Dvije hiljade šest stotina pedeset i osam novinara ubijeno je u posljednjih trideset godina. To su podaci koje je Međunarodna federacija novinara saopštila 10. decembra 2020. godine u Bijeloj knjizi globalnog novinarstva.

Već sutradan, ta informacija nije bila tačna. U međuvremenu, „Islamska država“ otvorila je vatru na automobil u kojem je Malala Maiwand, voditeljka TV Enkass, putovala na posao iz Nangarhara u Jalalabad. Zajedno s njom, usmrćen je i vozač automobila Mohammad Tahir. To je prvo ubistvo nakon što su 7. decembra Evropska unija i Savez sjevernoatlantskog ugovora zajednički osudili treće ubistvo novinara u Afganistanu ove godine, deveto po redu od početka 2019.

U međuvremenu, Nizozemska je bila domaćin Svjetske konferencije o slobodi medija, održane od 9. do 10. decembra u Den Haagu i na digitalnoj platformi www.wpfc-digital.com. Tim Shafir, potpredsjednik Međunarodne federacije novinara i izvršni sekretar Saveza novinara Ruske Federacije na panelu „Kreativnost bez straha i potčinjavanja: ka zajedničkoj saradnji umjetnika i novinara“, predstavio je Bijelu knjigu globalnog novinarstva. Pritom, sve poveznice novinarstva i slobode izražavanja na panelu bile su u kontekstu bitnosti slobode izražavanja za razvoj slobode medija, važnosti umjetničkih sloboda za slobodnu štampu, bez kontekstualizacije novinarstva kao slobodnog izražavanja.

„Mislim da su problemi umjetnica i novinarki veoma slični, bilo da su u pitanju uznemiravanje, cenzura, autocenzura, specifični načini na koje se komentariše i napada rad novinarki i umjetnica, načini na koji se uopšte odgovara na reakcije koje dospijevaju, reakcije koje ti radovi navodno izazivaju“, rekla je Deeyah Khan, norveška rediteljka.

Programom Svjetske konferencije o slobodi medija, zaštita novinara i novinarskih radnih prava fokusirana je kroz teme primjene mehanizama zaštite sigurnosti novinara, zaštite prava na pristup novinara informacijama i borbe protiv nekažnjivosti napada na medije.

Borba protiv nekažnjavanja napada na novinarke i novinare

Prema riječima Giljerma Kanele (Guilhermo Canela De Souza Godoi), šefa Odsjeka za slobodu izražavanja i sigurnost novinara Organizacije za obrazovanje, nauku i kulturu Ujedinjenih Nacija (UNESCO), najveću odgovornost u zaštiti novinara ima pravosuđe.

„Od deset slučajeva napada na novinare, tek je jedan slučaj doveden do kraja sudskog postupka. Da bismo se borili protiv nekažnjivosti napada na novinare, potrebni su tužioci koji treba da dovedu istragu do kraja, provedu postupak i sudije koje mogu donositi odluke u skladu sa međunarodnim pravom i međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava. A prije toga, potrebno je da institucije koje obrazuju pravnike zaista urade svoj posao“, rekao je Kanela, gostujući u TV podcastu Svjetske konferencije o slobodi medija. Prema riječima Kanele, dobra vijest je da su sudije i tužioci u svijetu zainteresovani za ovu temu. U saradnji sa Uredom Specijalnog izvjestitelja Ujedinjenih Nacija za slobodu izražavanja i sigurnost novinara, 12.000 ibero-američkih sudija, tužilaca i pravnika edukovano je do sada u programu koji je kreirao UNESCO.

Věra Jourová, potpredsjednica Evropske komisije, predsjednica Komesarijata za vrijednosti i transparentnost, rekla je da podaci o slobodi medija nisu ohrabrujući.

„Prema našim podacima, pritisak na medije nije tek ekonomski, već i politički. Bila sam u Malti, zemlji ubijene novinarke Daphne Caruana Galizie, i u Slovačkoj, zemlji ubijenog novinara Jána Kuciaka, razgovarala s roditeljima i obećala da neće biti iznimki i bijega od kažnjavanja. Trenutno, istraga i postupak nisu u potpunosi završeni“, rekla je Jourova. „Nedopustivo je da Evropska unija bude mjesto u kome će novinari biti napadnuti“, tvrdi ona, naglašavajući da je ove godine napadnuto najmanje 140 novinara u 18 država članica Evropske unije.

Matthew Caruana Galizia, istraživački novinar i sin ubijene novinarke Daphne Caruana Galizia, u razgovoru koji je vodila Dr Agnés Callamard, specijalna izvjestiteljka Ujedinjenih Nacija za izvansudska i arbitrarna pogubljenja, rekao je da Evropska unija do sada u Malti nije imala nikakav specijalan uticaj na poboljšanje zaštite novinarskih sloboda u smislu insistiranja na sprečavanju nekažnjivosti napada.

„Slučaj ubistva Daphne Caruana Galizia u odnosu na ubistvo Jamala Khashoggija drugačiji je barem utoliko što javnost nema eksplicitne dokaze da je u ubistvo novinarke involvirana vlada, kao što je to slučaj u Saudijskoj Arabiji. U tom smislu, porodica je u samom početku mogla imati povjerenje u vladu i vladine zvaničnike da su iskreni kada kažu da zaista vode istragu. Nepovjerenje koje je postojalo, pokazalo se kao opravdano. Postoji jasan znak da je narudžba ubistva povezana sa najvišim državnim zvaničnicima“, rekao je Pieter Omtzigt, poslanik u nizozemskom Parlamentu. 

Prema mišljenju Omtzigta i izvještaju koji je predao Komitetu za pravne poslove i ljudska prava Ujedinjenih Nacija o istrazi ubistva Daphne Caruana Galizie, Malta još uvijek funkcioniše kao kolonija.

„Premijer ima ulogu guvernera, bira sudije i sudska vijeća i posredstvom glavnog tužioca koga može otpustiti bira sve regulatore u pravosuđu. U izvještaju koji sam predao, napisao sam da reforme u Malti mogu i treba da krenu od parlamenta. Problem je što je parlament malo plaćen, ali veći je problem što je više od polovine predstavnika vladajuće većine u parlamentu istovremeno imenovano za vršioca dužnosti ministra u vladi. Druga polovina tu je ako prva polovina zakaže“, rekao je Omtzgit.

Pristup terenu?

Izuzme li se pitanje o zajedničkom pristupu zemalja članica Evropske unije prevenciji širenja zaraznog virusa, zaštita prava na pristup informacijama u 2020. godini može biti razmotrena u dva slučaja: pravo na pristup novinara terenu i pravo na pristup informacijama kojima raspolažu zvanična tijela izvršne vlasti.

Prvi slučaj aktuelan je u Bjelorusiji koja, dok otpušta pozorišne glumce, reditelje, upravnike, televizijske i radijske novinarke i novinare, uposlenice i uposlenike državnih institucija, istovremeno drži na čekanju brojne zahtjeve za akreditaciju novinarki i novinara. Jedna od njih je Step Vaessen, dopisnica Al Jazeere iz Moskve. Dok čeka odobrenje akreditacije, Vaessen se preselila u Nizozemsku koju očekuju izbori bez – kako kaže u razgovoru za Media.ba – ijednog političkog subjekta koji na bilo koji način pruža alternativu mainstream pristupu aktuelnoj bezbjednosnoj krizi. Vaessen ne krije nestrpljenje za odlazak u Bjelorusiju.

„Pratila sam redovno sve što je rekao Lukašenko, prenosila bez komentara i bez uređivanja, po pravilu – on ima svoje vrijeme da kaže šta hoće. To nije uvijek bilo baš ozbiljno, govorio je mnogo i mnogo čudnih stvari, i mi smo to prenosili. Ali, naravno, ja sam novinarka koju interesuju ljudska prava i ako su ona ugrožena, ja ću otići da izvijestim“, rekla je Vaessen, napominjući da je za nju veoma bitno da može prenijeti priču u kojoj može osjetiti energiju – ljude u realnom prostoru i vremenu, događaj.

„Mi smo se probudili/e. Čuli smo te riječi više puta tokom protesta, imale su tada veliki odjek i veliku moć, o čemu smo tad mogli i uživo svjedočiti“, rekla je Vaessen.

„Išla sam na ženski marš koji je organizovan svake subote. Pratila sam žene koje se hrabro suprotstavljaju policijskoj brutalnosti. Jedne subote otišla sam u kuću sedamdesettrogodišnje Nine Baginskaye, a druge subote upoznala sam Alinu Pustohod, četrdesetdvogodišnjakinju koja nikad prije toga nije bila na protestima, ali nije više mogla da izdrži svu nepravdu kojoj je svjedočila“, kaže Vaessen.

Pristup informacijama u javnom interesu

Tokom 2019. godine, od 47 država koje su dostavile pregled primjene održivog razvoja, 28 je izvijestilo o slobodi pristupa informacijama, a 21 odgovorom da ima zakon o slobodi javnog pristupa informacijama. U 2020.  godini, slobodu javnog pristupa informacijama u izvještaju o održivom razvoju navelo je 18 država.

Uz napomenu da su Sjedinjene Američke Države i Israel povukli članstvo u organizaciji, u izvještaju o slobodi pristupa informacijama UNESCO objavljenom u prvom kvartalu 2020. godine, UNESCO navodi da 62 od 69 država članica Ujedinjenih Nacija (89.85%) ima pravne mehanizme garantovanja prava na zaštitu slobodne pristupa informacijama. Od 62 države, 49 imaju nadzor nad zaštitom prava na slobodan pristup informacijama. Najčešće aktivnosti tih tijela, bez obzira na tip, su provođenje smjernica (77%), dostavljanje godišnjeg izvještaja (74%), dostavljanje komentara o poštovanju slobode pristupa javnosti nacrtima i predlozima zakona prije nego budu upućeni u skupštinsku proceduru.

Od 62 države tek 19 je odgovorilo na pitanje o razlozima zbog kojih ne dostavljaju podatke novinarkama i novinarima: nacionalna sigurnost (2.52%), zaštita privatnih podataka (20.79%), komercijalna povjerljivost (13.36%). „Drugi razlozi“ odgovor je koji je dalo 63.33% država upitanih zbog čega uopšte ne dostavljaju podatke, a 90.16% država „druge razloge“ navodi kao opravdanje za djelimično dostavljanje podataka. Na upit o vremenu u kome odgovore na zahtjev za pristupu informacijama odgovorila je 51 država: 74% odgovara u roku od trideset dana, 8% u roku od 60 dana, a 2% u roku dužem od 60 dana.

Pozitivan primjer dostavljanja podataka o održivom razvoju prema ciljevima Ujedinjenih Nacija zabilježen je 2020. godine u Šri Lanki koja je dostavila podatke u potpunosti u 77% slučajeva a u 8% slučajeva djelimično. Najviše upita o slobodnom pristupu informacijama kategorisano je kao interes javnosti o statusu vladavine prava, mirnodopske društvene inkluzivnosti i transparentnosti rada institucija (1475); zapošljavanja, radnih prava i prava na skrb (1199) i infrastrukturu i građenje (851).

Održivost medija usmjerenih na rješenja

„Dok je ostatak svijeta bio u krizi koju je uzrokovalo širenje SARS-Cov2, Liban je imao krizu u krizi. Pored ekonomske krize uzrokovane nekolicinom lockdowna, desetine detonacija eksploziva 4. avgusta uništile su cijela naselja. Potrebe za medijski oporavak bile su nevjerovatan izazov“, rekla je Preehti Nallu, specijalistkinja za zagovaranje Internacionalne medijske podrške (IMS) za nezavisne medije zemalja u konfliktu i tranziciji.

Prema riječima Nallu, ključni pristup IMS su dugoročna partnerstva i sluh za one probleme i izazove koje novinari, mediji, oni koji se suočavaju s problemima ocijene kao najkonkretnije izazove s kojim se suočavaju novinari usmjereni na rješenja.

„Od oktobra prošle godine, Liban se suočava s najvećom krizom u recentnoj istoriji: više od polovine stanovništva je ispod crte siromaštva, lokalna valuta izgubila je 80% svoje monetarne vrijednosti. Nakon eksplozije koja je urušila Beirut, koliko god smo se morali pridržavati pravila naše profesije, naša djelatnost kao novinara nije bila dovoljna. Morali smo otići u potragu za rješenjima koje vlada ne vidi, obratiti se svim partnerima u društvu, onim pogotovo obrazovnim institucijama. Da bismo se suočili sa jazom vladinih rješenja, morali smo se povezati sa svim društvenim akterima koji umjesto vlade rad njen posao“, rekla je Ali Ibrahim, izvršna direktorica Daraj Medija, Liban.

Lifaqane Nare, novinarka Zimfact Zimbabwe kaže da u periodu širenja zaraznog virusa informacija postaje gotovo oružje, a pogotovo je to dezinformacija u službi konstrukcije osporavanog, zabranjenog prostora. U tom slučaju, prema riječima Nare, potrebno je pristupiti veoma oprezno i provjeriti sve navode u službi propagande, bilo zvanične vlasti ili opozicije.

„Ono što smo radili je upravo provjeravanje informacija koje su odlazile viralno, na društvenim mrežama Twitteru, Facebooku, drugim platformama. Provjeravali smo ih, razgovarali sa ekspertima, sa javnim dužnosnicima, zdravstvenim radnicima, naučnicima, provjeravali pozadinu tvrdnji koje su saopštavane kao vijesti. Dio smo afričke mreže za factchecking koja svake dvije sedmice razgovara o idejama, pričama koje smo pripremili i koje planiramo da pripremimo i dijelimo međusobno vijesti i priče u vezi sa COVID-19“, rekla je Nare.

Javno povjerenje u medije

„Teško je razlikovati legitimitet medija i artikulaciju moći medija“, kaže Giselle Van Cann, urednica nizozemskog javnog servisa NOS u razgovoru sa Yvone Zonderop, nizozemskom novinarkom. „Postoje aktivističke grupe koje izražavaju nepovjerenje u javni servis, i to je dio kritične mase, a drugi dio kritične mase čine oni koji ne smatraju da je njihova agenda dobila dovoljno publiciteta. Ne bih tome dala tretman kao nepovjerenju u medije“, kaže Van Cann.

Prema njenim riječima, poljoprivrednici, žuti prsluci, aktivisti za klimatske promjene i druge grupe napadaju medije znajući da je kritikovanje medija u srži vijest, medijski sadržaj koji dobija publicitet. „Javnost zaslužuje više uključivanja u formulisanje medijske agende, ali ako tu opštu grupu svedemo na lobije, partije, itd – mislim da oni dobijaju fer udio“, kaže Van Cann.

„Jedan od naših reportera, izvještavajući s protesta dobio je sticker fake news pred kamerom. I da, mi treba da zaštitimo svoje novinare kada odlaze na teren jer postoje, ipak, znakovi agresije prema novinarima na terenu“, kaže Van Cann. Yvone Zynderop nastavlja misao: „Ali, to ne znači da je sve veće javno nepovjerenje u medije, to želite reći?“, a Van Cann kaže: „Da, opšta javnost ima nepovjerenje u javne medije, i u tom smislu NOS i drugi mediji mogu omogućiti da to ne bude slučaj. Ali, ako govorimo o uticajima najšire javnosti na uređivačku politiku – eh, onda stvarno nemam odgovor na Vaše pitanje. U tom smislu, raditi bolje nije neki odgovor, jer to neće zaustaviti napad na medije iz političke pozadine“.

Veronika Munk, glavna i odgovorna urednica mađarskog Telexa tvrdi da je mađarski strah polarizovan i politički podijeljen. „Veliki dio javnosti ima povjerenje u javne medije, i to su oni koji su povezani sa vladom, njenim partijama i političkim opcijama koje su joj bliske. Drugi veliki dio javnosti ima povjerenje u druge medije koji se smatraju kritičkim i nezavisnim. S te strane, teško je reći kakvo je opšte povjerenje javnosti u javne medije Mađarske. No, prošle godine, Institut Broker je anketirao 75.000 građana i – mislim, bez iznenađenja – Mađarska ima najmanje povjerenja u javne medije od svih zemalja u Evropi. Mislim da je razlog tome politički uticaj na medijsku sferu“, kaže Munk.

Yvone Zynderop tvrdi: „Nemoguće je povjerenje u javne medije razmatrati neovisno od povjerenja u politiku, jer te dvije sfere danas su isprepletene. Publika Svjetske konferencije o slobodi medija u tom smislu ima pitanje na koje može odgovoriti gost iz Washingtona: Kako populizam utiče na povjerenje u medije?“

Novinar Casper Thomas, dopisnik FD.nl i De Grossen Amsterdamer iz Washington DC kaže: „Može se reći da je glavna strategija autoritarnog populizma aktivno nepovjerenje u medije. Takođe, može se reći da je to posljedica medijske uloge provjeravanja politički predstavljenih istina označenih kao istine koje objavljuje izvor moći. U Americi, mi koji izvještavamo već tri godine smo u situaciji da radimo uz eho nepovjerenja u medije koji je postao najvidljivija strategija vladavine u najvišim državnim institucijama“. Lijepljenje stickera fake news na odjeću novinara koji uživo izvještava o protestima u Nizozemskoj, Thomas je dao oznaku vokabular nepovjerenja u medije.

(Izvor: Ljupko Mišeljić/Media.ba)