Iskustva novinara u Bosni i Hercegovini sa pravosuđem ukazuju na brojne probleme i poteškoće u radu sa kojima se gotovo svakodnevno susreću i jedna i druga strana. Jedna od najvećih zamjerki novinara na rad pravosuđa je i dalje nedovoljna transparentnost, odnosno zatvorenost pravosudnih institucija prema medijima i javnosti. Pokazala je to i studija „Iskustva i percepcije novinara o transparentnosti pravosuđa u Bosni i Hercegovini“ autora Amera Džihane (BH novinari, Sarajevo, 2022).
– U osnovi možemo primjetiti da postoje dvije osnovne tvrdnje o odnosu novinara i medija i pravosuđa u BiH. Prva, koja dolazi iz novinarskih izvora, da je pravosuđe nedovoljno transparentno i da time, a ponekad i nekim drugim postupcima, onemogućava slobodan novinarski rad. Novinari također ističu da predstavnici pravosuđa opravdane kritike njihovog rada nastoje predstaviti kao atak na nezavisnost pravosuđa. Ove tvrdnje nisu generalne i uvijek se naglašava da se ovakve ocjene ne odnose na sve predstavnike pravosuđa, te da postoje izuzeci – navodi se u studiji.
Teze o nedovoljnoj transparentnosti pravosuđa ne dolaze samo iz lične percepcije novinara/ki i to je bitno naglasiti. Za ovakve tvrdnje postoje i empirijski dokazi koji su bazirani na monitoringu web-stranica pravosudnih institucija. Također, zanimljivo je da tezu o nedovoljnoj transparentnosti pravosuđa u velikom broju slučajeva iznose i osobe koje su zaposlene u pravosudnim institucijama. Prema riječima Admira Arnautovića, dugogodišnjeg glasnogovornika Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona, osnaživanje povjerenja javnosti u pravosuđe je jedan od ključnih prioriteta, a to se može postići isključivo kroz unapređenje saradnje sa medijima.
– Već duže vrijeme se o važnosti transparentnosti razgovara i diskutuje unutar pravosudne zajednice. Postavlja se kao imperativ od Delegacije Evropske unije, Misije OSCE-a u BiH i generalno međunarodnog faktora i nevladinih organizacija koje prate rad pravosuđa, podstiče od novinara i profesionalaca koji se bave komunikacijama u pravosuđu, ali je transparentnost svoju potpunu verifikaciju i potencijal, kao jedan od ključnih standarda i principa u pravosuđu, dobila kreiranjem Komunikacijske strategije VSTV-a. Strategijom se, konačno, transparentnost podcrtava i imenuje kao najvažniji standard u jačanju povjerenja javnosti, podjednako važan kao i efikasnost, profesionalizam i kvalitet rada VSTV-a, sudova i tužilaštava – ističe Arnautović.
ISKUSTVA NOVINARA/KI SA „TERENA“
– Smatramo da se radi o solidno utemeljenim tvrdnjama i da bi njihova snaga bila veća da su oslonjenje na šire sistematsko ispitivanje novinarskih percepcija o pravosuđu. Na drugoj strani, tvrdnja koju iznose predstavnici pravosuđa jest da nestručno i vrlo često senzacionalističko medijsko izvještavanje o sudskim postupcima i pravosuđu općenito, dovodi do urušavanja povjerenja javnosti u pravosuđe. Ova teza uglavnom je iznesena generalno tako da referira na sve medije, mada se ponekad unutar ovog pristupa ukazuje na nijanse u pristupu različitih medija. Ove tvrdnje uglavnom su potkrijepljene određenim primjerima medijskog izvještavanja i mišljenjima samih sudija. Međutim, iz prezentiranih „nalaza istraživanja“ ne može se donijeti pouzdan sud o prirodi medijskog izvještavanja o pravosuđu jer nedostaju bazični podaci o metodologiji, uzorku, pristupu itd. – navodi u studiji Amer Džihana.
Kroz fokus grupe koje su urađene u okviru navedene studije, novinari su konkretnim primjerima, iz vlastitih iskustava, pokušali iznijeti najveće probleme sa kojima se susreću u praćenju rada pravosuđa. Kao opći problem većina njih navodi to što je postupak pribavljanja sudskih spisa težak i spor, što posebno otežava rad novinarima/kama koji rade u redakcijama koje nastoje što prije plasirati vijesti jer im informacija treba u određenom trenutku, a nakon toga gubi na važnosti.
Glasnogovornici i drugi predstavnici pravosudnih institucija nerijetko se pozivaju na rokove od 15 dana koje propisuje Zakon o slobodi pristupa informacijama. Ponekad sudovi ne žele ustupiti spise dok se pravosnažno ne okonča postupak, što zna trajati godinama. U nekim slučajevima, sudski službenici ne mogu objasniti zašto određeni spis nije dostupan, ali ga ne žele poslati.
„Tražila sam prvostepenu presudu od suda iz Širokog Brijega. Postupajući sudija je odbijao je dati pod izgovorom da je postupak u toku i da to mogu dobiti tek kada se pravosnažno okonča postupak. Onda sam počela da mu citiram dijelove iz Zakona o slobodi pristupa informacijama i pomislila − otkud ja da jednom sudiji objašnjavam zakone. Na kraju mi je dao presudu, ali je u tolikoj mjeri izvršio anonimizaciju da je bilo nemoguće išta iz nje saznati“, navodi jedna novinarka.
Kada je riječ o tužilaštvima, i dalje vlada krajnje neujednačena praksa o pitanju pristupa optužnicama – neka tužilaštva objavljuju optužnice, dok druga, uglavnom pozivajući se na Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH, odbijaju to učiniti.
„Glavni problem je što ne dobijamo optužnice od Tužilaštva BiH. Tužilaštvo je prije nekih 10 godina odustalo od prakse objavljivanja optužnica. Dijelom se to može tumačiti i stupanjem na snagu Zakona o zaštiti podataka. Međutim, većina ostalih tužilaštava objavljuje i dalje optužnice (uz mjere zaštite), što govori da se ne radi o napucima iz Zakona o zaštiti podataka, već o novoj praksi Tužilaštva BiH“, kaže učesnica fokus grupe sa novinarima.
Treći po važnosti problem, koji su naveli ispitanici, jeste to što na temelju ličnih odnosa sa uposlenima u pravosudnim institucijama neki novinari dobijaju ekskluzivne informacije o sudskim predmetima, a nakon toga slijedi percepcija da se sudije i sudski službenici s nepovjerenjem odnose prema novinarima.
Kada govorimo o izvorima informacija koje novinarke i novinari koriste prilikom izvještavanja o pravosuđu, u najvećem broju slučajeva to su advokati, web stranice sudova i medijski članci, te javna ročišta, web-stranice tužilaštava i glasnogovornici sudova i tužilaštava. Novinari se u svom izvještavannju također oslanjaju na sudske spise i porodice optuženih ili oštećenih, kao i na mišljenja samostalnih eksperata i tužitelja. Lične veze u sudovima, sudije i predsjednici sudova se uvijek/često koriste kao izvori informacija u pet do 13 posto slučajeva.
Činjenica da su advokati najdostupniji zahtijeva dodatnu opreznost kod novinara, jer oni prije svega ističu činjenice i interpretacije koje idu u prilog njihovim klijentima. Advokati su zainteresirani i da privlače nove klijente kroz pojavljivanje u medijima, a toga su svjesni i sami novinari.
„Iako su nam advokati jako dobar izvor, uvijek moramo imati u vidu da su oni zainteresirana strana i da pretjerano oslanjanje na njih može iskriviti naše izvještavanje“, kažu novinari.
Glasnogovornici spadaju u drugu po učestalosti kontaktiranja skupinu izvora informacija. Njihova korisnost varira od institucije do institucije. Zavisno od toga koliko su obučeni, koliko su zainteresirani da daju informaciju i koja je njihova osnovna pozicija, da li rade samo to ili i neke druge poslove, i da li imaju nezavisnost unutar institucije ili bespogovorno slušaju naredbe nadređenih.
Tužioci, sudije i predsjednici sudova u posljednje su dvije kategorije. Njihova dostupnost je uglavnom slaba, s tim što su tužioci nešto dostupniji od sudija i predsjednika sudova. Ovakva situacija odražava se i na novinarsko izvještavanje. Kao što su istaknuli brojni učesnici fokus-grupa, vrsta informacija koju mogu dati sudije i tužioci, razlikuje se od onoga što nude glasnogovornici. Novinarima su često potrebna objašnjenja odluka, međutim teško ih dobijaju. Također, kao i kod drugih pitanja, i ovdje se ne može govoriti o jednoobraznoj situaciji. Postoje sudije i tužioci koji su dostupni novinarima, pogotovo ako je uspostavljen lični kontakt, ali i veliki broj onih koji su nedostupni.
„Isključivo govorim o državnom sudu i tužiteljstvu. Stječe se dojam da im nije stalo da rade ono za što ste plaćeni. Kada se radila, naprimjer, istraga protiv generala Dudakovića, mi smo dvije godine ranije imali informaciju da će biti uhićen Dudaković, zato što je to Tužilaštvu bilo u interesu. Međutim, nikad se ne radi o javnom interesu, nego o uskom političkom interesu ljudi iz Tužilaštva. U takvom slučaju ćete dobiti sve potrebne informacije, izjave i slično. Međutim, kad oni procijene da im nije u interesu da daju informacije, onda ne možete ništa dobiti“, kaže jedna novinarka.
Nepovjerenje između novinara i pravosuđa je obostrano, a čini se da se ono sve više produbljuje. Pravosuđe se sve više zatvara, a sudije se rijetko oglašavaju u javnosti, ističu novinari:
„Postojalo je povjerenje, nekada bi nas zamolili da ne objavimo neke informacije kako ne bi ugrozili istragu, mi bi to ispoštovali… Danas je po ovom pitanju opće rasulo. Niko nikoga ne poštuje, ne postoji dijalog, sudije se ponašaju kao da su „bogom dani“, i ono „ko si ti da me zoveš“ i slično… Srećom, nisu svi takvi. I dalje imamo ‘staru gardu’ sudija koji su i danas pristupačni za medije i novinare…“
No, da ne bi bilo da je pravosuđe jedini „krivac“, treba reći da i novinari snose dobar dio odgovornosti za ovakvu situaciju. Senzacionalističko izvještavanje uz nedovoljno poznavanje tematike, terminologije koja se koristi u pravosuđu i slično, često dovodi do plasiranja netačnih informacija prema javnosti. Također, činjenica je da mnogi mediji i novinari imaju tendencijju da preuzimaju ulogu sudija, pa tako u nekim slučajevima svojim tendencioznim i subjektivnim izvještavanjem donose „presude“ prije samog suda. Presumpcija nevinosti za mnoge ne postoji.
Sve su ovo problemi kojih je svjesna i većina novinara i novinarki – ili barem oni koji se trude profesionalno izvještavati:
„Moja iskustva pokazuju da u oko 60 posto slučajeva prevladava nepovjerenje između novinara i predstavnika pravosuđa. Postoje razlozi i kod samih novinara, potrebno je poznavati terminologiju. Novinari imaju drugačije rokove i to se ponekad ne podudara. Kada su novinari ozbiljniji, kad ne pribjegavaju senzacionalizmu, onda je i pristup suda drugačiji. Na kraju, dosta toga je individualno.“
„Moram biti samokritična. Donekle se može i razumjeti nepovjerenje koje postoji. Ponekad se desi da napišem tekst nakon prisustva u sudnici, provjerim sve činjenice prije objave, a potom pročitam tekst kolege koji je bio sa mnom na tom suđenju i tamo nađem opise koji ne odgovaraju onom što je rečeno na ročištu. Postoji mogućnost zloupotrebe, zato je bitno da nas sve ne stavljaju u isti koš.“
– Bitno je napomenuti da su novinari svjesni da postoji senzacionalizam u izvještavanju o pravosuđu. Za to prvenstveno krive komercijalnu medijsku logiku kojoj pogoduje postojeći medijski sistem, a zatim ukazuju i na potrebu donošenja određenih pravila vezanih za online novinarstvo kojim bi se pospješila transparentnost ovih medija, a samim time i njihova odgovornost. Također, veća otvorenost pravosuđa pomogla bi u suzbijanju senzacionalizma jer se određeni broj novinara okreće drugim izvorima informacija smatrajući da nisu u mogućnosti dobiti pravovremene informacije od pravosuđa – navodi u zaključcima autor studije Amer Džihana.
Saopćenja za javnost predstavljaju osnovnu komunikacijsku uslugu na koju se oslanja pravosuđe i značajan dio ispitanika zadovoljan je kvalitetom ovih saopćenja. Objavljivanje informacija o odlukama na web-stranicama također je dosta često, a način na koji se to radi je uglavnom zadovoljavajući. Ipak, u velikoj mjeri nedostaje komunikacija u pravom smislu riječi − razgovori, intervjui, press konferencije, itd. Također, primjetno je da ispitanici smatraju da pravosuđe u dobroj mjeri kaska kada su u pitanju korištenja novih komunikacijskih tehnologija i platformi.
UJEDNAČAVANJE KOMUNIKACIJSKE PRAKSE
Iako je i iz nalaza ove online studije, kao i brojnih drugih analiza koje su prethodno rađene evidentno da su brojni novinari i novinarke imali negativna iskustva kada su izvještavali o pravosuđu, svakako treba izbjeći zamku generaliziranja jer u mnogim pravosudnim institucijama nalazimo i primjere dobre prakse. Važno je i da su unutar samog pravosuđa svjesni svih navedenih problema, pa je to bio i jedna od ključnih razloga usvajanja Komunikacijske strategije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) BiH, sa ciljem poboljšanja i ujednačavanja komunikacijske prakse u pravosudnim institucijama. Pravila o pristupu spisima, komuniciranju s novinarima, pristupu ročištima, unosu tehničke opreme itd, trebaju biti jednaka u svim pravosudnim insitucijama, a to je moguće postići u saradnji s Visokim sudskim i tužilačkim vijećem BiH.
Pravosuđe treba učiniti dostupnim novinarima spise za koje ne postoji opravdani razlozi za uskraćivanje. To su prije svega dispozitivi optužnica i sudskih odluka koje sudovi donose nakon početka glavnog pretresa, kao i transkripti s glavnog pretresa nakon saslušanja svih svjedoka. Potrebno je pokrenuti razgovore između predstavnika pravosuđa i novinara o postojećoj politici zabrane snimanja na sudskim ročištima i korištenja druge tehničke opreme koja je novinarima potrebna za rad kako bi se jasno definisalo u kojoj mjeri i u kojim situacijama je neophodno ograničiti korištenje tehničke opreme.
Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH treba propisati pravila i obaveze sudija i tužitelja prema novinarima i najširoj javnosti. Informiranje javnosti je obaveza, a ne dobra volja ključnih aktera u pravosuđu. Ovim dokumentom bi se propisala obaveza sudijama i tužiteljima da pod određenim uvjetima budu dostupni novinarima za komentar ili objašnjenje o konkretnom predmetu.
Razvoj dijaloga između pravosuđa i novinarske zajednice kroz zajedničke seminare, edukaciju novinara/ki o radu pravosuđa i profesionalni monitoring rada pravosudnih institucija neophodan je kako bi se umanjilo postojeće nepovjerenje i produbilo razumijevanje specifičnosti obje ove profesije, a što je u konačnici i put ka boljem informiranju javnosti o radu pravosuđa, neke su od ključnih preporuka iz studije „Iskustva i percepcije novinara o transparentnosti pravosuđa u Bosni i Hercegovini“.
Ovaj tekst je dio je regionalnog projekta „Jačanje medijskih sloboda u Bosni i Hercegovini, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji” koji financira Kraljevina Nizozemske, a provode Nizozemski helsinški odbor i Free Press Unlimited u partnerstvu s Udruženjem/udrugom BH novinari. Pogledi, mišljenja, nalazi i zaključci ili preporuke, navedeni u ovom tekstu, isključiva su odgovornost BH novinara, te ni u kom slučaju ne odražavaju stavove Kraljevine Nizozemske niti organizacija koje provode projekt u Bosni i Hercegovini.
Autorica: Maja Radević
Izvor naslovne fotogrqafije: Ilustracija, Shutterstock