Ljudi žive svoje živote, informacijska džungla čini ih anksioznim, traže iz straha odgovore koji potvrđuju njihova razmišljanja ili predrasude. Uništavanje novinarstva i nepovjerenje u novinarstvo išlo je ruku pod ruku s uništavanjem svih tradicionalnih institucija

Ivana Dragičević je novinarka, kolumnistica, autorica knjiga. Kroz dugogodišnje međunarodno novinarsko iskustvo razgovarala je s nizom svjetskih političkih lidera i obišla krizna geopolitička žarišta. U svom radu u posljednje vrijeme važan fokus stavlja na mlade i važnost njihove participacije u demokratskim društvima. Za serijal Glasači 2024 prikazan na N1 televiziji primila je „Nagradu Europa” za televizijsko novinarstvo Hrvatskog novinarskog društva i Predstavništva Europske komisije u Hrvatskoj, kao i regionalnu nagradu Gordana Suša za najboljeg televizijskog novinara. Kada se zbroje njene ostale nagrade, tri Marije Jurić Zagorke, godišnje nagrade Hrvatskog novinarskog društva, kao i nagrada Joško Martinović za najbolju TV reportažu, Dragičević to čini jednom od najnagrađivanijih novinarki u povijesti Hrvatske. Osim njenog rada u međunarodnim organizacijama na temama važnim za geopolitičke odnose, u ovom razgovoru ćemo se ponajprije dotaknuti tema iz knjige Nesigurni: Self-help za današnji svijet (Ljevak, 2023.), svojevrsnog nastavka njenog publicističkog prvijenca Nejednaki koji je 2018. objavljen kod istog nakladnika.

Slovenski autor i novinar Boštjan Videmšek o Nesigurnima piše: „Ivana Dragičević je povjesničarka sadašnjosti, a Nesigurni su forenzičko izvješće o globalnom društvu hic et nunc. Ova je knjiga literarno novinarstvo – žanr koji izumire ili, bolje, svi žanrovi u jednom – u svojoj esenciji. Apsolutno je nužno pročitati djelo u vrijeme patološki skraćene pažnje i kad je svako reflektirano razmišljanje – a pogotovo pisanje – već dio arheologije; akt živog fosila. I kada je pisanje i pričanje istine posljednji oblik otpora.“

Goran Stanić: Zamolio bih te za početak da nam pojasniš idejni most koji spaja tvoju prvu knjigu Nejednaki s novom knjigom naziva Nesigurni o kojoj ćemo uglavnom ovdje razgovarati. Pri kraju knjige navodiš iduće: „nejednakost je mjerljiva, može se uprizoriti brojkama i statistikama. Nesigurnost je osjećaj. Ona je i univerzalna, i osobna, i politička, ona je i bijes u nemogućnosti rješavanja stambenog pitanja nakon potresa i bolest oca ili majke, ona je i bol u glavi nakon praćenja izjava političara na televiziji, ona je i anksioznost nakon tisuća informacija o ratu na Bliskom istoku, bez konteksta i razumijevanja“ (str. 161). Možeš li nam pojasniti tu kvalitativnu razliku između osjećaja nejednakosti i nesigurnosti koja te ponukala da objaviš svoju posljednju knjigu?

Ivana Dragičević: Kako se povijest oko nas iznimno ubrzano vrti, tako mogu prstom upirati u svaku vijest koja se dogodi sutradan i vikati – „rekla sam vam“. Ali da samu sebe previše ne hvalim u iznimno bitnoj karakteristici koju posjedujem, a koja je sublimirana u stihu jednog banda iz regije „svega se sjećam i sve predosjećam“, želim reći da se ta dva osjećaja, fenomena, te dvije zbilje – nejednakosti i nesigurnosti danas objedinjuju na steroidima. Dok nesigurnost prožima svaku poru naše svakodnevnice obzirom na rat u Ukrajini, desant iz Bijele kuće na međunarodni sigurnosni i pravni poredak, paralelno raste nejednakost, dok se big tech oligarsi bogate na podacima koje dijelimo kao ljuti ili bijesni građani na njihovim platformama. Na naslovnici prve knjige nalazi se crni znak nejednakosti u bijelom krugu na crveno obojanoj podlozi, otvorena referenca na to što nas je u povijesti snašlo u dobu u kojem se frustracije ljudi zbog nejednakosti dovode do ekstrema, njima se manipulira propagandnim sredstvima i svijet puca. Naslovnica Nesigurnih je žuta, nitko ne koči kako ne bi prošli kroz crveno. Iz osobnog osjećaja nesigurnosti koji sam prošla od posljednjeg puta u Ukrajinu prije pandemije, zatim bolesti koju sam otkrila u pandemiji, suočavanja s vlastitom smrtnošću i globalnom destrukcijom, tu između svih ovih rečenica je negdje odgovor na vaše pitanje.

Prisjećam se kako si prije nekoliko mjeseci na šibenskom festivalu FALIŠ govorila da Nesigurne u knjižarama pronalaziš na policama za štivo za samopomoć, odnosno popularnu self-help literaturu. Međutim, očito niti knjižare nisu shvatile ironiju podnaslova knjige koji glasi self-help za današnji svijet, a koji u knjizi objašnjavaš ovako: „Self-help je u podnaslovu, ali self-helpa nema. U mantru poretka koji umire – a glasi da si najbolje sami možemo pomoći – ne vjerujem. Kao ljudi, mi smo stvoreni da budemo self-help jedni drugima“ (21). Kako ti ideja svakodnevne ljudske mikro solidarnosti, toliko iskonska i zagubljena u isto vrijeme, pomaže u nastanku ove knjige? Vjeruješ da ipak nismo i ne bismo trebali biti sami, unatoč svemu?

Mislim da je jedna mala sinapsa dovoljna. Prijelaz s čovjeka na čovjeka. Prepoznavanje, razumijevanje. Jako je lako zaratiti, vrlo je teško ispraviti nepravdu, osuditi zločinca, vratiti mrtve u život je nemoguće. Imamo živu memoriju o tim stvarima, možda svi skupa iz naše perspektive u regiji osjećamo još i jače horor aktualnog globalnog trenutka. Nada uvijek umire posljednja. I koliko smo mi kao ljudi spremni na bestijalnost, egoizam, toliko imamo i onu drugu stranu koja nas je kroz tu povijest vraćala na neki novi put. Nove puteve uvijek su gradile nove generacije. Iznimno je bitno da se u godini u kojoj se obilježava 80 godina od kraja Drugog svjetskog rata i 30 godina od kraja ratova u Hrvatskoj i BiH, priča s mladim generacijama, onima koje, iako nisu same doživjele takve ultimativne poraze ljudskosti, danas osjećaju da stvari ne štimaju. Pokazuju to, vidimo, na ulicama gradova u Srbiji, govoreći o bazičnom konsenzusu koje neka društvena zajednica treba imati – povjerenje u institucije za koje smo se složili da su tu zbog nas, da nas štite, borba protiv manipulacija i korupcije, raka koji nagriza svako socijalno tkivo i tjera brojne mlade da bježe iz država u regiji bile one u Europskoj uniji ili ne. Kako bi se popravilo sve ono što ne valja u društvima, jedna opcija je neka nova surova borba za opstanak, macho princip jakih dečki koji gledamo od Moskve do Washingtona, druga opcija jest ona koja traži suradnju i jedini put naprijed vidi u njoj.

Od suočavanja s vlastitom bolešću, klimatske krize i pandemije koronavirusa, preko Ukrajine i Afganistana, sve do Petrinje i potresa, iz tvoje knjige isijava potreba za pisanjem uslijed traumatskih zbivanja. Prisjetio sam se vlastitog iskustva kad sam na ovom istom portalu negdje u proljeće 2020. naslovio svoj tekst „Virus promjene“, zbilja vjerujući tada da društva, zajednice i individue dobivaju neodgodivi povod i šansu za promjenu nabolje. Međutim, gledajući danas u retrospektivi, osupnut sam vlastitom naivnošću i svih onih koji su vjerovali da će nas ovaj kolektivni šamar učiniti boljim ljudima. Osjećaš li ponekad da su tvoja potreba za pisanjem i uloženi novinarski trud izigrani?

Svaki dan. Onda se opet pitaš, a što bi drugo? Šutio? Klimao glavom? Cijeli život se bavim tim svijetom oko nas. Protagoniste svjetskih zbivanja znam iz prve ruke, od predsjednika i premijera, ministara, velikih globalnih biznismena, do ljudi koji su izvukli krive karte povijesti, mladih dječaka u Gazi ili onih čija se rodbina podavila u vodama južnog Sredozemlja pokušavajući doći do Europe. Glasa onih mladih s europskih periferija koje nitko ne pita ništa jer nisu najbolji učenici ili članovi stranačkih mladeži, a koji su ključno socijalno tkivo nove Europe koja danas govori o investicijama u obranu nikad viđenim u povijesti. Defetizam danas nije opcija, svi koji mislimo moramo djelovati, inače će nas pojesti algoritamski baloni koje i sami stvaramo, ponavljam, donoseći keš big-tech mogulima. Moramo spajati znanja, iskustva, moramo se povezivati između različitih sektora, prekogranično i nuditi neka rješenja za novi svijet dok ovaj analiziramo, postavljamo dubinska pitanja koja nitko ne postavlja, tražeći one koji upravljaju da snose odgovornost za svoje postupke, upozoravamo na kriminal, korupciju, zločine. Te velike rečenice – može li ili hoće li čovječanstvo biti bolje, hoćemo li i možemo biti bolji ljudi, to su sve neka opća mjesta koja možda navode i na krive zaključke, ali ne smijemo na ljude same baciti sav teret „osvještavanja“ ili razumijevanja globalnih procesa. Ljudi žive svoje živote, informacijska džungla čini ih anksioznim, traže iz straha odgovore koji potvrđuju njihova razmišljanja ili predrasude, to je jednostavno tako. Uništavanje novinarstva i nepovjerenje u novinarstvo išlo je ruku pod ruku s uništavanjem svih tradicionalnih institucija. Ipak, iako se mediji mijenjaju, mislim da nikada nije postojala veća potreba za novinarstvom kao institutom informiranog elektorata i informacijskog integriteta društava. Svi koji kažu drugačije – u njih upirem prstom kao u zagovornike autoritarnog društva, kontrole informacija.

Iz tvoje knjige je očito da duboko vjeruješ u svoj novinarski poziv te da novinarstvo predstavljaš kao četvrti stup demokracije. Kao što liječnicima vjerujemo kada preporučuju cjepiva, tako vjerujemo i novinarima iz istog razloga – jednostavno nemamo vremena kao pojedinci da se bavimo svime i budemo eksperti za sve. Moje pitanje jest dvojako, naime, kakvo je iskustvo baviti se ozbiljnim novinarstvom dok državne politike, kao što je slučaj u Hrvatskoj, vode pojedinci koji se ne libe javno prozivati i vrijeđati istraživačke novinare? S druge strane, novinarstvo je u krizi kao i gotovo svaka druga struka, Kada i kojim medijima vjerovati kada je vrlo jasno da živimo u doba kada je clickbait naslov važniji od sadržaja i činjenica?

Kako sam odgovorila na prošlo pitanje. Pitanje je danas tko će i kako financirati novinarstvo. Tu je recimo Europa po meni u prednosti pred SAD-om, jer postoje javni novci, fondovi i mogućnosti za kolaborativne projekte, postoje javni mediji koji bi morali shvatiti da ih posebni zakoni štite i daju mogućnost da djeluju proaktivno na današnji svijet i izazove, od nove medijske europske regulative do akta o digitalnim uslugama. Problemi nastaju najviše na lokalnoj razini na kojoj se nalaze te ključne sinapse povjerenja. Oko pitanja smeća, škole, ceste, svih komunalnih problema koji čine osnovu zajednice. Politički pritisci na lokalu su često gori i teži ekonomski za novinare od onih koji se bave nacionalnim ili međunarodnim temama. Digitalna sfera otvorila je s druge strane mnoge nove opcije i formate. Da sumiram, jer bih mogla znanstvene radove početi pisati na ovu temu, iznimno je važno jučer već uvrstiti tzv. medijsko obrazovanje u službene školske kurikulume. Nikako međupredmetno, izborno. Obavezno. Medijska pismenost, a ona uključuje sve, od vizualne kulture, novih medija, društvenih mreža, a u tome svemu etiku, razumijevanje konteksta, kritičkog mišljenja, itd., itd., to mora biti naš novi informacijski ground zero. Dok je nama škola još jedna tradicionalna institucija koja je u krizi, nećemo naći budućnost u kojoj su demokracija kakvu smo znali i generacija koja dolazi na svijet komplementarni.

Imam ambivalentno čitateljsko iskustvo nakon Nesigurnih budući da knjiga vrlo precizno identificira mjesta i događaje koji uzrokuju naš trenutni Weltschmerz, tu neopisivu ‘svjetsku bol’ koju vjerojatno svaka razumna osoba osjeća svakodnevno. Međutim, istovremeno važan naglasak stavljaš na pitanja vizije, imaginacije i mašte, na kraju gotovo svakog poglavlja ostavljaš barem malo odškrinuta vrata nekoj boljoj budućnosti. Na jednom mjestu parafraziraš talijanskog filozofa Antonija Gramscija kada pišeš „dok stari svijet umire, a novi se još ne može roditi, nastupa doba čudovišta“ (69). Ako donekle možemo identificirati ta čudovišta, što za tebe znači novo vrijeme i tko bi trebali biti, po logici stvari, heroji tog novog vremena koji stoje nasuprot čudovišta?

Svatko od nas je heroj. Jer preživljava ovo oko nas i budi se svako jutro, pa ohrabrujem svakog tko ovo čita i tako se osjeća. Držite se, svima nam je tako. Ali ako hoćeš, kao što sam već spomenula, za mene su zaista heroji ovi mladi ljudi danas. Jer su hrabri, kreativni, jer ih nije strah i jer zaista traže tu nultu točku – ok, gdje ćemo mi odavde, iz tog povijesnog trenutka gdje smo zarobljeni u stalno istom obrascu? Jer govore otvoreno o svom mentalnom zdravlju, shvaćaju diskrepanciju generacija, a i nulta su full tehnološka generacija. Pitaju se jesu li ti principi koji su doveli do pada nadstrešnice, do klizišta i uništenja kuća, do masovnog iseljenja generacije koja ne može naći posao, kupiti stan, do diskrepancije u shvaćanju realnosti i budućnosti, oni principi za koje se treba boriti? Evo mjesecima, na ulicama srbijanskih gradova, oni kažu da nisu. Nemaju ništa za izgubiti. Mladost traži i treba inovativnost, kreativnost, prostor da se izrazi, da o ozbiljnom i tmurnom govori na nov način, da unese duh, pa i radost i šalu, s tim svim i nadu. Tradicionalna politika uopće ne razumije te poruke. Bila bih jako bogata kada bih znala procijeniti koliko će tranzicija koju živimo, ovo globalno vrijeme čudovišta trajati. Europa se naoružava, opća situacija je vrlo teška i neizvjesna. Imamo stari zapad koji se ruši i prestrojava, imamo geopolitički napet trenutak koji traži promjenu pravnog i institucionalnog globalnog poretka, imamo tzv. novi jug, nekad znan kao globalni jug, bitne aktere svjetskih zbivanja koji su demografski i resursima ključna mjesta za doba pred nama, imamo u svemu tome u našoj sferi djelovanja i života, jako malo kreativnih umova koji mogu nadglasati ove jake i opasne momke. Nikad nisam bila odlična iz fizike, ali akcija nekako uvijek izazove reakciju. Nadajmo se da iza kiše dolazi sunce. Iako danas, uz klimatske promjene, i kiša i sunce i njihova izmjena u akceleraciji zbivanja mogu značiti pomor i smrt.

Vodila si razgovore s brojnim geopolitičkim akterima današnjice, ipak u mom čitanju kao jedan od važnijih momenata izdvajam tvoj susret s gradonačelnikom Firence, Dariom Nardellom. Ovaj socijalistički političar naime traži političku inspiraciju u renesansom i revolucionarnom načinu razmišljanja, spominje da se fokus treba premjestiti s nacionalnih na lokalne interese. Moderni kapitalistički ustrojeni školski sustavi bez iznimke, a posebice u post-jugoslavenskim društvima, služe kao rasadnici za nekritičko odgajanje kompulzivnih nacionalista i karijerista. Kako učiti djecu, ako ti sustav kao takav to ne dopušta, da briga za konkretnu zajednicu koja te okružuje naprosto mora biti prioritet ispred brige za apstraktne vrijednosti i takozvane nacionalne interese?

Nardella je danas zastupnik u Europskom parlamentu i dalje se bavi istim pitanjima. Kao što sam već spomenula, u doba čudovišta moramo imaginirati, moramo zamišljati i promišljati što nakon, koja su moguća rješenja, je li doba koje slijedi zaista vrijeme robota, dronova, umjetne inteligencije u zloporabi autoritarnih vođa i big-techa, život u zatvorenim prostorima s VR naočalama naspram zagađene atmosfere i tsunamija, s tabletama umjesto hrane i formulama dugovječnosti koje nisu priuštive svima? Lokalna zajednica jest baza. Koliko god Elon Musk jednim tvitom misli da može utjecati na cijeli svijet, na rezultat izbora u Njemačkoj, na kreiranje stvarnosti bazirane na lažima, gomilanju bogatstva na algoritmima koji izazivaju podjele i traže bijes i ljutnju i sukob kako bi se napajali. U ponovnom maštanju svijeta, nakon kuge uvijek dolazi renesansa, ako od takve misli i pokušaja odustanemo, neka se dogodi nuklearna katastrofa, drugo nismo zaslužili. Ili će se klima i svemir pobrinuti za aberaciju zvanu čovjek. Djeca su ta koja jasno shvaćaju što se događa, kojima ako pokažeš zašto je bitno razvrstavati smeće, pomagati slabijem, kuhati, saditi, šiti, koje naučiš kako gledati videa na TikToku, što stoji iza algoritma, kako etički programirati… Ako ti je ulica čista, ako je voda koju piješ nezagađena, ako je jabuka iz susjedovog vrta nešto što će podijeliti s tobom, ako tvoja nije rodila, onda valjda stvaraš i bolje ljude i društvo

Jedna crtica o kojoj sam dugo razmišljao nakon čitanja jest ona kojom se služiš kako bi opisala naš kontinent: „Europa je žena. Po grčkom mitu, ona je fenička princeza koju je silovao Zeus u obliku bika. Kontinent koji u osnovi ima toliko perverzan čin ili je proklet zauvijek ili iz te traume uvijek mora težiti spasenju. Ili ga neće biti“ (66). Ova brutalna, ali dojmljiva i potrebna metafora kao da opisuje trenutni europski Zeitgeist, koji ne zna kako se nositi s vlastitom kolonijalnom poviješću, s vlastitom ulogom u trenutnim ratnim zbivanjima, kulturom sjećanja, demokratskim deficitom i nepovjerenjem građana u institucije Europske unije širom te iste zajednice. Mnogi će usporediti EU projekt s projektom socijalističke Jugoslavije, oba zasnovana na mirovnom dogovoru, i zbog očitih paralela će zlokobno navijestiti njegov kraj. Što je za tebe Europa i kako zamišljaš njenu budućnost?

Europa je i danas mit koji se preslaguje. Silovana princeza, netko koga napadaju bikovi izvana i iznutra. Ideal, koji je mnogima dalek i stran, nemoguć za definiranje, za stvaranje i razumijevanja europskog identiteta izvan onih nacionalnih. Europa je projekt koji je stvoren kao projekt mira i suradnje, kako bi oni koji su se klali i ubijali pokoljenjima, što je kulminiralo Drugim svjetskim ratom i holokaustom, jedni drugima mogli pružiti ruke, surađivati. Ekonomija i društvo blagostanja, vidimo, u klatnu povijesti i na kraju procesa globalizacije, nisu bili dovoljni. Izazovi koji su pred nama, od demografije, migracija, resursa potrebnih za novu digitalnu, ali i zelenu ekonomiju, koji se baziraju na ekstrakciji i u svojoj ultimativnoj nekontroliranoj formi i geoinženjeringu planete, moraju u vidu imati i ono što smo, za mnoge apstraktno nazivali tim europskim, a možda naivno i zapadnim vrijednostima. Danas i opet vidimo koliko su te vrijednosti bitne. Vladavina prava, nulta tolerancija na korupciju, društvena pravednost, sve to mora biti baza mirnodopskog društva. Globalna akceleracija užasa stalno nam to pitanje miče iz fokusa. Ako ćemo slati djecu u rat, za što ona ratuju? Koja je to ideja Europe za koju se gine? Ako je ne redefiniramo, ako ne vratimo fokus na vrijednosti, ako ne čujemo one koji su ta budućnost, a koji vrlo jasno govore, viču i poručuju, onda nema Europe. Ona se danas definira na njezinim obodima, na rubovima čovječanstva ako hoćete, na frontu u Ukrajini, na čamcu kod Lampeduse, pod vodenim topovima u Tbilisiju ili u toplom čaju na ulazu povorke studenata u Novi Sad nakon dvodnevnog marša. Od ideje te i takve Europe vrijednosti, ne želim odustati, kolikogod se to sada, u topotu čizama i bubnjevima topova, psovki, buke, carinskih ratova, broligarške zarade činilo utopijskim vjerovanjem.

U blagdanskim danima, tobožnji dani mira, dobrote i solidarnosti započeli su stravičnim ubojstvom u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi i novim terorističkim napadom na božićnom sajmu u jednom njemačkom gradu. Od izlaska tvojih Nesigurnih zapalilo se još nekoliko geopolitičkih ‘buradi baruta’, osjećaj nesigurnosti ne jenjava, dapače, pojačava se iz dana u dan, jedemo ga za doručak i s njim odlazimo na spavanje. Na početku svoje knjige referiraš se na poruku za buduće generacije britanskog filozofa Bertranda Russella. Njegova poruka ima intelektualnu i moralnu dimenziju, smatra da se treba vjerovati isključivo činjenicama, odnosno da je ljubav po svojoj naravi mudrija od mržnje. Koja je tvoja poruka za buduće naraštaje?

Ista kao i Russellova – ljubav je mudra, mržnja je glupa. Ali znaju oni to.

Izvor: Goran Stanić, Prometej.ba

Fotografija: Davor Konjikušić