Priča o zaštiti novinara je deklarativna i evidentno je da ni država, ni međunarodna zajednica, kao ni nevladin sektor ne ulaze u suštinu problema sa kojima se bore zaposleni u medijima, već dijele novinare na „naše“ i „vaše“. Iz te prizme proizilazi i posljedica: ne žele istinski da se suoče sa problemom već mu prilaze selektivno i vrlo površno, piše Pobjeda.

Nemilih situacija ima mnogo, posljednje su se desile u Risnu kada je u jutarnjim časovima, uoči protesta na Cetinju zbog ustoličenja mitropolita SPC Joanikija zakazanog za 5. septembar, jedan čovjek vrijeđao novinarku Tamaru Nikčević, vjerovatno jer nije saglasan sa njenim političkim stavovima. Ovo nije prvi napad na novinarku Nikčević, često je na meti uvreda zbog stava koji iznosi o aktuelnoj vlasti i SPC.

Drugi slučaj dogodio se ekipi TV Vijesti tokom protesta na Cetinju povodom ustoličenja Joanikija za mitropolita crnogorsko-primorskog Srpske pravoslavne crkve, kada je grupa okupljenih sprečavala novinarku Ljubicu Milićević i kamermana Draga Matovića da obave svoj posao i ometala ih u tome. Vrijeđali su ih i govorili im da ne mogu da izvještavaju sa protesta, a neki su dodirivali i kameru. Iako je nesporno da su oba slučaja za osudu domaće, međunarodne javnosti i vrha države, pokazalo se da nijesmo svi isti ni kad smo žrtve napada.

Premijer Zdravko Krivokapić, potpredsjednik u Vladi Dritan Abazović i predsjednik Skupštine Aleksa Bečić osudili su napad na ekipu TV Vijesti, a prećutali onaj na Tamaru Nikčević. Vjerovatno jer ne dijele iste političke stavove.

Ekstremne politike

Šef Medijskog savjeta za samoregulaciju Ranko Vujović za Pobjedu ocjenjuje da ekstremne politike nijesu tolerantne prema drugačijim stavovima i mišljenjima, te da im smeta svaka uređivačka politika medija koja je drugačija od njihovih ubjeđenja.

“Zato je njima i teško da osude napad na novinare koji nijesu njima bliski ili im njihovi stavovi smetaju. Tako imamo medije i novinare bliske vlastima i samo se napadi na njih osuđuju, dok za ostale novinare ta vrsta zaštite ne važi, jer oni nijesu „naši“ novinari. I nije to samo situacija da političari biraju oko kojeg napada na novinare će se oglasiti. Najveći dio predstavnika NVO sektora, pored časnih pojedinaca, takođe se selektivno oglašava povodom napada na novinare. Sve ovo ukazuje da je priča o zaštiti novinara deklarativna i da naše društvo ne želi da istinski zaštiti novinare niti da se suoči sa tim problemom”, poručuje Vujović.

Čak ni Komisija koja se bavi napadima na novinare, a čiji je on član, nije htjela da osudi napad na Tamaru Nikčević što je od njih zahtijevao Vujović.

“Iako je Komisija nekoliko dana prije toga gotovo istovjetan napad na Milku Tadić Mijović ekspresno javno osudila. Ovakve neprincipijelnosti i nedosljednosti neće donijeti ništa dobro ni novinarima, ni medijima, ni društvu u cjelini. Ovakav pristup će samo doprinijeti daljem razaranju osnovnih vrijednosti našeg društva”, kategoričan je Vujović.

Kaže da ekstremne politike, poput kleronacionalističkih, dominiraju u Crnoj Gori posljednjih godinu, te da kao takve imaju kao primarnu metu prije svega osnovna ljudska prava i slobode.

“U takvoj situaciji mediji i novinari obično budu najranjiviji i najnezaštićeniji, kod bilo koje radikalizacije društva. Tako posljednjih mjeseci svjedočimo povećenom broju napada na novinare, što je posljedica pomenutih promjena u društvu. Ovo nije dobro vrijeme ni za novinare, ni za medije i ne vidim da iko želi da napravi neki kvalitetan pomak kada je novinarstvo i sloboda izražavanja u pitanju. U svakom slučaju, političari kreiraju ambijent u kome novinari rade i na njima je najveća odgovornost da nešto urade po ovom pitanju”, ističe Vujović.

Prijetnje smrću

Glavni urednik i direktor Antene M Darko Šuković takođe je često na meti napada zbog svojih stavova. Jedan od najekstremnijih desio se u maju ove godine kada je njemu i kolumnisti iz Bosne i Hercegovine koji piše za portal Antena M Draganu Bursaću prijećeno smrću.

Policija je u tom slučaju uhapsila S. M. (34) koji je nastanjen u Budvi, zbog postojanja osnovane sumnje da je izvršio krivična djela ugrožavanje sigurnosti Šukoviću i Bursaću. On je prijetio da će baciti bombu u prostorije Antene M i poručivao Bursaću da će ga ubiti ako „priviri u Crnu Goru“.

Šuković za Pobjedu kaže da su prijetnje, uvrede i slični pokušaji uticaja na novinare Antene M prateći sadržaj njihovog rada od kada postoje.

“Prijetnje našem kolumnisti Draganu Bursaću podstakle su nas da, prvi put, prijavimo i ono što je nama stiglo toga dana: prijetnja otmicom, mučenjem, bombardovanjem… Imam određena iskustva mimo ,,pisane forme“ prijetnji, ali mi zaista ne pada na pamet da zovem policiju kad neka bijeda zalaje za mnom. U konkretnom slučaju, policija je reagovala profesionalno i u relativno kratkom roku otkrila osobu koja je prijetila Bursaću, zaposlenima u Anteni i meni. Sad sa zanimanjem pratimo poteze kotorskog tužilastva i suda”, naveo je Šuković.

Glasno ćutanje

Posljednjim selektivnim osudama napada na novinare vlast, prema njegovim riječima, šalje poruku da ima selektivan odnos prema medijskim kućama i da svi novinari ne mogu da računaju na institucionalnu zaštitu.

“Posljedice ovako transparentne selektivnosti mogu da bude raznovrsne i izreda zakonomjerno štetne: ohrabriće napade na novinare koji nijesu pod kontrolom, pa sljedstveno tome i pod zaštitom vlasti; otežaće im svaki izlazak na teren i, da malo karikiram stvar, dovesti do toga da dio ekipe postanu oružani pratioci ili da se za posao reportera traži poznavanje borilačkih vještina i(li) dozvola za nošenje oružja; svakako hoće uticati na osjećaj slobode, koncentraciju i kvalitet rada. Prosto, u nenormalnim uslovima niko ne može da radi normalno, a spoznaja da vrh vlasti ćuti na ugrožavanje sigurnosti dijela novinara, najveći je mogući faktor ograničavanja njihovog slobodnog rada”,  smatra Šuković.

Kaže da ni nevladin sektor ni međunarodna zajednica ne postupaju bolje i da su „sramotno selektivni“.

“Na prijetnje Anteni M reagovala je Ambasada SAD, ja sam dobio privatno poruku podrške od ambasadora jedne države EU… i, koliko se sjećam, to je to. Iz NVO svijeta bilo je nekoliko reakcija, tri-četiri čini mi se. No, ni sa strancima, ni sa NVO nijesmo baš njegovali odnose prethodnih godina, pa i decenija, pa se i ja lagodnije osjećam kad oni iskreno ćute. Imaju dovoljno medija i novinara – kućnih ljubimaca, mi ne pristajemo na takve relacije”, navodi Šuković.

Na pitanje koliko je u ovakvoj atmosferi opasno da država bude selektivna kada su napadi na novinare u pitanju, naš sagovornik navodi da je utisak da potrebu zaštite novinara većina vlastodržaca gleda isključivo kroz prizmu raznih izvještaja o napretku i poštovanja medijskih sloboda.

“Nema tu sazrele svijesti o važnosti novinarskog posla. No, ponekad, kao u slučaju Bečića i Krivokapića, ni motiv političkog profitiranja pred strancima nije dovoljno jak da ih natjera barem na kurtoazno pominjanje napadnutih novinara i medijskih kuća koje mrze. Šta da vam kažem – kad se suočite s takvim fenomenom, ostaje samo da im, zbog takve pameti, izjavite saučešće! I nama sa njima takvima”, zaključio je Šuković.

Podsjećanja radi…

Neki nijesu bili ravnodušni ni na rad Darkove supruge, urednice dokumentarnog programa na TVCG Tanje Šuković, koja je bila suočena sa uvredama pojedinaca na društvenim mrežama, ali i nekih kolega kada je na TVCG emitovan dokumentarni film „Svjedok božje ljubavi“ koji činjenicama govori o mitropolitu SPC u Crnoj Gori Amfilohiju. Autorka dokumentarca je i novinarka na TVCG Snežana Rakonjac, koju su takođe vrijeđali i omalovažavali.

Ne samo što su ih vrijeđali na društvenim mrežama, već su i niz uvreda na njihov račun izrekli i kolege novinari Zoran Leković i Nevenka Ćirović protiv kojih se vodio disciplinski postupak.

Nijesu pošteđeni ni novinari Pobjede, pa je tako u junu prošle godine, tokom sjednice na kojoj su odbornici budvanskog parlamenta trebali da izaberu predsjednike opštine i Skupštine opštine Budva, privatno obezbjeđenje koje je angažovano u zgradi Skupštine opštine Budva grubo i neprimjereno izbacilo iz opštinskih prostorija novinarku Pobjede Đurđicu Ćorić koja je bila na radnom zadatku i tom prilikom povrijeđena joj je ruka. Ona je pokušala da snimi ulazak tadašnje opozicije u salu opštine, ali je obezbjeđenje, bez prethodnog upozorenja, izbacilo iz zgrade SO Budva. Odbornici Demokratskog fronta su tada skočili da je brane.

Obezbjeđenje je tada nasilno iz zgrade izbacilo i kamermana Vijesti Draga Matovića.

Jedan od najdrastičnijih primjera napada je i prebijanje a zatim i ranjavanje novinarke Vijesti Olivere Lakić 2018. ispred zgrade u kojoj živi. Ne smije se zaboraviti i uvijek se treba pomenuti ubistvo Duška Jovanovića…

Prema riječima prodekanice za razvoj i rukovoditeljke studijskog programa Medijske studije i novinarstvo na FPN-u Nataše Ružić, država je dužna da stvori uslove u kojima bi novinari nesmetano obavljali svoj posao imajući u vidu činjenicu da je pravo na informaciju osnovno i zajedničko pravo medijskih poslenika i građana.

“Pod uslovima se prvenstveno podrazumijeva zaštita novinara u slučajevima fizičkih i verbalnih napada, kao i poštovanje prava novinara kroz zakonodavni okvir koji bi bio usaglašen sa medijskom regulativom EU i njegovu primjenu u praksi. Država šalje jasnu poruku kakav je njihov odnos prema novinarima ukoliko tokom dužeg vremenskog perioda ne može utvrditi i kazniti počinioce. Novinari bi trebalo da se bore za svoja prava i da se u slučajevima napada solidarišu sa kolegama i osude napad bez obzira na razliku u političkim stavovima. Uostalom, međusobnu podršku u borbi za svoja prava nalaže i smjernica 11 Kodeksa novinara Crne Gore”, zaključila je Ružić za Pobjedu.

Camović Veličković: Novinarke sve češće mete napada

Napadi na novinare se ponavljaju jer do sada nije poslata jasna poruka da je to nedozvoljeno ponašanje koje država neće tolerisati, poručila je za Pobjedu predsjednica Sindikata medija Marijana Camović Veličković.

SMCG predložio je uvođenje novih krivičnih djela u Krivični zakonik – sprečavanje novinara u vršenju profesionalnih zadataka i napad na novinara u vršenju profesionalnih zadataka, odnosno dopunu postojećih krivičnih djela teško ubistvo i teška tjelesna povreda, jer smatraju da bi se tako moglo doprinijeti odvraćanju potencijalnih počinilaca ovakvih napada ubuduće.

“Jedino što se desilo je to da je poslanik Marko Milačić prije mjesec tu inicijativu i formalno predao u skupštinsku proceduru, ali niko na nju ne reaguje. Zvaničnici i dalje daju izjave kako bi trebalo pooštriti kaznenu politiku kao da im nije pružena ta mogućnost i servirani prijedlozi za koje su sami rekli da su dobri i prihvatljivi”, navela je Camović Veličković.

Situacija nije nova, ali je, ističe ona, problem što se nastavlja.

“I prethodne vladajuće strukture su najčešće reagovale u slučajevima napada na novinare, ali se sve završavalo na riječima. Poznato je da ni jedan slučaj napada na novinare i medije nije istražen do kraja. Neki nijesu istraženi nimalo, a zastarjeli su, na primjer prebijanje Mladena Stojovića. Samo taj slučaj kada bi se uzeo i analizirao vidjelo bi se koliko je neprofesionalizma, možda čak i loše namjere, postojalo među policajcima i tužiocima koji su bili zaduženi za taj slučaj”, istakla je Camović  Vličković.

Zabrinjavajuće je, smatra ona, da su meta napada sve češće novinarke i da je posljednjih nekoliko slučajeva vezano upravo za žene.

“Podsjećam i da je Jelena Jovanović iz Vijesti nedavno opet dobila policijsku zaštitu. To su stvari koje se ne mogu ignorisati ili, kako često čujemo, relativizovati jer neka novinarka radi u ovom ili onom mediju. Bitno je reći da od slučaja ubistva Duška Jovanovića država ne radi ništa (jer rezultata nema) kako bi rasvijetlila prvo to ubistvo, a zatim i sve ono što se kasnije dešavalo. Tu prije svega mislim na seriju napada na Oliveru Lakić, pokušaj ubistva Tufika Softića, Mladena Stojovića, policijsko prebijanje Gojka Raičevića u više navrata…”, zaključila je Camović Veličković.

(Izvor: Pobjeda)