Većina medija u Bosni i Hercegovini nema razvijene sigurnosne i druge interne mehanizme za zaštitu svojih uposlenika, prvenstveno novinara i novinarki, u slučajevima kada su izloženi verbalnim i fizičkim prijetnjama ili napadima. O potrebi usvajanja ovakvih mehanizama u medijskoj zajednici govori se već godinama, istina uglavnom „stidljivo“ i na inicijativu profesionalnih udruženja. To je i praksa većine medijskih kuća u Evropi i svijetu koja omogućava adekvatniju zaštitu medijskih radnika kroz efikasniju saradnju sa policijom i tužilaštvima, ali i ono što novinarima/kama zapravo najviše znači kada su izloženi napadima – da znaju da će njihova redakcija, urednici, menadžment i vlasnici medija, bez zadrške stati iza njih i pružiti im podršku.

Istraživanje koje je provelo Udruženje BH novinari pokazalo je da najveći broj medija u BiH nema pravilnik niti bilo koji drugi pravni akt koji bi bilo regulisano ovo pitanje. Mnogi novinari nisu čak ni upoznati sa ovom tematikom. I dok jedni smatraju da bi razvijanje internih mehanizama zaštite bilo itekako korisno za njih, drugi su krajnje skeptični i kažu: ako se nešto jednostavno “stavi na papir”, ne znači da će od toga biti neke konkretne koristi u praksi…

POZITIVNA I NEGATIVNA ISKUSTVA

– Nepostojanje pravilnika ili drugog pravnog akta o zaštiti prava i sigurnosti zaposlenika u većini bosanskohercegovačkih medija usporava i ograničava interne kapacitete podrške novinarkama i novinarima. To znači da su umjesto pozivanja na primjenu internih pravnih akata i mehanizama, medijski zaposlenici zavisni od senzibiliteta menadžmenta i interpersonalnih odnosa, što u nezavisnim i medijima s ohrabrujućom organizacijskom kulturom uglavnom nije problem, ali jeste u mnogim javnim medijima koji se finansiraju u lokalnih budžeta. U takvim okolnostima, mnogi novinari ovih medija uopće ne prijavljuju pritiske svojim nadređenim, a izostanak interne podrške povezan je sa samocenzurom, profesionalnim preispitivanjem, pa i razočarenjem, te odustajanjem od konfliktnih tema i bavljenje onim manje osjetljivim – navodi autorica istraživanja, prof. dr. Zarfa Hrnjić Kuduzović.

Fotografija: Avaz

– S druge strane, novinari koji uživaju podršku nadređenih, prvo se obraćaju uredniku, bolje poznaju mehanizme zaštite i lakše se nose s pritiscima. Najčešći oblik interne pomoći pružene novinarima/kama suočenim s pritiscima je razgovor s urednikom/com koji su im objasnili šta preduzeti radi zaštite – dodaje Hrnjić Kuduzović.

Potreba za sistemskom zaštitom novinara/ki u okviru njihovih medijskih kuća tim je veća zbog činjenice da u većini bosanskohercegovačkih institucija i dalje ne postoje posebne zakonske odredbe, mehanizmi i smjernice koji su usmjereni na podršku slobodi medija i sigurnosti novinara u online i offline prostoru. Većina institucija u BiH ne prikuplja podatke o prijetnjama i napadima na novinare i medijske radnike, već te aktivnosti provode profesionalne organizacije, prije svih Udruženje BH novinari, čija Linija za pomoć novinarima sadrži sveobuhvatnu bazu podataka napada, prijetnji i pritisaka na novinare.

Sa ciljem da se poboljša sigurnost novinara/ki, Parlamentarna skupština BiH je 2022. usvojila Inicijativu za izmjene Krivičnog zakona BiH, kojim će se napad na novinare/novinarke tretirati kao posebno krivično djelo. Međutim, dvije godine kasnije, još se čeka na izmjene Zakona. Određeni pomaci napravljeni su posljednjih godina u tužilaštvima koja su uspostavila kontakt-tačke za novinare, to jest odredila tužioce kojima se novinari/ke mogu direktno obratiti u slučajevima napada ili prijetnji.

No, vratimo se medijima i pitanju zaštite njihovih uposlenika. Iskustva novinara/ki koje je za istraživanje BH novinara intervjuisala profesorica Hrnjić Kuduzović, kao i onih koje smo kontaktirali za potrebe ovog teksta, zorno govore o tome da praksa zavisi “od slučaja do slučaja”.

Fotografija: Privatna arhiva

– Prije devet godina sam doživjela brutalan fizički napad u kojem sam zadobila povrede. Iako je napadač kažnjen, često sam ovih proteklih godina razmišljala šta se moglo poduzeti i kako spriječiti takve situacije. Od redakcije sam dobila podršku nakon napada, ali, s druge strane, očekivali su od mene da nastavim raditi svoj posao kao da se ništa nije desilo, bez razumijevanja za ambijent u kojem radim i rizike kojima se izlažem jer sam novinarka Crne hronike, te svakodnevno pišem o ljudima iz kriminalnog miljea. Poslije tog događaja dugo sam bila u grču i strahu nakon objave svakog teksta – kaže novinarka iz Banja Luke Brankica Spasenić.

Njena kolegica Semira Degirmendžić, novinarka sarajevskog portala Raport, koja je zbog svojih istraživačkih tekstova doživjela izuzetno opasne prijetnje zbog kojih je neko vrijeme imala i policijsku pratnju, kaže da je zadovoljna načinom na koji su u to vrijeme reagovali njeni tadašnji urednici i kolege.

Fotografija.: N1

– Sve kolege i menadžment su apsolutno stali uz mene. Urednik je razgovorao sa mnom, savjetovao me, razmatrao mehanizme zaštite. Kolege su svakodnevno razgovarale sa mnom, govorili da su tu za mene, da se ne krećem sama. Izlazili su iz redakcije umjesto mene kad treba nešto kupiti ili obaviti da ne bih izlazila sama, a kad bih negdje morala otići insistirali su da idu sa mnom. Redakcija mi je ponudila i angažman advokata. Naša pravna služba mi je pružila pravnu pomoć. Reagovala je, a kad su osvanuli plakati s mojom fotografijom u gradu, podnijeli su krivičnu prijavu, koja je upućena kantonalnom Tužilaštvu – govori Degirmendžić.

Nažalost, nemaju svi takva pozitivna iskustva. Veliki je broj novinara/ki koji od svojih redakcija nisu dobili nikakvu podršku, niti pomoć kada su doživljavali napade. Možda zvuči nevjerovatno, ali same novinare sa kojima smo razgovarali to ne iznenađuje previše. Kažu da su glavni razlog takvom odnosu nepovjerenje urednika prema novinarima, ali i (najčešće) ekonomski i politički interesi vlasnika i menadžmenta medija. U tom smislu nema neke velike razlike između javnih i privatnih medija – svi imaju nekakve svoje interese, pa ako se dogodi da novinara, recimo, verbalno ili fizički napadne neki političar, član stranke ili javni funkcioner, tada se podrška medija i redakcije mora dobro “odvagati”.

– Dogodilo mi se da sam bio verbalno napadnut od jednog političara. Na napad su reagovala novinarska udruženja, skoro cijela medijska zajednica je stala uz mene, kolege iz drugih medija dale su mi podršku… Redakcija u kojoj radim o svemu tome nije objavila ni slovo – kaže nam novinar jedne TV kuće iz Sarajeva.

Ima li pitanje rodne ravnopravnosti veze sa podrškom koju novinari/ke mogu očekivati unutar svojih redakcija? Mnogi misle da ima, a to je poseban segment o kojem se i dalje ne govori dovoljno.

– U 2022. godini bila sam u dva navrata napadnuta putem društvenih mreža od strane tzv. stranačkih botova. Osjećala sam se kao da mi je stavljena meta na čelo. Podrška moje redakcije bila mi je najvažnija u tim situacijama. Nažalost, iz iskustava kolegica znam da u ovakvim slučajevima mnoge redakcije ne stanu iza svojih novinarki i to ostavlja ozbiljne posljedice. Smatram da bi redakcije morale osigurati podršku psihologa za novinarke koje su doživjele fizičke, verbalne ili online napade – ističe jedna od naših sagovornica.

Mediji u Bosni i Hercegovini nemaju jasno definisane rodne politike o napredovanju novinarki, kao ni protokole o poštovanju rodne ravnopravnosti. Tek nešto više od četvrtine (28,4%) novinara/ki anketiranih u okviru istraživanja Udruženja BH novinari izjasnilo se da u mediju za koji rade postoje određene aktivnosti, politike ili planovi u vezi sa zaštitom rodne ravnopravnosti i jednakosti koje uključuju jednak položaj muškaraca i žena u redakcijama, iste mogućnosti napredovanja i imenovanja, te jednaku zaštitu u slučaju rodnog uznemiravanja, nasilja i diskriminacije na rodnoj osnovi.

Alarmantan je podatak da se većina novinarki u Bosni i Hercegovini u svojoj profesionalnoj karijeri barem jedanput susrela sa nekim oblicima pritiska, rodne diskriminacije ili pak seksualnog uznemiravanja. Mnoge novinarke doživljavaju uvredljive, seksističke komentare na web portalima i društvenim mrežama na račun fizičkog izgleda ili intelektualnih kapaciteta, mnoge se na određeni način željelo zastrašiti, navesti da odustanu od izvještavanja o temama koje nisu bile po mjeri njihovih aktera ili da u intervjuima s javnim i političkim funkcionerima odustanu od “provokativnih” pitanja. Što su moguće društvene, pravne ili političke implikacije događaja o kojima izvještavaju ozbiljnije, to su jači i opasniji i pritisci kojima su izložene.

Fotografija: Privatna arhiva

– U redakcijama se novinarstvo i dalje smatra “muškim” poslom. Novinarke nisu ravnopravne sa svojim muškim kolegama, iako su često mnogo produktivnije. Mi smo te koje smo uvijek spremne da radimo i prekovremeno, praznicima, vikendom, na koje se uvijek može računati. Ali kada su u pitanju druge stvari, definitivno nismo ravnopravne – smatra nagrađivana bh. novinarka Arijana Saračević-Helać.

Neki javni funkcioneri otežavaju posao novinarkama koje kritički preispituju njihov rad time što im ubuduće uskraćuju odgovore na pitanja i o drugim temama. Drugi pak telefonski pozivaju redakciju tražeći odustajanje od teme, a kada to ne uspije, nastoje profesionalno degradirati medij, otkriva istraživanje BH novinara.

– U dubinskim intervjuima identifikovani su i neki vrlo pozitivni primjeri uredničkog senzibiliteta i konkretne pomoći ugroženim novinarkama, od verbalnog iskazivanja razumijevanja i solidarisanja, preko fizičke pratnje do konkretne pravne pomoći. Međutim, nije zanemariv ni broj slučajeva u kojima novinari nisu dobili nikakvu pomoć unutar medija u kojem rade – navodi profesorica Hrnjić Kuduzović.

NEOPHODNA EKSTERNA POMOĆ

Iako su iskustva različita, jedno je sigurno: odnos urednika i menadžmenta medija najčešće je presudan faktor od kojeg zavisi hoće li novinari/ke uopće reagovati na različite oblike pritiska i ugrožavanja njihovih prava, pa čak i hoće li prijaviti napade nadležnim institucijama. Ukoliko ta podrška izostane, onda sve postaje znatno teže.

Ako bi željeli pratiti svoje kolege u EU i zapadnim zemljama, upravljačke strukture u bh. medijima morali bi se ubuduće znatno ozbiljnije pozabaviti ovim pitanjima. Za to će im svakako biti neophodna i eksterna pomoć u vidu nacrta sigurnosnih politika/protokola koje bi prilagodili svom načinu funkcionisanja, te trening iz ove oblasti.

– Tek nešto više od polovine ispitanih predstavnika menadžmenta medija planira usvojiti sigurnosne protokole. Dakle, postoji određena svijest menadžmenta o potrebi za ovakvim internim aktom, ali ona nije na odgovarajućem nivou. U takvom ambijentu, menadžeri se oslanjaju na zakonsku regulative u širem smislu, te na ad hoc odluke od slučaja do slučaja. Međutim, mnogi oblici pritisaka s kojim se suočavaju medijski djelatnici, pogotovo u digitalnim medijima i platformama, nisu dovoljno ili nikako regulisani postojećom zakonskom regulativom, te se trebaju koristiti i interni mehanizmi podrške targetiranim zaposlenicima – zaključuje u istraživanju prof. dr. Zarfa Hrnjić Kuduzović.

Ovaj tekst je dio je regionalnog projekta „Jačanje medijskih sloboda u Bosni i Hercegovini, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji” koji financira Kraljevina Nizozemske, a provode Nizozemski helsinški odbor i Free Press Unlimited u partnerstvu s Udruženjem/udrugom BH novinari. Pogledi, mišljenja, nalazi i zaključci ili preporuke, navedeni u ovom tekstu, isključiva su odgovornost BH novinara, te ni u kom slučaju ne odražavaju stavove Kraljevine Nizozemske niti organizacija koje provode projekt u Bosni i Hercegovini.

Autorica: Maja Radević

Naslovna fotografija: Ilustracija