Mnoga djeca koja su rođena nakon ratnog silovanja ne znaju pravu istinu o svom porijeklu, a oni koji to znaju ne usuđuju se da govore o tome. Ajna Jusić jedna je od njih koja je skupila hrabrosti i snage da progovori. Rođena je kao žrtva silovanja njene majke tokom rata u Bosni i Hercegovini. Odlučila je da progovori onog trenutka kada je shvatila da nije kriva i da nema razloga da se krije.

„Progovorila sam  kad nisam više mogla da šutim, kad sam osjetila trenutak da moram da vrisnem jer nisam mogla više. Nisam mogla više da osnažujem komfor zonu u kojoj žive ratni silovatelji, a oni danas žive kao slobodni ljudi. Naprosto nisam mogla prihvatiti da živim život u kojem mama, moj očuh, ja plaćamo cijenu nečijeg zločina.”

Tokom rata u Bosni i Hercegovini do 1995. godine, silovano je oko 50.000 žena po procjenama Ujedinjenih nacija. Na hiljadu žena, nakon silovanja ostale su trudne. Po nekim procjenama rođeno je oko hiljadu djece, iako zavičnih podataka nema. Mnoge priče ostale su neispričane. Ajna kaže da njoj pričanje vlastite priče pomaže da se suoči sa prošlošću, a i sa samom sobom.

„Generalno, jako je važno govoriti o ovoj temi u javnosti. Stalna normativna i praktična marginalizacija djece rođene zbog rata i njihovih majki u post-konfliktnim društvima značajna je prepreka održivom i inkluzivnom miru, pomirenju i  tranzicijskoj pravdi.”

Profesionalno izvještavanje prijeko potrebno

Kada je u pitanju izvještavanje o ratu i ratnim dešavanjima u medijima možemo primijetiti sve veći broj senzacionalističkih naslova kojima se ove priče najavljuju. Sa Draganom Bursaćem razgovarali smo o važnosti profesionalnog izvještavanja o ovoj osjetljivoj tematici.

„Mislim da je u tako delikatnim temama uloga medija odlučujuća i presudna. Ova tema je tabuizirana i o njoj se govori, a neophodno je pričati. Naravno treba biti obazriv prema djeci, treba biti jako empatičan i izabrati adekvatan pristup. Ovo se nikako ne može tek tako  “odraditi” jer se novinar mora saživiti sa ovom temom i ovom djecom.”

Mediji su postali najutjecajniji posrednici u formiranju javnog mišljenja, interesa i vrijednosti, pa i političkih stavova javnosti. Upravo zbog toga je velika odgovornost i uloga medija kao kanal koji dopiru do najvećeg broja ljudi.

„Ako se novinari ne pridržavaju profesionalnog kodeksa, to svakako može da utiče i na pogrešnu sliku o ljudima koji su stradali u ratu, prije svega mislim na stvaranje odbojnosti prema tim ljudima od strane generacija koje nisu stasale u ratu i nerazumijevanje njihovih potreba i problema. Zato treba biti oprezan kada se piše o ovoj populaciji”, priča nam psiholog Srđan Puhalo.

O djeci rođenoj nakon ratnog silovanja se godinama skoro nije ni pričalo, niti izvještavalo o njihovoj borbi za osnovna ljudska prava. To potvrđuje i činjenica da i danas ne postoje službeni podaci o broju ove djece.

„Bez medijskog izvještavanja naš glas ne može da dođe do svih građana. Naravno, lijepo bi bilo da svi mediji izvještavaju etički i moralno. Činjenica je da je naše postojanje bilo potpuno nevidljivo, i medijska pažnja koju smo dobili danas je postavila mene i vas u poziciju razgovora i to je najveći efekt medija. Vi prije niste znali za nas, sada znate zahvaljujući našoj snazi i solidarnosti medija.”

Udruženje “Zaboravljena djeca rata” osnovano je 2015. godine, sa ciljem vidljivosti djece koja su  rođena nakon silovanja u ratu. Ajna kaže da je i za Udruženje i za nju lično medijsko izvještavanje o njihovim pričama veoma važno.

„S obzirom da su djeca rođena zbog rata iz BiH ostala u sjeni rata, i potpuno su nevidljiva i neprepoznata kao posebno osjetljiva kategorija djece od strane društva i države, znači oni i njihove porodice su zanemareni, mediji i medijsko izvještavanje o njima je iznimno važno. Ta izvještavanja su važna iz razloga kako bi se njihov problem javno prepoznao i kako bi se javnost upoznala o ovim problemima. A sa druge strane medijska izvještavanja služe i kao neka vrsta pritiska na institucije da rade svoj posao i da prepoznaju tu kategoriju kroz različite zakonske regulative, to jeste vidove reparacija“, priča nam Sunita Dautbegović-Bošnjaković iz foruma ZFD.

Potreba za suosjećanjem

Način na koji mediji izvještavaju o osjetljivim temama i određenim grupama ljudi  i njihovim aktivnostima određuje, ne samo njihov imidž u javnosti, nego i stepen povjerenja koji građani imaju ili nemaju u sistem. Objektivno izvještavanje u cilju informisanja građana o jako važnim temama je krljuč profesionalnog novinarstva. Ipak, senzacionalizma je u ovakvim pričama i previše.

„Probleme žrtava možemo sagledati iz perspektive institucija i pojedinaca. Koliko sistem radi svoj posao teško je reći i tu mediji trebaju da propitaju i vide koliko su žrtve zadovoljne svojim statusom i kako se institucije odnose prema njima. Šta je ono što je dobro, a čime nisu zadovoljni. S druge strane, žrtve rata su veoma često prepuštene same sebi i svojim porodicama i tu ima prostora za medije da ukažu na njihove probleme i potrebe. Ono što je važno za novinara i medije je način na koji se piše o tim ljudima, a to znači bez senzacionalizma, sa poštovanjem i čuvanjem digniteta žrtve. Posebno se treba voditi računa da pisanje o žrtvama ne bude huškanje na nove sukobe”, priča nam Puhalo.

Kvalitetno izvještavanje je jedan vid rješenja kada su u pitanju osjetljive grupe, u pogledu na to kako društvo percipira poruke koje dođu iz medija.

„Medijsko izvještavanje je presudno, a način izvještavanja će doprinijeti ili odmoći da djeca budu integrisana u društvo i da se pojavi prijeko potrebna empatija“, kaže Dragan Bursać.

Neprofesionalno izvještavanje dovodi do toga da  osjetljive grupe dobijaju dodatan problem kada je u pitanju njihova slika u društvu. Ajna nam priča kako se bori sa problemima koji joj dolaze iz okoline i društva.

„Iskreno smo isticali da svi problemi s kojima smo se suočavali mi kao djeca rođene iz čina ratnog silovanja, mogli izbjeći da smo prigrlili koncept ravnopravnog učešća svih u ovom društvu. Znamo da je ravnopravnost riječ koja se stalno čuje i čiji alati se podržavaju, ali izostala je primjena. Izostanak primjene ravnopravnog, nenasilnog i inkluzivnog društva rezultirao je našim pojavljivanjem 25 godina od poslije rata, nakon dugogodišnjeg zanemarivanja svih fizičkih, psihičkih, ekonomskih, socijalnih posljedica koje je zločin ratnog silovanja ostavio na nas, naše majke i cjelokupno bosanskohercegovačko društvo. Efekat diskriminacije, šutnje, ne osuđivanja ratnih zločina, danas je naše društvo dovelo u situaciju gdje se nasilje dešava svima, u bilo kom trenutku i na bilo kom mjestu i na taj način samo nagomilavamo žrtve svih oblika nasilja koje ne dobivaju adekvatno podršku niti od društva niti od državnih aparata.”

Senzacionalizam i manipulacija moraju prestati u bosanskohercegovačkim medijima.

„Treba nam više balansa koji može osigurati ravnopravno i puno uživanje ljudskih prava uz višesmjerno poštivanje drugih ličnih i kolektivnih identiteta. I ne smijemo zaboraviti da bez obzira na sve religijske različitosti koje su ustvari naša ljepota i snaga, ljudska prava su ono polje gdje ne možemo i ne smijemo dozvoliti da se razlikujemo jer na kraju se sve svodi na to, da smo svi ljudi. Neki dobri, a neki loši. I valja istaći da ovo nije problem samo Bosne i Hercegovine. U svom zagovaračkom internacionalnom djelovanja naglašavamo da problem društvene i pravne nevidljivost djece rođene kao posljedica rata postoji u svim konfliktnim i postkonfliknim državama. Na ovoj planeti ne postoji zakon koji adekvatno zbrinjava djecu rođenu iz čina ratnog silovanja i generalno djecu koja su nastala isključivo zbog ratova na određenoj teritoriji”, priča nam Ajna Jusić.

Priča Ajne Jusić je svojevrsno upozorenje ali i recept kako se boriti sa ratnim traumama, naslijeđem rata koje su djeca rođena nakon ratnog silovanja ponijela bez mogućnosti da ga spriječe ili na njega utječu. Ipak, danas Ajna pokazuje da kao aktivistkinja može utjecati na svoju, ali i budućnost druge djece čije je rođenje obilježeno činom silovanja njihovih majki.

„Dužni smo ovaj svijet ostaviti boljim mjestom iza sebe, jer evo mi kao kategorija, mi kao mladi ljudi svjesni smo koliko je teško graditi sopstveni život kada ti historija ostavi monstruozno teške posljedice ratova i disbalansa u etničkog i građanskom“, zaključuje Ajna.

Piše: Midheta Hadžić