Mediji su izuzetno važan segment demokratije i nezamislivo je funkcionisanje bilo koje države bez profesionalnih i odgovornih masovnih medija. Mediji prožimaju naše živote i okupiraju našu svakodnevicu te im posvećujemo više nego dovoljno vremena. Istovremeno, mediji su korisno sredstvo za razumijevanje i praćenje svijeta oko sebe, odnosno informisanje, edukaciju pa čak i zabavu. Svake sekunde nas obavještavaju različitim porukama i sadržajima koristeći sve veći broj komunikacijskih kanala – od televizije, preko Interneta do novina i radija. Možemo reći da nas ustvari usmjeravaju na to šta je važno, dobro i ono što je u trendu tog momenta.

Imali smo priliku dosta puta vidjeti kako u samo nekoliko dana od nekoga mogu stvoriti općepoznatu i popularnu osobu, a nekoga mogu naprosto uništiti kroz samo nekoliko novinskih naslova.
Ljudi se svakodnevno susreću sa medijima, htjeli to ili ne, izloženi su njihovom radu iako su neki protivnici medija zbog mišljenja da šalju pogrešnu sliku drugima.

Uloga medija je mnogo veća i odgovornija od onoga što ljudi misle, od njihovih riječi, načina izražavanja ovisi i osjećaj empatije ljudi po pitanju prošlosti u Bosni i Hercegovini koji je u većini situacija odsutan upravo zbog lošeg, napuhanog i subjektivnog suočavanja današnjice sa neposrednom proslošću. Kada je riječ o medijskom izvještavanju o prošlosti u Bosni i Hercegovini, uočavamo brojne primjere neetičnog, neprofesionalnog, mrziteljskog novinarstva, zasnovanog na revitalizaciji događaja iz neposredne prošlosti, i općenito neprofesionalnom načinu izvještavanja koji ne doprinosi pomirenju i ostvarenju pozitivnih pomaka i odmaka od ratne prošlosti na Zapadnom Balkanu.

Tokom ratnih dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije mediji su bili važan faktor u izgradnji i održavanju nacionalnih identiteta. Novinarstvo u to vrijeme, bilo je daleko od profesionalizma i objektivnosti, što znači da građani ustvari nisu imali jasan uvid u dešavanja, jer nisu raspolagali činjenicama. Stvorili su pogrešnu sliku i brojne predrasude koje još uvijek predstavljaju barijeru u našem društvu. Za olakšicu možemo uzeti porast broja medija, koji nam omogućavaju da sagledamo situacije i s druge strane. Veliki značaj u medijima imaju izvještavanja o ratu i suđenjima za ratne zločine. Izvještavanja o samim suđenjima, te reakcije na njih i na presude, mogu produbiti postojeće konflikte i dovesti do veće netrpeljivosti u društvu. Najslabija karika za novinare zna biti presumpcija nevinosti. Baviti se ovim temama je zaista rizično i kompleksno, jer uvijek ima prostora za greške.

Izvještavanje o ratu, tokom i godinama poslije, nije i ne može biti isto kao i izvještavanje o dnevno političkim dešavanjima. Novinari ne mogu zalediti emocije dok ljudi oko njih ginu, a ni oni sami nisu sigurni. No, saosjećanje sa žrtvama je jedno a prikrivanje činjenica i favoriziranje nešto sasvim drugo. Postoje ipak pozitivne situacije u kojima se javni interes i sigurnost stavljaju ispred potpunog, činjenično potkrijepljenog zvještaja.  Mediji nisu ni štetni ni korisni, ali mogu biti i jedno i drugo. Oni jačaju i ruše naša stajališta, djeluju na naše emocije, mogu nas razveseliti, rastužiti, smiriti, te potaknuti na neko djelovanje. Iako se javnost,pa i znanstveni krugovi najčešće bave opasnom i štetnom stranom medija, pretjeranim nasiljem, pornografijom, senzacionalizmom, stereotipima i sl., oni mogu biti i koristan izvor informacija i zabave. Oba načina utiču na formiranje stavova pojedinca i njegovog identiteta.

Nužno je vrlo često propitivati i procjenjivati medije. Također, u fokusu trebaju biti i pitanja: ko određuje strukturu medijskih institucija, kakva su medijska djelovanja, ali i utjecaj te na koncu sve navedeno pojašnjavati primateljima medijskih sadržaja. Zaključci bi se mogli svesti na nekoliko stavki:
–           o medijima trebamo diskutirati;
–           medije moramo poznavati, razumjeti, pravilno primjenjivati, ali i tumačiti; – moramo se medijski opismeniti.

Mediji se nužno moraju istraživati. Moraju se analizirati i medijske funkcije, pozitivna i negativna djelovanja, medijske mogućnosti, ali se pritom treba propitati i uticaj medija u službi promicanja temeljnih ljudskih vrijednosti. U današnjem vremenu to je i više nego nužno.

Piše: Lejla Mujagić, studentica Fakulteta političkih nauka Sarajevo