SLAPP tužbe protiv novinara najčešće se manifestuju kroz nesrazmjerno visoke odštetne zahtjeve, višestruke postupke pokrenute po istoj ili sličnoj činjeničnoj osnovi, kao i zloupotrebu procesnih mehanizama s ciljem produžavanja postupka i povećanja troškova. U takvim okolnostima, čak i novinari koji na kraju dobiju spor trpe ozbiljne posljedice – finansijske, profesionalne i lične.

SLAPP tužbe predstavljaju specifičan oblik zloupotrebe pravnog sistema u kojem sudski postupak gubi svoju osnovnu funkciju zaštite prava, već postaje upravno suprotno, sredstvo pritiska, zastrašivanja i disciplinovanja onih koji učestvuju u javnom životu.

Iako se formalno vode kao građanski ili drugi postupci radi zaštite ugleda, časti, poslovnog interesa ili privatnosti, njihova stvarna svrha nije pravna satisfakcija, nego odvraćanje od daljeg javnog djelovanja.

SLAPP tužbe nisu greška u pravnom sistemu. One su njegova svjesna zloupotreba. Riječ je o sudskim postupcima koji se formalno vode radi zaštite prava, a u stvarnosti služe da se javno djelovanje učini preskupim, predugim i previše rizičnim. Cilj nije presuda. Cilj je odustajanje. Većina SLAPP tužbi gubi se pred sudom, ali pobjeđuje izvan njega.

KADA JE PRAVO PREPOZNALO SOPSTVENU ZLOUPOTREBU

Ove tužbe ne napadaju samo pojedinca protiv kojeg su podnesene. One proizvode širi društveni efekat, jer poruka koju šalju nadilazi konkretan predmet. Kada neko protiv vas podnese SLAPP tužbu, prividno stvarajući osjećaj da ste ga oklevetali, povrijedili njegovu ugled i čast, ili poslovne interese, u stvari vam šalje jasnu poruku da javno govoriti, pisati ili kritikovati nosioce moći ima cijenu.

Upravo taj širi efekat razlikuje SLAPP od legitimne sudske zaštite i zbog toga ima daleko teže posljedice ne samo u konkretnom predmetu, već po društvene odnose u cjelini.

Pojam SLAPP (Strategic Lawsuits Against Public Participation) razvijen je u američkoj pravnoj i sociološkoj teoriji tokom osamdesetih godina, kroz rad Georgea W. Pringa i Penelope Canan. Njihova istraživanja nisu se zasnivala na apstraktnoj teoriji, već na detaljnoj analizi stotina konkretnih sudskih postupaka pokrenutih protiv građana, novinara i aktivista koji su koristili svoje pravo na učešće u javnim raspravama.

Rezultati tih istraživanja bili su zabrinjavajuće konzistentni. Većina SLAPP tužbi završavala je neuspjehom tužioca pred sudom. Međutim, gotovo sve su ostvarivale svoj stvarni cilj: iscrpljivanje tuženih kroz dugotrajne postupke, visoke troškove, psihološki pritisak i profesionalnu nesigurnost.

Kako su Pring i Canan zaključili, riječ je o tužbama koje „ne pobjeđuju u sudnici, ali pobjeđuju u stvarnom životu“. Upravo zato su ih opisali izrazom koji je kasnije postao opšteprihvaćen – sued into silence.

Osnovna karakteristika SLAPP-a nije pravna osnova, već kontekst. SLAPP tužbe se skoro uvijek podnose povodom govora, pisanja ili djelovanja koje se odnosi na pitanja od javnog interesa: korupciju, zaštitu životne sredine, javni novac, zloupotrebu političke ili ekonomske moći ali formalno, riječ je o „privatnom sporu“ najčešće radi zaštite ugleda i časti ili poslovnih interesa tužioca. Suštinski, meta nikada nije samo tuženi. Meta je javnost.

Pring i Canan su taj mehanizam opisali kao transformaciju javnog spora u privatni konflikt, pri čemu se fokus sa društvenog problema prebacuje na ličnu odgovornost pojedinca. Sud tada prestaje biti prostor zaštite prava i postaje sredstvo disciplinovanja.

Umjesto da je fokus javnosti na objavljenoj priči o nečijem koruptivnom djelovanju, uništenju javnog dobra, pronevjeri budžetskog novca, zloupotrebi javne nabavke, trovanju ljudi novim otvaranjem rudnika, publika se zabavlja analizom ličnosti autora takvih istraživačkih priča te kakvu on imaginarnu ličnu agendu ima protiv onog o kome je pisao. Na taj način se glavna priča o korupciji, uništenju životne sredine, zdravlja ljudi, pronevjere novca spinuje tj. prebacuje na onog ko je o tome pisao. Autoru se za SLAPP uvijek sudi paralelno – u sudnici i u javnom prostoru.

Sudski postupak tada prestaje biti forum za razmatranje javnog interesa i postaje arena u kojoj se pojedinac brani od institucionalno i finansijski jače strane. Time se mijenja i odnos snaga: umjesto rasprave o suštini problema, fokus se prebacuje na navodne povrede ugleda, poslovne štete ili „neprimjeren ton“ javnog govora.

U takvom okviru, sudski sistem objektivno doprinosi utišavanju javne debate, čak i kada formalno postupa u skladu sa procesnim pravilima.

NOVINARI KAO SISTEMSKA META

Novinari su među najčešćim metama SLAPP tužbi upravo zbog svoje uloge u demokratskom društvu. Njihov posao podrazumijeva nadzor nad nosiocima političke i ekonomske moći, otvaranje tema od javnog interesa i informisanje građana o pitanjima koja direktno utiču na njihove živote.

SLAPP tužbe protiv novinara najčešće se manifestuju kroz nesrazmjerno visoke odštetne zahtjeve, višestruke postupke pokrenute po istoj ili sličnoj činjeničnoj osnovi, kao i zloupotrebu procesnih mehanizama s ciljem produžavanja postupka i povećanja troškova. U takvim okolnostima, čak i novinari koji na kraju dobiju spor trpe ozbiljne posljedice – finansijske, profesionalne i lične.

Američki autori su još prije nekoliko decenija upozorili da je upravo ta disproporcija između formalnog ishoda i stvarnog efekta razlog zbog kojeg SLAPP predstavlja efikasno sredstvo pritiska. 

SLAPP tužbe predstavljaju sistemski napad na osnovna ljudska prava, prije svega na slobodu izražavanja i slobodu mirnog okupljanja i udruživanja. Njihova opasnost ne leži isključivo u pojedinačnim postupcima, već u obrascu kojim se javni prostor sužava, a građansko djelovanje delegitimiše kroz pravne mehanizme.

U evropskom kontekstu, sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima ne štiti samo sadržaj govora, već sam proces javne debate, uključujući pravo da se iznose kritike, sumnje i optužbe u vezi sa pitanjima od javnog interesa. Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) je u kontinuitetu naglašavao da ova sloboda obuhvata i izražavanje koje „vrijeđa, šokira ili uznemirava“, naročito kada je usmjereno prema nosiocima političke i ekonomske moći.

Međutim, prvi koji su SLAPP prepoznali kao ustavni, a ne samo procesni problem, nije bio ESLJP, već upravo američki autori George W. Pring i Penelope Canan. Njihova ključna teza nije bila da se pravni sistem povremeno zloupotrebljava, nego da se kroz SLAPP sistematski zaobilaze ustavne garancije demokratskog učešća.

USTAVNA POVREDA NASTAJE SAMIM POKRETANJEM POSTUPKA

U središtu njihove analize nije bila parnica, nego građanin. Građanin koji govori, protestuje, piše, podnosi prijave, obraća se vlastima i učestvuje u javnom odlučivanju. Pring i Canan su insistirali na tome da SLAPP ne cilja „riječ“, nego javnu participaciju kao takvu. Zato su SLAPP definisali kao napad na slobodu govora, ali još preciznije – na pravo građana da utiču na javne odluke bez straha od kazne.

Posebno su naglašavali pravo koje je često zanemareno čak i u ustavnim analizama – pravo na peticiju. To pravo, u američkom ustavnom okviru jednako zaštićeno kao sloboda govora, obuhvata čitav spektar aktivnosti: obraćanje institucijama, učešće na javnim raspravama, proteste, kampanje, inicijative. Pring i Canan su pokazali da se upravo te aktivnosti najčešće kriminalizuju ili delegitimišu kroz SLAPP postupke. Ne zato što su nezakonite, nego zato što su efikasne.

Za njih je bilo ključno da ustavna povreda ne nastaje tek presudom. Ona nastaje onog trenutka kada se sudski postupak pokrene sa ciljem da obeshrabri javno djelovanje. Dugotrajnost postupka, troškovi, neizvjesnost i psihološki pritisak nisu sporedne posljedice – oni su suština sankcije. Zato su SLAPP opisivali formulom koja je postala temelj cijele teorije: process as punishment, u prevodu “postupak kao kazna”.

Važno je znati da se kod SLAPP tužbi ne radi o sporu oko istine, nego o mehanizmu kojim se ustavna prava neutralizuju bez njihovog formalnog ukidanja. Upravo zato su smatrali da oslobađajuća presuda ne rješava problem. Chilling effect – efekat odvraćanja drugih da uopšte progovore – za njih je bio ključni dokaz da je ustavna povreda već nastupila.

Iako su pisali u američkom kontekstu, njihova poruka ima direktnu vrijednost za evropski sistem ljudskih prava. Država koja dopušta da se sudski i drugi pravni postupci koriste za obeshrabrivanje javnog govora ne može se pozivati na neutralnost. Pring i Canan su jasno tvrdili da ustavna zaštita ne znači samo odsustvo cenzure, nego postojanje stvarnih uslova u kojima građani mogu učestvovati u javnom životu bez straha od institucionalne odmazde.

U tom smislu, SLAPP nije devijacija sistema. On je pokazatelj da sistem ne ispunjava svoju ustavnu funkciju.

Izvor: Jovana Kisin Zagajac / Valter portal

Fotografija: IKON images via AP