Autor: Ozren Kebo (Analiziraj.ba)
Bosanskohercegovački novinari primaju sve više prijetnji. Neki vinovnici već su prešli s riječi na djelo, a postoji realna opasnost da u narednim mjesecima taj proces eskalira.
MILORAD DODIK I NJEGOVE ŽRTVE: Teško je procijeniti da li je to zbog nepredvidljivog vremena, ili je promjena nastupila usljed nikad ranije otpočete predizborne kampanje, tek, lov na nezavisne novinare i intelektualce posljednjih sedmica doživljava ružan i za bosanskohercegovačko društvo opasan i neizvjestan krešendo.
Proljetnu modnu sezonu otvorio je tradicionalno primitivni Milorad Dodik, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, što cijelom slučaju daje posebnu težinu, neshvatljivim napadom na Tanju Topić, političku analitičarku iz Banje Luke. Ima u tom targetiranju mnogo od Dodikovog privatnog ludila koje on sve teže skriva od javnosti. U političkom smislu stvari mu odavno ne idu onako kako je planirao, njegove najave samostalnosti toliko su postale repetitivne, neplodne i degutantne da je i medijsko-javni prostor Republike Srpske premrežen pošalicama na njegov račun. Uskoro proslavlja 15 godina najavljivanja referenduma o otcjepljenju i nije mu lako izdržati javnu porugu. Što poruga veća, to njegovi napadi na pojedince neukusniji. Ne samo da je izvrijeđao decentnu Tanju Topić nego i njenu porodicu, što se za sada ne usuđuje ni njegov uzor, Zoran Milanović. I to ko je to uradio, čovjek koji za skupštinskom govornicom i pred kamerama doživljava napade bjesnila svaki put kad neko spomene njegovu obitelj. Stvari su došle do svog perverznog vrhunca: pošto obnaša najvišu funkciju u zemlji, sve bogatija porodica Dodik legitimni je objekt javnog interesa i propitivanja, a članovi porodice Tanje Topić ni po kojem kriteriju ne bi smjeli biti predmet predsjednikovih opskurnih opservacija. Ali to je Dodik, njemu pomoći nema, problem je što s ovakvim njim nema pomoći ni kompletnom društvu kojim vlada.
DRAGAN BURSAĆ I VOJIN MIJATOVIĆ: Drugi slučaj koji je posljednjih dana uzburkao javnost jest prijetnja Draganu Bursaću. Bursać, prekaljeni veteran što se tiče prijetnji i uvreda, u jednoj je poruci odmah prepoznao njen zloguki potencijal. Čovjek skriven iza lažnog profila zaprijetio mu je smrću ako ikada dođe u Crnu Goru. Prvo njemu, a potom i crnogorskoj redakciji s kojom sarađuje, lik je poslao poruku koja se mora shvatiti ozbiljno. Policija je odmah obaviještena. Nekako u isto vrijeme, vjerovatno povodom slučajeva „Bursać“ i „Topić“, oglasio se, vrlo neprimjereno i vrlo neukusno, Vojin Mijatović, SDP-ovac iz Banje Luke. On je zapravo pokušao, doduše neuspješno, ali šta to sad ima veze, napraviti sebi besplatni PR. Kao, dobri i prepošteni Vojin je neustrašivi borac za ljepšu budućnost naše djece, prima udarce, tj. prijetnje, šuti i trpi, a ova novinarska i NGO buranija je raspekmežena nedonoščad koja kmeči pri prvoj ozbiljnijoj prijetnji. Mijatović je time samo pokazao da ne shvata ni suštinu posla kojim se bavi, niti pravu prirodu botova. Radi se o tome da su prijetnje najčešće anonimne, i jedino sredstvo odbrane koje novinarima stoji na raspolaganju je – učiniti ih javnim. Idemo korak dalje, ne da je to jedino sredstvo odbrane, to je istovremeno i novinarska dužnost, prijaviti prijetnju, učiniti je javnim činom i razotkriti podzemni politički rad naših struktura moći, bez obzira pripadale te strukture svijetu politike ili univerzumu mafije, ionako su nam tu granice vrlo fluidne, uglavnom neprepoznatljive.
SENAD HADŽIFEJZOVIĆ I SDA: Treći slučaj koji ovdje obrađujemo su napadi podzemne mašinerije SDA na Senada Hadžifejzovića, novinara i urednika FACE TV-a. Stvari su otišle tako daleko da je neki lik uhvaćen u pokušaju upada u redakciju televizije, nakon čega je Hadžifejzović progovorio i o prijetnjama koje mu dobija porodica. Za sve to vrijeme izložen je i masovnim udarima stranačkih botova, koji ga vrijeđaju na najprizemnije načine. Odjednom je u njihovim salvama evoluirao iz Senada u Nenada, što se smatra efektnom STAVovskom doskočicom, čija su značenja višestruka jer ga devalviraju i kao ličnost i kao pripadnika određene etničke skupine. (Edin Tuzlak, kolega iz Zagreba, na Twitteru je efektno primijetio da taj njihov Nenad neodoljivo podsjeća na Senadovu Ozrenku, pa vjerujemo da će mu i ovo biti dobra lekcija o tome kako komunicirati s neistomišljenicima.)
SDA ima bogatu povijest pritisaka na novinare. Jedna od najglasovitijih epizoda odnosi se na poslijeratne prijetnje redakciji magazina Dani. Mjesecima izloženi anonimnim pozivima, urednici lista su se u razgovoru s tadašnjim američkim ambasadorom požalili na sve teže uslove u kojima rade. Ambasador je pozvao Aliju Izetbegovića i ljubazno ga zamolio da prijetnje prestanu. Izetbegović je negirao bilo kakvu povezanost s likovima koji zovu redakciju i prijete smrću. Ali – napadi su istog dana prestali. Hadžifejzović je, nema sumnje, izložen baražnoj stranačkoj vatri; možete se ne slagati s njim i zamjerati mu stotinu stvari, međutim, kada pogromaška akcija pređe u ove užasne vode, ne zaslužuje ništa više od podrške. Sarajlije su taj kritični momenat prepoznale, i u subotu, 29. maja, u znak potpore okupile se pred zgradom Bosmala, gdje mu je redakcija. Lijep gest kolega i građana, valjalo bi češće tako. U kolegijalnoj podršci istakli su se i novinari Avaza, koji su detaljno izvijestili o skupu na kojem je bilo i suza i izražene volje da kao društvo ne pristajemo na metode prijetnji, uvreda i ucjena. Lijepo bi bilo kad bi Avaz i prema ostalim novinarima gajio tu distancu kolegijalnosti i uvažavanja. Ovako, kad podržavaš Senada, a Avdu Avdića nazoveš pudlicom, onda nisi dosljedan. I također radiš opasan posao. Uvreda je tek malo blaže sredstvo ponižavanja i poništavanja od prijetnje. Uvreda je uvertira u prijetnju, ona obezvređuje objekt vrijeđanja i šalje nevidljive signale armiji što plaćenih, što nesvjesnih botova da njihov neistomišljenik nije punopravno ljudsko biće i da lov može otpočeti.
P.S. Ponekad stvarno može i drukčije. Nisu svi slučajevi nesankcionirani i nismo zalud napisali da je dužnost novinara prijaviti prijetnju. Proteklih sedmica na našem smo portalu pratili i slučaj novinara Eldina Hadžovića, kome je prijetnje upućivao pripadnik OS BiH. Iz Ministarstva odbrane i Oružanih snaga BiH ovih su dana informirali javnost da je čovjek disciplinski sankcioniran i to bi zaista mogao biti početak drukčijeg odnosa društva prema delikventima koji kontinuirano napadaju novinare, ko god da taj delikvent bio: predsjednik države, moćna stranka, pripadnik Oružanih snaga ili anonimac čiji je podrum pun neprijavljenog oružja.
(Izvor: Analiziraj.ba)
