Učestalost prijetnji i napada (uključujući cyber nasilje i fizičke napade) na novinare i novinarke u Bosni i Hercegovini, kao i nepostojanje adekvatnog odgovora na rastuće nezadovoljstvo profesionalne medijske zajednice neodgovarajućom reakcijom države u slučajevima napada, na izvjestan su način ubrzali traženje institucionalnog rješenja. Nimalo nije iznenađujuće da se i u tom traženju rješenja, kao i u mnogim slučajevima ranije, uglavnom traži instant odgovor i uglavnom pojavljuju brojni (relevantni i irelevantni) akteri sa različitim (počesto i nepromišljenim ili nedovoljno promišljenim) prijedlozima.

Jedan od prijedloga, koji nije novi, ali se u posljednje vrijeme snažnije zagovara, je prijedlog o proglašenju novinara službenim licima, što je praćeno argumentom da bi se tako pojačale sankcije u slučaju napada na novinare. Ovaj argument suštinski se dotiče onoga što jeste ključno pitanje, odnosno problem koji traži rješenje, a to je neadekvatnost brzine reakcije i visine sankcije u slučaju napada na novinare. Ona je u postojećem zakonodavstvu, zapravo, ista kao u slučaju napada na bilo koju osobu, odnosno ne postoji nikakva norma koja zasebno tretira napade na novinare. Institucionalni odgovor za sada se, uglavnom, zasniva na postojanju kontakt tačaka u ministarstvima unutarnjih poslova i tužilaštvima, kojima se novinari i novinarke mogu direktno obratiti u slučaju napada ili drugih oblika ugrožavanja sigurnosti, no nema nikakve razlike u visini i vrsti sankcije prema napadačima u poređenju sa napadačima na bilo koju drugu osobu.

Kako se donosi javna politika i zašto se to ne radi u BiH?

Prije nego ukažemo na nedostatno promišljen model proglašavanja novinara službenim licima i posljedice koje bi iz njega proizašle, treba ukazati na problem koji je imanentan bosanskohercegovačkom sistemu, a koji se odnosi na iznošenje i javno zagovaranje određenih rješenja ad hoc i, nerijetko, njihovo usvajanje i primjenu „na brzinu“, e da bi se tek u primijeni utvrdili nedostaci i problemi koje takva rješenja nose.

U demokratskom modelu vlasti postoji razrađen i uhodan sistem donošenja i primjene javnih politika, koji se pojednostavljeno prikazuje kroz public policy cycle (ciklus javne politike), a što uključuje:

• –       Definisanje problema (neriješene socijalne situacije, koja traži rješenje, kroz institucionalni odgovor države i društva): u ovoj fazi različiti akteri (institucije vlasti, politički subjekti, javnost, mediji) imaju svoje uloge u kreiranju agende i ukazivanju na problem koji postoji – u konkretnom slučaju, to je učestalost napada na novinare i novinarke i neadekvatnost institucionalnog odgovora na njih;
• –       Formulisanje potencijalnih rješenja: u ovoj fazi neophodna je šira javna debata o tome šta mogu biti rješenja, kako je problem riješen u nekom drugom kontekstu, koja rješenja bi bila manje ili više uspješna i zašto – u konkretnom slučaju, jedno od potencijalnih rješenja koje predlažu neki akteri je proglašavanje novinara službenim osobama;
• –       Izbor najadekvatnijeg rješenja i njegovo „ozvaničavanje“: u ovoj fazi ključan je dijalog institucija i civilnog društva, jer se u ovoj fazi usvaja i u zakonsku normu pretače određeno rješenje za koje je (u idealnom slučaju) u prethodnoj fazi postignut konsenzus ili (što nije rijetko) koje je najjače izlobirano – u konkretnom slučaju, to može i ne mora biti proglašavanje novinara službenom osobom, a može biti i, recimo, unošenje u krivični zakon odredbe o djelu „sprječavanje novinara u obavljanju profesionalnih zadataka“, što je jedan od prijedloga o kojem će kasnije biti riječi;
• –     Primjena javne politike: u ovoj fazi radi se o njenom ovaploćenju u praksi, odnosno o uvođenju prihvaćene i ozakonjene javne politike u javni život – u konkretnom slučaju, to bi bila primjena nove zakonske odredbe u slučajevima napada na novinare, što bi trebalo da ubrza pronalaženje i sankcionisanje počinilaca;
• –       Evaluacija javne politike: praćenje i analiza odabranog i primijenjenog rješenja s ciljem procjene kvaliteta odgovora na problem i uočavanja potrebe za njegovim eventualnim podešavanjem ili mijenjanjem u budućnosti – u konkretnom slučaju, to bi bila i uloga medija (iako oni imaju važnu ulogu i u svim ostalim fazama policy ciklusa) u praćenju primjene zakonske odredbe i evaluaciji načina na koje ona rješava (ili ne rješava) problem (ovo je klasična watchdog funkcija medija).

U Bosni i Hercegovini, nažalost, nije tako često da se proces donošenja javnih politika odvija prema navedenim postulatima. Češće se radi na način da se određena rješenja nekritički „prepisuju“ iz drugih sistema, ne vodeći računa o specifičnostima lokalnog konteksta; zatim, da se rješenja donose pod pritiskom određenih lobija i bez šire javne debate; da se rješenja donose kao odraz „političke volje“, odnosno onoga što je trenutno moguće u političkom kontekstu, a ne onoga što najbolje rješava problem; da se rješenja donose na populističkim osnovama, kako bi se zadobila naklonost javnosti pogođene određenim problemom ili da se, kao u slučaju, recimo, transparentnosti medijskog vlasništva, rješenja ne donose uopće uslijed određenih političkih i ekonomskih interesa da ne budu donesena.

Novinari kao službena lica: Neke metodološke pogreške u predlaganju ovog rješenja

Ovaj tekst može se smatrati pokušajem doprinosa fazi formulisanja potencijalnih rješenja, nikako zagovaranjem samo jednog od njih, jer to ni ne bi trebala biti uloga civilnog društva (u slučaju autorice ovog teksta, akademske zajednice), kojeg ne čine lobisti, nego oni koji promišljaju o onome što je u najboljem javnom interesu.

U tom kontekstu, čini se opravdanim ukazati na dvije ključne metodološke pogreške kad je riječ o zagovaranju proglašenja novinara službenim licima. Prva se odnosi na samo definisanje pojmova, a druga na posljedice koje će neminovno nastati kao nusproizvod ovog prijedloga, koji se samo na prvu i ad hoc, bez dubinskog promišljanja, čine lakim i brzim rješenjem problema zaštite i sigurnosti novinara i novinarki.

No, prije ukazivanja na te pogreške treba reći i da u medijskoj zajednici i civilnom društvu doista ne postoji konsenzus da je ovo najbolje rješenje, iako ga kao takvog zagovaraju pojedinci i određene organizacije. U nedavnom istraživanju (čiji bi rezultati uskoro trebali biti objavljeni), od 30 novinara, stručnjaka za medijsko pravo i akademskih radnika sa kojima su obavljeni dubinski intervjui, 24 njih nisu bili za proglašavanje novinara službenim licima, uglavnom navodeći kao razlog za oprez i skepsu činjenicu da nemaju dovoljno informacija šta bi to konkretno značilo, kao i činjenicu da je mnogo više negativnih, nego pozitivnih konsekvenci takvog rješenja.

Upravo definisanje pojmova vezanih za proglašenje novinara službenim licima, te razmatranje potencijalnih negativnih konsekvenci, može pomoći u ovom „rastjerivanju magle“ kad je riječ o tom prijedlogu.

Naime, ako se zagovara proglašenje novinara službenim licima, valjalo bi znati kako su službena lica definisana u postojećoj regulativi. Krivični zakon Bosne i Hercegovine (Krivični zakon Bosne i Hercegovine – KZ BiH – Paragraf Lex BA) u članu 1 stav 3 navodi da je: „Službeno lice izabrani ili imenovani funkcioner u organima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti Bosne i Hercegovine i u drugim državnim i upravnim ustanovama ili službama koje obavljaju određene upravne, stručne i druge poslove u okviru prava i dužnosti vlasti koja ih je osnovala; lice koje stalno ili povremeno vrši službenu dužnost u navedenim upravnim organima ili ustanovama; ovlašćeno lice u privrednom društvu ili u drugom pravnom licu kojem je zakonom ili drugim propisom donesenim na osnovu zakona povjereno vršenje javnih ovlašćenja, a koja u okviru tih ovlašćenja vrši određenu dužnost; te drugo lice koje uz naknadu ili bez naknade vrši određenu službenu dužnost na osnovu ovlašćenja iz zakona ili drugog propisa donesenog na osnovu zakona.“. Već ova definicija, odnosno propis vezan za službeno lice ukazuje na problem koji imamo sa prijedlogom da se pod taj pojam podvedu i novinari. Naime, u slučaju takvog zakonskog rješenja novinari bi, zapravo, vršili službenu dužnost, odnosno obavljali poslove u okviru prava i dužnosti vlasti koja ih je osnovala, što je samo po sebi suprotno društvenoj ulozi novinara, koji upravo ne trebaju (štaviše ne smiju) obavljati poslove za vlast i u interesu vlasti. Javni interes, a ne interes vlasti je ono što je vodilja novinara, pa je već taj argument dovoljan za odbacivanje prijedloga o proglašenju novinara službenim osobama i traženju potencijalnog drugog rješenja. Kao službena lica, novinari bi bili dužni uskraćivati (a ne otkrivati) određene informacije javnosti, za koje postoji državni interes da ne budu objavljene, čime bi, recimo, morao biti potpuno odbačen koncept istraživačkog novinarstva.

Status službenog lica, nadalje, donosi obavezu stroge regulacije i licenciranja, ali i nadzora rada od strane državnih tijela, što je sporno iz najmanje jednog ključnog razloga: ukoliko se tako postavi suodnos države i novinarstva on neminovno podrazumijeva da je nadzor i kontrola na strani države, odnosno da država kontroliše novinare i medije i nadzire njihov rad, a ne obrnuto, čime se obesmišljava watchdog uloga novinarstva. Vraćamo, zapravo, „u igru“ nekadašnje društveno-političke radnike, umjesto novinara kao kontrolora vlasti, zastupnika javnosti i branilaca javnog interesa.

Drugi problem kod definisanja pojmova odnosi se na samo definisanje pojma „novinar“ u slučaju da se prihvati ovakvo rješenje. Ukoliko bi novinari doista i bili proglašeni službenim licima, ko bi i prema kojim kriterijima vršio selekciju ko jeste, a ko nije novinar i ko treba, a ko ne imati status službenog lica? Kao i u slučaju, recimo, službenih lica u sigurnosnom sektoru (policija ili vojska) i ovdje bi za licenciranje bila zadužena država, odnosno određeno državno tijelo, te je za pretpostaviti da bi i standardi za dobijanje statusa novinara bili vrlo kruto postavljeni i isključivali bi značajan broj i medija i novinara, čime bi se suzio javni prostor i ugrozio pluralizam medijske i javne scene.

Kad je riječ o potencijalnim negativnim konsekvencama, uz već navedene, treba upozoriti i na potrebu promišljanja i drugih posljedica koje bi status službenog lica donio novinarima, poput odgovornosti za zloupotrebu položaja, krivične odgovornosti za neke od temeljnih novinarskih poslova koje obavljaju, a koje kao službena lica moraju ograničiti, finansiranja novinara kao službenih lica i slično.

Ukratko, neophodno je ne padati u euforiju traganja za brzim i jednostavnim rješenjem, budući da, samo na prvi pogled, proglašavanje novinara službenim licima nudi veću zaštitu, jer ono, suštinski, nudi veću obavezu služenja državi, a to zadire u osnovna novinarska prava i slobode i pretvara ih u njihovu suprotnost.

Šta je (ili možda može biti) rješenje?

U već pomenutom istraživanju, kroz diskusiju o potencijalnom uvođenju statusa službenog lica za novinare, iskristalisao se jedan prijedlog koji možda zavrjeđuje više pažnje (i također sistemsku analizu i promišljanje pozitivnih i negativnih posljedica njegovog „pretvaranja“ u javnu politiku), a to je uvođenje u krivični zakon djela „sprječavanje novinara u obavljanju profesionalnih zadataka“ i propisivanje zaprijećene kazne za navedeno djelo. Na taj bi se način mogli zadržati svi profesionalni prerogativi novinara i njihova autonomija u odnosu na sistem, ali i osigurati njihova zaštita na način da bi se napad na novinare tretirao drugačije nego na „obične“ osobe, što bi, uz efikasniji rad kontakt osoba u MUPovima i tužilaštvima, moglo biti jedno od potencijalnih rješenja problema sigurnosti i zaštite novinara od strane sistema, a da ih se ne pretvara u dio sistema, odnosno one koji služe sistemu.

I ovo rješenje, svakako, treba istražiti i osvijetliti iz različitih uglova, kroz dijalog aktera društva (i profesionalne novinarske zajednice, i pravosudne zajednice, i civilnog društva, i institucija), prije nego ga se institucionalizira. Uz to, svakako, treba uzeti u razmatranje i argumentovano debatirati i o ostalim potencijalnim rješenjima, jer samo takav pristup razvijanja javne politike može garantovati da ona, kada se počne primjenjivati, ne donese više štete nego koristi.

Sasvim lični postscriptum

U istraživanju ovog pitanja na društvenoj mreži LinkedIn postavila sam pitanje svojoj mreži kontakata kakav je njihov stav o proglašenju novinara službenim licima. Odgovor kolege novinara iz Srbije (kojem je život stalno ugrožen zbog bavljenja istraživačkim novinarstvom) bio je sljedeći: „Kada su počeli protesti protiv režima Aleksandra Vučića, da sam imao status službenog lica doista mi možda batinaši ne bi razbili glavu. No, problem je u tome što bi mi glava bila zaštićena šljemom države, odnosno što bih na ulicu izlazio kao policija ili vojska da branim režim. Umjesto psa čuvara javnosti bio bih pas čuvar vlasti. A to je za mene kao novinara veći problem od razbijene glave.“ Možda ova vrsta odgovora „iz prakse“ na najbolji način pokazuje apsurdnost i neprihvatljivost spajanja novinarske profesije sa statusom službenog lica. Rješenje za efikasniju zaštitu novinara svakako treba tražiti, ono što je važno je da u tom traganju za zaštitom dobrovoljno, kao profesionalna zajednica, ne stavimo glavu na panj vlasti.

Izvor i fotografija: Analiziraj.ba