema drugim propisima koji se primjenjuju u BiH.
U Bosni i Hercegovini prava se ostvaruju kroz entitetske propise i propise koji važe u Brčko distriktu. Iako su zakonski okviri u sve tri administrativne jedinice unaprijeđeni, oni nisu međusobno u potpunosti usklađeni.
„Ne bih rekla da bilo koji od njih u potpunosti odgovara potrebama, niti su međusobno usklađeni. Zbog toga i dalje imamo različit tretman“, kaže Mahmić Ćatić.
Dodatni problem predstavlja sporost zakonodavnog procesa.
„Ono što je možda najvidljivija posljedica jeste da zakonodavni procesi u Bosni i Hercegovini jako dugo traju. Za vrijeme od donošenja zakonskog teksta do trenutka kada on zaista postane moguć za implementaciju na terenu, vrlo je vjerovatno da taj zakonski tekst više ne odgovara potrebama na terenu, s obzirom na to da se one mijenjaju, kako kod svakog čovjeka, tako i kod ovih osjetljivih kategorija“, kaže Mahmić Ćatić.
Posljedice takvog sistema vidljive su i u konkretnim podacima. Iako je Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata u Federaciji BiH počeo da se primjenjuje u januaru 2024. godine i donio važna nova prava, uključujući priznanje djece rođene usljed ratnog silovanja kao civilnih žrtava rata, njegova puna primjena još nije ostvarena. Prema podacima Ujedinjenih nacija objavljenim u julu 2026. godine, procjenjuje se da je tokom rata u BiH oko 20.000 ljudi preživjelo ratno seksualno nasilje, dok je svega oko 1.000 preživjelih do tada ostvarilo prava kroz dostupne administrativne mehanizme. UN je ukazao na izražen jaz između zakona i njegove primjene.
Republika Srpska: Reparacije nisu poseban pravni institut
Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata Republike Srpske uređuje položaj civilnih žrtava rata kroz priznavanje njihovog statusa i ostvarivanje materijalnih i drugih prava. Ovaj Zakon ne definiše reparaciju kao poseban pravni institut niti izričito određuje da novčane naknade predstavljaju dio mjera reparacije države. Ipak, prava koja zakon priznaje civilnim žrtvama rata imaju važnu reparacijsku dimenziju, jer predstavljaju oblik priznanja posljedica koje su civili pretrpjeli tokom rata i mehanizam pružanja materijalne i druge podrške žrtvama. Zbog toga je ovaj zakon važan za ostvarivanje prava civilnih žrtava rata, ali je sa stanovišta koncepta reparacije, uži od rješenja prihvaćenog u Federaciji BiH.
Kada pravda zavisi od nove parnice
Iskustvo Srbije pokazuje drugi problem: situaciju u kojoj žrtva do reparacije dolazi tek nakon dodatnog i dugotrajnog sudskog postupka.
Jovana Kolarić iz Fonda za humanitarno pravo podsjeća da Republika Srbija ima obavezu da otkloni štetne posljedice kršenja ljudskih prava i žrtvama na adekvatan način nadoknadi štetu. Međutim, prema njenoj ocjeni, ta obaveza ni nakon više od tri decenije nije u potpunosti ispunjena.
„Politička volja da se prihvati odgovornost za zločine ne samo da izostaje, već se i sami zločini negiraju, dok su žrtve i njihove porodice prinuđene da vode dugotrajne, skupe i neretko neizvesne parnične postupke pred sudovima u Srbiji.“, kaže Kolarić.
Prema njenim riječima, takav sistem nije pravedan prema žrtvama, koje su primorane da pred sudovima po nekoliko puta iznova svjedoče o onome što su preživjele, što, naravno, ima štetne posljedice. Prema riječima Kolarić, sekundarna viktimizacija tako postaje gotovo pravilo, dok visoki troškovi sudskih postupaka velikom broju ljudi praktično uskraćuju pristup pravdi.
„S druge strane, sudovi i država se retko prema žrtvama odnose na način koji bi se mogao smatrati prijateljskim. Teret dokazivanja koji se prebacuje na njih previsok je, dok se odredbe materijalnog prava, naročito one koje se odnose na zastarelost potraživanja prava na naknadu štete, redovno tumače na njihovu štetu ukoliko ne postoji pravnosnažna osuđujuća krivična presuda za ratni zločin. Ovakav niz tereta koji se stavlja na žrtve, uz činjenicu da se one već nalaze u takvom statusu, obeshrabruje žrtve da pokreću parnične postupke za naknadu štete protiv Republike Srbije“, tvrdi Kolarić.
Kao pozitivan primjer, Fond za humanitarno pravo izdvaja presude kojima su porodice ubijenih na Ovčari ostvarile pravo na naknadu štete. Međutim, i u tim slučajevima ostaje pitanje visine naknade.
„Kao pozitivan primer smatrali smo presude kojima su porodice ubijenih na Ovčari ostvarile pravo na naknadu štete, jer je parnični postupak sproveden efikasno, nakon ne baš efikasnog krivičnog procesa“, kaže Kolarić. Dodala je da ipak ostaje problem dosuđenih iznosa naknade žrtvama, koji su neprimjereno niski i ne odgovaraju standardima koje je uspostavio Evropski sud za ljudska prava.
Brčko distrikt: Novi zakon umjesto nižih prvanih akata
Brčko distrikt je u 2022 godini donio Zakon o civilnim žrtvama rata Brčko distrikta BiH čime je prekinuta višegodišnja prakasa regulisnaja ove oblasti kroz odluke i druge podzakonske mjere. Zakon uređuje status civilnih žrtava rata, vrste prava, te uslove i postupak za njihovo ostvarivanje. Međutim, ovaj Zakon ne definiše izričito novčane naknade kao dio mjera reparacija za pretrpljenu štetu. Ovaj pristup je prvenstveno usmjeren na priznavanje statusa i ostvarivanje materijalnih i drugih prava civilnih žrtava rata.
Poseban problem predstavlja, dalje navodi, izbjegavanje dosuđivanja imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku. Iako je takva mogućnost predviđena Zakonom o krivičnom postupku Srbije, sudovi je u praksi koriste kao izuzetak. Prema podacima Fonda za humanitarno pravo, od osnivanja specijalizovanih odjeljenja za ratne zločine 2003. godine nijednoj žrtvi ratnog zločina nije dosuđen imovinskopravni zahtjev u okviru krivičnog postupka. Žrtve su upućivane na parnicu.
„Također, efikasniji parnični postupci morali bi biti prioritet. Ne možemo govoriti o adekvatnom obeštećenju u situacijama u kojima parnični postupak traje duže od deset godina“, zaključuje Kolarić.
Priznanje civilnih žrtava nakon tri decenije
Drugačiji primjer dolazi iz Crne Gore, koja je tokom 2025. napravila važan institucionalni iskorak. Izmjenama Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti, civilne žrtve rata prvi put su sistemski priznate u crnogorskom pravnom okviru. Članovima porodica civilnih žrtava omogućeno je ostvarivanje prava poput porodične invalidnine i novčane naknade materijalnog obezbjeđenja.
Akcija za ljudska prava iz Podgorice pozdravila je izmjene zakona u Crnoj Gori kao istorijski korak, jer su nakon više od tri decenije porodice civilnih žrtava ratova devedesetih prvi put sistemski uključene u okvir socijalne zaštite. Istovremeno, iz ove organizacije upozoravaju da priznanje statusa žrtve i ostvarivanje socijalnih prava sami po sebi ne predstavljaju potpunu reparaciju.
Međutim, pitanje naknade štete za novinarku i aktivisticu Milku Tadić Mijović ne može biti odvojeno od pitanja odgovornosti za zločine.
„Mislim da je ključno procesuiranje odgovornih. Reparacije jesu važne, ali bez suočavanja sa zločinima i odgovornosti onih koji su do zločina doveli, nema stvarnog napretka“, kaže Tadić Mijović.
Odgovornost, dodaje, ne podrazumijeva samo procesuiranje neposrednih izvršilaca.
„Ovdje mislim i na neposredne izvršioce, ali i na komandnu odgovornost. U Crnoj Gori, nažalost, još nijesu odgovarali oni koji su zločine naložili“, zaključuje Tadić Mijović.
Različiti tretmani i nivoi ostvarivanja prava
U Bosni i Hercegovini ovaj problem dodatno se vidi u različitom tretmanu pojedinih kategorija žrtava. Primjer su djeca rođena kao posljedica ratnog seksualnog nasilja. Federacija BiH je 2023. godine napravila važan korak priznavanjem ove kategorije kao civilnih žrtava rata i omogućavanjem materijalnih prava. OHR je istovremeno ukazao na potrebu daljeg usklađivanja propisa kako bi pristup pravima bio ujednačen.
Najviši iznos materijalne nadoknade žrtvi iznosio je 40.000 KM
Ne postoji jedinstvena baza podataka o materijalnim naknadama civilnim žrtvama ostvrenim kroz sudske i druge postupke u BiH. Prema istraživanju BIRN-a, do marta 2023. bilo dosuđeno ukupno 20 odštetnih zahtjeva u predmetima ratnih zločina, od kojih su samo tri isplaćena kroz izvršni postupak, a dva dobrovoljnom uplatom osuđenih počinilaca. Ostali zahtjevi bili su djelimično ili potpuno neisplaćeni. Iznosi dosuđenih naknada u predmetima koji su do tada okončani kretali su se uglavnom između 20.000 i 60.000 KM, dok je najviši iznos po žrtvi bio 40.000 KM.
Još noviji podaci BIRN-a iz juna 2026. pokazuju koliko je situacija dramatična: preživjele žrtve ratnih zločina dobile su kroz sudske postupke više od 11 puta manje novca nego osobe koje su bile optužene za ratne zločine, a potom oslobođene. Žrtve su ukupno primile tek oko 293.000 KM, dok je osobama koje su oslobođene isplaćeno više od 3 miliona i 129.000 KM.
Poseban prostor za unapređenje postoji u ostvarivanju imovinskopravnih zahtjeva. Prema OSCE-ovom izvještaju objavljenom 2025. godine, naknada štete dosuđena je u samo 20 pravosnažno okončanih predmeta, od čega je 16 bilo povezano sa seksualnim nasiljem u sukobu. OSCE ističe da sudovi, iako imaju zakonsku mogućnost i obavezu da o naknadi odlučuju u krivičnom postupku, tu mogućnost i dalje rijetko koriste.
Svrha reparacije zato nije samo nadoknaditi štetu, već kroz priznanje, pravdu i odgovornost vratiti dio dostojanstva žrtvama i povjerenja u institucije.
Ovaj tekst je nastao u okviru projekta Akademija tranzicijske pravde i podržan je kroz Regionalni programa “Podrška Evropske unije izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu” koji provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) i finansira Evropska unija (EU). Sadržaj teksta isključiva je odgovornost BH Novinara i ne odražava nužno stavove Evropske unije niti UNDP-a.
