Piše: Senad Pećanin / Mediacentar Sarajevo

Najava predsjednika Republike Srpske (RS) Milorada Dodika o situiranju klevete u Krivični zakonik RS ima potencijal da dokrajči ionako krkhe medije, te da uguši profesionalno novinarstvo i slobodu govora, ne samo u RS, nego u cijeloj Bosni i Hercegovini (BiH).

Alarmi novinarskih i medijskih zajednica u BiH, jasna neslaganja i osude namjere vlasti ovog bh. entiteta koja dolaze iz Evropske unije (EU), Vijeća Evrope (VE), Sjedinjenih Američkih Država (SAD), drugih zapadnih ambasada u Sarajevu, međunarodnih novinarskih organizacija poput “Reportera bez granica”, su razumljiva, ali i nedovoljna.

Predloženim izmjenama BiH se svrstava u grupu zemalja koju čine Rusija, Turska, Iran, Bjelorusija, Mađarska i Kina, a koje upravo odnosom prema novinarskim pravima i slobodama čuvaju autoritarni karakter vlasti.

RS je u poređenju sa Federacijom BiH (FBiH) bila naprednija kada je u pitanju dekriminalizacija klevete: Narodna skupština je još 2001. godine dekriminalizirala klevetu usvajanjem Zakona o zaštiti od klevete, dok je u FBiH to učinjeno nametanjem odluke Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, godinu dana kasnije, nakon čega je i Federalni parlament usvojio praktično identičan zakon.

Međutim, navedenim prijedlogom krivičnog normiranja klevete čini se ogroman korak unazad koji će efikasno zaštiti, prije svega, nosioce najviših državnih i političkih funkcija od kritike novinara i medija, ali i građana koji se usude na kritiku i u nejavnom prostoru. Teško je u jednom novinarskom tekstu detaljno analizirati sve pravne nelogičnosti navedenog prijedloga, ali je moguće ukazati na dramatične posljedice njegove primjene.

Prije svega, za razliku od postupka za klevetu normiranu Zakonom o zaštiti od klevete, navedenim prijedlogom izmjena Krivičnog zakonika RS kleveta se normira kao krivično djelo. To znači da se postojanje klevete utvrđuje u krivičnom, a ne parničnom, građanskom postupku. Ključna razlika između ova dva postupka je što se krivični postupak može pokrenuti i sprovesti samo po zahtjevu tužioca. To implicira puno posljedica, od kojih ovom prilikom valja ukazati na nekoliko:

1. interese osobe koje smatra da je počinjena kleveta na njen račun zastupa tužilac (‘država’), a ne pojedinac koji smatra da je oklevetan;
2. svi troškovi prethodnog postupka za utvrđivanje eventualne klevete padaju na račun države, a ne osobe koja smatra da je oklevetana;
3. svi resursi države – materijalni, institucionalni (državni organi, institucije, policija, obavještajna služba i slično) su na raspolaganju tužiteljstvu, za razliku od parničnog postupka u kojem postoji ravnopravnost parničnih stranaka (tužitelja i tuženog);
4. tužilaštvo  u krivičnom postupku, za razliku od tužitelja u parničnom postupku, raspolaže mogućnošću zahtjeva za određivanje pritvora optuženom;
5. u slučaju osuđujuće presude u krivičnom postupku o izvršenju sankcije (novčane, zatvorske) se po službenoj dužnosti brine sud (‘država’), za razliku od presude u parničnom postupku u kojem se o istom stara oštećeni tužitelj;
6. u slučaju finansijske nemogućnosti plaćanja novčane kazne u krivičnom postupku, za razliku od parničnog, osuđenog za klevetu čeka zatvor.

I postojeći Zakon o zaštiti od klevete je u nepovoljan procesni položaj stavio tuženog: tužba zbog klevete predstavlja izuzetak u parničnom postupku zbog toga što teret dokazivanja pada na tuženog, a ne na tužitelja, što je pravilo. Iako postoje opravdani razlozi za ovakav princip, nesumnjivo je da on predstavlja otežavajuću okolnost.

S obzirom na evidentnu političku kontrolu pravosuđa (uključujući i tužilaštvo), posebno je zabrinjavajuća mogućnost zloupotrebe Zakona o krivičnom postupku kojom se novinaru ili licu osumnjičenom ili optuženom za klevetu može izreći mjera pritvora do donošenja pravosnažne presude (pod krinkom mogućnosti za ponavljanje krivičnog djela, osiguranja prisustva optuženog, uznemirenja javnosti…). Osim toga, za razliku od parničnog postupka, u nemogućnosti plaćanja, novčana može biti zamijenjena zatvorskom kaznom licu osuđenom za klevetu ili povredu časti i ugleda.

Za slobodu govora ne manje prijeteće su i odredbe navedenog prijedloga koje određuju visinu novčanih kazni. Vlada RS, odnosno Milorad Dodik kao inicijator prijedloga, predviđaju mogućnost izricanja novčanih kazni i do 120 hiljada konvertibilnih maraka (KM). Već i površna analiza materijalnog stanja medija, novinara, ali i prosječnih građana koji se lako mogu naći u poziciji osuđenih, nedvosmisleno ukazuje na drakonski karakter predviđenih novčanih sankcija. Očito je predlagač zakona ovim htio, a to će bez sumnje i postići ukoliko prijedlog bude usvojen, ugušiti i slobodu govora pod krinkom generalne prevencije sada i krivično normirane klevete.

(Integralni tekst možete pročitati na portalu Media.ba)