Bosna i Hercegovina je kroz historiju zemlja svih vjera i nacija. Međutim, nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu država je podijeljena u etničke grupe. Vrlo je jasno da je komunikacija između ljudi koji su zarobljeni u etničkim grupama i politikama jednosmjerna, ne vodi do dijaloga. Ovakve politike generacijama potiču na sukobe. Društveni problemi su nagomilani a mediji kao stubovi države prednjače u huškanju i neprofesionalnom izvještavanju. Podložni su političkom utjecaju, te kao takvi su zavisni od njihovih politika i njihovih pravila.

Država se suočava sa mnogim problemima, a jedan od njih je nepostojanje nezavisnog sudskog sistema, koji ne procesuira za početak ratne zločine za vrijeme devesetih. Korupcija, zloupotreba položaja, te visok prag tolerancije na sve nemoralne radnje u društvu doveli su do stanja gdje se svi poslovi obavljaju „preko veze“. Mladi odlaze, razočarani u sistem, etničke podjele, netrpljivosti, i uvjereni da za njih nema budućnosti u vlastitoj domovini. Istraživanje koje sprovode BH novinari i Friedrich Ebert  Stiftung o medijskim slobodama pokazalo je da građani BiH najviše vjeruju medijima (80%) i vjerskim institucijama (70%). A najveći dio ispitanika smatra da sloboda medija u BiH uopće nije djelimično prisutna, dok su dvije trećine građana mišljenja  da je politička zavisnost osnovna prepreka u radu medija u BiH.  Ali ono što je zabrinjavajuće jeste podatak da svaki deseti ispitinak smatra da napad na novinara može biti opravdan.

Sedma sila bi zaista imala moć kada bi bila nezavisna. Činjenica da je sve više komercijalnih televizija (čiji vlasnici nisu poznati), kompanija koji dolaze na prostore Bosne i Hercegovine i razvijaju svoje grupacije i kroje historiju po mjeri kakva im odgovora. Najveći nedostatak bh. društva jeste istraživačko novinarstvo, nepristrasno i fer izvještavanje, kao i prisutnost dezinformacija posebeno u online sferi.

Prema istraživanju Vijeću za štampu i online medije  u BiH anonimni portali su tip medija koji se javlja kao glavni izvor i prenosilac dezinformacija u online prostoru. Njihova aktivnost stvara virtuelni “ekosistem” u kom dezinformacije velikom brzinom dolaze do široke publike, s obzirom na njihovu proliferaciju, intenzivnu proizvodnju sadržaja i  domet na društvenim medijima. Anonimni online portali su izvori dvije trećine dezinformacija identifikovanih u ovom istraživanju. U najvećem broju slučajeva, njihov primarni motiv za proizvodnju takvog sadržaja je komercijalna dobit koju ostvaruju putem online oglasa. Sa druge strane, nalazi ukazuju na to da su neki od ovih portala uspostavljeni od strane političkih aktera kao sredstvo napada na političke protivnike putem plasiranja netačnih informacija i optužbi na njihov račun. Anonimnost se u ovim slučajevima koristi kao način da se izbjegne javna kritika i odgovornost za takvo postupanje. Javni mediji su individualno najčešći izvori dezinformacija u BiH. Istraživanje pokazuje da javni mediji često koriste anonimne portale kao izvore, ali i kao prenosnike dezinformacija koje objavljuju. Dva javna medija (RTRS i Srna) se izdvajaju kao najčešći izvori političkih dezinformacija u BiH. Javni mediji iz drugih država se takođe javljaju kao značajni izvori dezinformacija koje se odnose na BiH.

Pod izgovorom „slobode govora“ prisutan je komunikacijski društveni fenomen-govor mržnje. Samuel Walker govor mržnje smatra govorom koji „obuhvata svaki oblik izražavanja koji se smatra uvredljivim za bilo koju rasnu, religijsku, etničku ili nacionalnu skupinu.” (Walker, 1994. P.8.). Druge definicije naglašavaju korištenje govora za napad, pogrdno, uvrijedljivo, zastrašuće i uznemiravajuće izražavanje koje, prema Sandri Coliver „potiče na nasilje, mržnju i diskriminaciju“ (Coliver, 1992.). Neke od definicija razlikuju rasistički govor, propagiranje mržnje, govor koji ponižava, ismijava ili „stavlja osobu ili grupu u naglašeno negativno svjetlo zbog njihovog identiteta.“ U osnovi govor mržnje je zloupotreba slobode govora koja potiče na netoleranciju i diskriminaciju. U posljednjih nekoliko godina sve više bilježimo agresivnu retoriku od političara prema novinarima, posebno se ističe jedan političar koji je član predsjedništva države.

Šta nam preostaje?
Ohrabrivanje novinara da zauzmu kritički stav kada izvještavaju o bilo čemu. Izvještavanje istinito, bez pristrasnosti. Medijski prostor ustupiti stručnjacima iz različitih oblasti koji su objektivni.  Nije nepoznato da je medijski prostor kakav je danas doveo do jedne vrste polusvjesti, bez kritičkog razmišljanja ljudi, usmjeren samo jednog strani. Kako bi mediji vratili „svijest“ ali kako bi se vratili svojoj najbitnijoj ulozi a to je istinito, tačno i fer informisanje, svaki novinar sa sobom trebao bi povesti svojih  šest  prijatelja: ko, šta, gdje, kada, kako i zašto. Odgovori ovim prijateljima su već kreiranje prostora u kojem se iznosi istina, potkrijepljuje činjenicama i dokazima.

Novi pristup „Solutions Journalism”, zasnovan na pristupu novinarstva koji nudi riješenje, način izvještavanja o društvenim problemima, na same probleme. Priče o riješenjima usidrene s vjerodostojnim dokazima objašnjavaju kako i zašto “odgovori” funkcioniraju ili ipak ne. Cilj ovakvog novinarskog pristupa je da ljudima predstavi istinitiji, potpuniji pogled na ova pitanja, pomažući u poticanju efikasnijeg građanstva.

Prema analizi BH novinara, povjerenje u medije postoji, a mediji kojem najviše građani vjeruju je televizija. Mediji i novinari moraju raditi na vraćanju mladih ljudi na male ekrane kroz kreiranje sadržaja za sve. Razgovarati o prošlosti uz dokaze, činjenice, argumente.

Profesorica Sevda Alankus u svom radu naglašava da “mir nije isto što i primirje i odsustvo konflikta. A jedan oblik novinarstva pod nazivom “mirovno novinarstvo” zahtijeva pozitivan poredak, poredak koji doprinosi borbi protiv nejednakosti i diskriminacije na osnovu klase, spola, etniciteta, religije…, koji izazivaju tenzije i sukobe”, smatra autorica.

Mir u medijima bi bio mir u državi. Možemo ga posmatrati kao prostor koji je dostupan svima, podvučen naučnim radom gdje će se  govoriti istinito. Takav prostor treba biti zasnovan na dijalogu svih “strana” u Bosni i Hercegovini. Jer ono što se kaže/zapiše u medijma, trebamo biti svjesni da ostaje sljedećim generacijama.

Kakvu ćemo državu medijski ostaviti nekome drugom, zavisi isključio od nas samih.

Nora Kuusik objašnjava da mediji i novinarstvo mogu biti od velike pomoći u upravljanju konfliktima i izgradnji mira. Međutim, moć koju imaju je takođe ograničena, jer nikada nećemo potpuno eliminisati oružane sukobe.  Mediji mogu biti dobro sredstvo u zdravom i funkcionalnom okruženju, ali je potrebno više od etičkog i odgovornog izvještavanja kako bi se osigurao trajni mir i sigurnost. Uloga medija je dvojaka: s jedne strane, mediji izvještavaju i promišljaju o hitnim pitanjima i mogu pomoći da se dovedu u pitanje utvrđeni koncepti i ideje. S druge strane, mogu se koristiti u propagandne svrhe i umjesto otkrivanja istine pokušati prikriti stvari i na taj način umanjiti slobodu i pravo ljudi na informisanje. Bez obzira na to, potencijal medija u konfliktnim i postkonfliktnim situacijama ostaje neto pozitivan.

I dolazimo do zaključka da je misija novinara u današnjem vremenu zadržati mir u njegovom okruženju, a novinar to može svojim radom.

LITERATURA:

Vijeće za štampu “Dezinformacije u online sferi” ,april 2019. Dostupno na :https://zastone.ba/app/uploads/2019/05/Dezinformacije_u_online_sferi_Slucaj%20BiH_BHS.pdf.

BH novinari “Medijske slobode u BiH”, april 2022. Dostupno na: https://bhnovinari.ba/wp-content/uploads/2022/05/Medijske-slobode-iz-perspektive-gradjana-BiH-2022..pdf

Sevda Alankus “Peace journalism handbook” , mart 2016. Dostupno na: https://bianet.org/files/static/bia_kitaplar/Peace_Journalism_Handbook_v04.pdf

Nora Kuusik, “Uloga medija u izgradnji mira, upravljanj u sukobima i prevenciji”, avgust 2010. Dostupno na: https://www.e-ir.info/2010/08/28/the-role-of-media-in-peace-building-conflict-management-and-prevention/

Piše: Selma Melez, studentica Fakulteta političkih nauka Sarajevo