Milomir Kovačević Strašni, sarajevski fotograf, rođen je 1961. godine u Čajniču. Fotografijom se počeo baviti sa 17 godina u Univerzitetskom foto kino klubu CEDUS. Članom ULUPUBiH-a postao je 1989. godine.Tokom opsade Sarajeva, na svojstven način dokumentuje tragičnu svakodnevnicu u periodu 1992-1995. godine. Kroz svoje fotografije priča hronike gradova, ljudi i svih ostalih pojava koje u tom formatu dobivaju novu umjetničku dimenziju i postaju vječne. Stoga, Kovačevićeve fotografije nemaju rok trajanja, opiru se senzacionalizmu i svjedoče o svakom trenutku koji je ostao utkan u njima. Dobitnik je brojnih nagrada među kojima je i Šestoaprilska nagrada za doprinos u oblasti kulture i umjetnosti, što samo potvrđuje značaj Milomirovog rada u historiji Sarajeva. Danas živi i radi u Parizu. U nastavku, razgovarali smo na temu uloge fotografije u ratnom izvještavanju i fotografije kao sredstva u postizanju mira.

Fotografije kao medij, koliko zapravo mogu oblikovati svijest posmatrača? Mnogo ljudi može posmatrati istu fotografiju, ali tumačiti je drugačije.

Milomir Kovačević Strašni:“ Danas, nažalost, to nije rijedak slučaj i prisutno je u svim medijima. Imao sam slučajeva gdje moje fotografije potpišu sa tri različite strane, prikažu na drugačiji način i to automatski gubi svoje izvorno značenje. Većina medija izvještava jednostrano zavisno od toga koji je interes i vrlo je malo onih koji mogu biti iznad toga, pa da objektivno izvještavaju za obje strane. Pogotovo u fotografiji, vrlo lako se može oblikovati ono što posmatrač vidi, u njenom opisu dovoljno je da se samo izmjeni redoslijed riječi i to može predstavljati nešto sasvim drugo.  Sam naziv fotografije, potpis autora, da li će navesti tačnu lokaciju gdje je nastala, na koji način će se prezentirati fotografija i hoće li to uticati na zamjenu uloga žrtve i nasilnika, sve to može biti zloupotrebljeno zarad nekih vlastitih ciljeva. Vrlo često se koriste iste fotografije sa sve tri strane da pričaju o žrtvama, a u suštini to je vrlo kontradiktorno jer jedna od tih strana uvijek je počinila zločin, ali koristi istu fotografiju da bi uključila druge. “

Vezano za emotivno osjetljive fotografije. U kojem trenutku zaustaviti se, isključiti fotoaparat i prestati fotografisati neku eksplicitnu scenu (poginula osoba, dijete). Međutim, to opet predstavlja i možda jedini dokaz u fizičkom obliku da se to zapravo desilo. I je li se Vama ikad desilo da dođete u situaciju da ne možete/ne želite dalje nastaviti fotografisati?

Milomir Kovačević Strašni:“ Pa mislim, ako ste već tu, ako radite, naravno da morate fotografisati koliko god vam se sviđalo ili ne sviđalo ono što vidite ispred sebe, ako ste fotograf nema tu sad nekog biranja.”

Samim time, treba li postojati ta vrsta cenzure u ratnoj fotografiji?

Milomir Kovačević Strašni:“Što se tiče cenzure sadržaja, opet zavisi koliko ste vi sami sa sobom načisto, da li radite za neki mediji ili svoj lični projekat, ali u suštini nema tu isključivanja, ili jesi ili nisi. Bude tu nekad, ljudi vas “poprijeko” gledaju, vjerojatno je to u tim afektima i normalno je da im ne bude uredu, ali i da ostane nezabilježeno nije ni to pošteno.“

I je li se Vama ikad desilo da dođete u situaciju da ne možete/ne želite dalje nastaviti fotografisati? 

Milomir Kovačević Strašni:“Ja sam radio na svoj način dokumentovanja fotografija u ratu, nisam često bio u dodiru sa tim težim situacijama, ali snimao sam ono što sam smio i mogao, nisam toliko trčao za tim scenama, to se jednostavno događalo oko mene. Nisam radio za dnevne novine i nije mi to bilo toliko važno, ali opet tu sam, fotograf sam i radim, imam potrebu da fotografišem i to mi je životno opredjeljenje. Sve u svemu, mislim da se nisam nešto ustručavao, na početku ti je sve to šok naravno, ali vremenom oguglaš.”

Osvrnula bih se na trenutni rat u Ukrajini. Obzirom da živimo u modernom vremenu gdje informacije putuju veoma brzo, dobili smo dosta fotografija i izvještaja o trenutnom stanju, međutim problem je što se ubrzo pojavilo dosta “lažnih” fotografija, odnosno fotografije srušenih zgrada i uništenih posjeda koji nisu izazvani ratom, već nekim prijašnjim zemljotresom i sl. Da li je to automatski poljuljalo vjerodostojnost fotografija iz Ukrajine u toku rata?  

Milomir Kovačević Strašni:“Svako to tretira na svoj način, to je sukob interesa istoka i zapada, pa samim tim i mediji su se na taj način podijelili. Vrlo malo ima objektivnih medija koji smiju reći pravi uzrok rata, otkada to zapravo traje, otkud sva ta strana medijska sila.”

Da li se nešto takvo dešavalo u prošlom stoljeću u toku ratova? 

Milomir Kovačević Strašni:“Pa nismo mi toliko imali pristupa jer nije bilo televizija, nije bilo ni toliko dnevnih novina, a i skoro svi smo se znali tako da je toga ovdje manje bilo. Drugo je što su neki zloupotrebljavali fotografije da bi izazvali određene emocije, pa i ove prave fotografije gube na vrijednosti zbog toga.”

Kolika je odgovornost fotografa koji se bave ratnim izvještavanjem? 

Milomir Kovačević Strašni:“U suštini, svi bi mi trebali biti odgovorni, da smo odgovorni ne bi bilo ratova. Velika je odgovornost i fotografa i novinara, sad pitanje je da li fotograf sam odlučuje koju će fotografiju objaviti ili to koristi neko drugi, da li će biti u svrhu neke ilustracije kao dodatak uz tekst ili će fotografija biti informacija za sebe. Međutim, isto se zna šta će se sigurno objaviti, koji sadržaj će se više ili manje platiti, nekad su i spremni da isceniraju nešto zarad višeg cilja. Fotograf može odlučiti koje fotografije će poslati, ali šta će se koristiti i objaviti to odlučuju drugi tako da nisam siguran koliko je tu fotograf relevantan. Sigurno da je bitan jer je on ipak tu na prvoj liniji i prvi je izvor koji ima kontakt, a da li može sve to do kraja kontrolisati, to je drugo. Mislim da su pravi fotografi odgovorni, međutim ima ih dosta mladih koji prvi put idu po ratištima, koji su spremni na sve samo da bi mu fotografija postala poznata, da bi dobio neku nagradu i slično, a to već prevazilazi etiku.“

U svom djelu “Sarajevo blues” Semezdin Mehmedinović pravi paralelu između stranih fotografa u toku rata “koji iz inozemstva dolaze ovamo da od smrti naplaćuju svoje dolarske honorare”, te sarajevskih fotografa za koje kaže da su “jedini hroničari rata u svom gradu”. Da li je zaista postojala ta vidljva razlika između stranih i domaćih fotografa? 

Milomir Kovačević Strašni:“Jeste, objektivno jeste postojala. Kasnije se jesmo i sprijateljili i radili, ali na početku je to bilo drugačije. Neko se sakrije u pancirima, šljemovima i sa teleobjektivom čeka hoće li neko poginuti i hoće li koga snajper pogoditi, da bi dobio neku nagradu. Tako je bilo, bez obzira koliko se oni ljute kada im to kažemo, sebe su predstavljali kao velike humaniste, a to vrlo često nije bio slučaj.“

Je li sadržaj koji su kreirali i prikazivali svijetu bio isti, ili se razlikovao u zavisnosti od cilja koji se htio postići tim fotografijama?

Milomir Kovačević Strašni:“Velika je razlika, oni dolaze iz uređenog svijeta, mi živimo u neuređenom. Tako su oni ovdje morali prikazati destrukciju, a mi od destrukcije trebamo napraviti nešto što je skladno. Tako da su dvije različite filozofije, a na istim smo mjestima. Drugačiji je angažman nekoga ko dođe iz vana, pa spava u hotelima i sa bogatim dnevnicama, ima hranu i struju, te s druge strane nas koji nemamo ništa od toga i hodamo tako i snimamo iste stvari. Stoga ne može biti isti sadržaj, jer nije ista priča iznutra i kod njih, oni malo govore o stvarima koje se dešavaju, ali i o tome koliko je zapravo njima bilo teško i opasno. Mi nikad nismo o tome govorili jer se nekako podrazumijevalo, ako te pogodi-gotovo, ako ne pogodi-dobro je. Tako da nismo imali istu problematiku i viđenje stvari oko sebe. Za sebe kažem da nisam bio ratni fotograf, već fotograf u ratu i tu postoji razlika. “

Postoji li neka fotografija koju ste Vi napravili, a da joj nije potreban nikakav tekstualni opis niti objašnjenje? U smislu da kada ste je prvi put vidjeli u cjelini, da ste znali da je to “fotografija koja govori hiljadu riječi”.

Milomir Kovačević Strašni:“Pa dosta tih fotografija ima, ne bih je ni snimio da ne govori. Sve te fotografije su promišljeno snimljene i nisu tek tako nastale. Kod mene nema rezanja fotografija, ona je takva kakva je, može se malo obraditi u labaratoriji i to je sve. Nekad ja to volim pričati po serijama, nekad to nije samo jedna fotografijama. Imao sam neku vlastitu viziju i umjetnički koncept kako bi to trebalo izgledati. Jedna izložba je bila samo “no name”. Fotografisao sam na groblju “Lav”, samo moja sjena iznad groba. Bila je i izložba o lutkama, moja sjena u Titovoj ulici. Tako da, ima ih poprilično puno.“

Koliko su fotografije generalno u svijetu promijenile pogled na stvari, probudile svijest kod ljudi i kristalizirale istinu? Prije nekoliko godina internetom je kružila fotografija beživotnog tijela sirijskog dječaka izbjeglice, u cilju dizanja svijesti o migracijama, da li se time išta postiže?

Milomir Kovačević Strašni:“Činjenica je da jefotografija veoma bitna, taj vizuelni efekat je prvi koji udara. Pa dobro, probudi se tu svijesti, ali evo i sami smo svjedoci da se ništa tu značajno ne mijenja. Ista ta Evropa koja se navodno brine o svemu tome, ne dozvoljava tim ljudima da dođu do nje. Fotografija je bitna naravno, ali uvijek postoji i ta ružnija strana licemjerstva. Ipak, bitno je da i dalje postoje humani ljudi i da te fotografije stvarno utiču na svijesti i stignu do ljudi koji su u mogućnosti finansijski i politički, da pomognu i donesu neke promjene.“

Piše: Amna Mulić