Nazire se iz daljine masa ljudi okupljena oko kamere u sredini kruga. Prilazak grupi otvara novu sliku. Žena s mikrofonom u ruci pokušava ih stišati, svi istovremeno govore, čuju se različiti dijalekti, snimatelj im kazuje da se odmaknu da bi išta uspio snimiti. Migranti su, žale se, vratili su ih s hrvatske granice, neki su opljačkani, drugi u jaknama taman za kasnog ljeta, a minus „tuče“. Jedan od njih pokazuje mobitel, posljednji Iphone a puknutog displeja, svi su premrzli. Novinarska ekipa je iz RTV Unskosanskog kantona. Naviknuti su na ove priče, ali i presretanja migranata često, nasred ulice u Bihaću, pa i kad krenu na drugi zadatak. Migranti traže da nešto kažu i ekipa ih snima, iskoristit će materijal, žive s ovim već koju godinu, a sad i sa Covidom 19. I sve to u Kantonu u kojem su novinari često bile žrtve napada. Među njima i Aida Štilić, nekada reporterka Federalne TV, a sada urednica u kantonalnoj televiziji USK. Ističe značaj medija s prostora USK u izvještavanju o migrantskoj balkanskoj ruti.

„U migrantskoj krizi kao nikad prije dokazan je značaj ovdašnjih medija. Životi su nam promicali pred očima i prvi smo izvjestili kako žive ti ljudi, šta su im planovi, ali i gdje se migranti  skrivaju, ko im renta nezakonito objekte, ko od njih čini kriminalne radnje, sa kakvim se sve uslovima na migrantskoj ruti susreću. U tom smislu vlasti i novinari trebaju više sarađivati, a smatram da na teritoriji cijele države, barem kada su ove krize u pitanju, treba postojati tzv “pool” provjerenih informacija. Ono što je nama na ovim prostorima bitno jeste da većina novinara sada sa vlastima ima dobar informativni odnos kada se izvještava o krizi, sigurno zbog toga što je svi živimo, apsolutno svjesni da vrh države poprilično ignoriše svjetske probleme koji se prelamaju najvećim dijelom preko leđa  jednog bh. kantona“ govori Aida koja je ranije prva izvještavala o planiranoj krađi glasova na izborima u USK, argumentirala svoje tvrdnje čak i snimkom, pa su pojedinci iz tog snimka hapšeni u nedavnoj akciji SIPA-e. Aida i njene kolege i sada rade istim, a često i jačim tempom, bez obzira na pritisak pandemije usljed korona virusa. „Covid-19 pokazao je također tezu ‘daleko od srca, daleko od očiju’, a egzaktan primjer je višemjesečno čekanje respiratora namijenjenog za Kantonalnu bolnicu Bihać, koji je na kraju završio u Sveučilišnoj bolnici Mostar“, govori Aida i dodaje da su kroz svoj rad znali ukazati i na opasne nelogičnosti. „U velikokladuškom Domu zdravlja, zbog zastoja u javnim nabavkama, medicinski radnici su i po nekoliko puta nosili jednokratna zaštitna odijela, koja su prethodno prana u maltene kućnoj radinosti!!! Ministrica je o ovoj situaciji saznala tek iz medija, odnosno priloga RTVUSK“ zaključuje Štilić.

ReprezenT, nezavisni put razvoja

Upravo u Velikoj Kladuši već 16 godina bivstvuje Medijska zajednica ReprezenT, u početku sa novinom Reprezent,  zbog dijaspore sa dopisništvom u Americi, a od 2013. je to u Krajini vrlo čitan nezavisni portal ReprezenT.  Urednik portala Esad Šabanagić, inače u novinarstvu od 1998. godine,  ističe da su zbog ekonomskih pritisaka bili primorani prestati sa štampanjem novine, a da je 2013. godine pismenim aktom novinarima ReprezenT-a zabranjen ulazak u zgradu Općine Velika Kladuša. Pod tim uslovima žive i rade sve do danas.

„Dolaskom na vlast Fikreta Abdića od 2012. godine do danas, novinarima ove redakcije zabranjen je ulazak u zgradu Općine i na događaje koje organizira lokalna izvršna ili zakonodavna vlast, osim na sjednice Općinskog vijeća. Nama je čak zabranjeno pratiti nogometne utakmice na Gradskom stadionu što već četiri godine i ne činimo. Sa vijećničke govornice prozivani smo kao strani plaćenici, protivnici razvoja Velike Kladuše, nazivali su nas bijednim novinarčićima i slično, a bez mogućnosti da se branimo. Jedna vijećnica, inače doktorica, prijetila mi je da pazim šta radim jer mi ona liječi suprugu da bi, nakon što sam prijetnju objavio, već sutradan menadžment Doma zdravlja dodijelio drugog porodičnog doktora“, govori Esad Šabanagić.

Redakcija koju je osnovao uz sadržaje portala, plasira informacije i putem Facebook profila i Youtube kanala, a imaju i periodično izdanje časopisa „Unaprijedimo Kladušu zajedno“ koje dijele besplatno, uz obezbjeđenje donatora-sponzora za svaki broj. Izuzetno bitnim za medijsku zajednicu Bosne i Hercegovine Šabanagić ističe USAID-ov projekt podrške medijima IMEP. Naglašava kako je siguran da pojedini mediji bez podrške IMEP-a  prosto ne bi opstali.

„ReprezenT ne bi opstao u uslovima pandemije izazvane koronavirusom, a mislim i još neki mediji uključujući Novi Radio iz Bihaća koji je također bio korisnik IMEP-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija“ kaže Šabanagić. Medij koji vodi dobio je finansijsku podršku za projekt „Osnaživanje uloge žene u javnom životu USK-a“.  Video i tekstualne priče o uspješnim ženama u politici, biznisu, nevladinom sektoru na prostoru USK imale su dobar odjek u javnosti Krajine, a edukacija za žene političarke organizirana u sklopu projekta donijela je dobro i samim korisnicama projekta, jer su neke od njih izabrane u sastav budućih Vijeća svojih Općina, a druge, pak, proširile svoje poslove.

„Za neke uspješne žene da nije bilo priča u ovom projektu ovdašnja javnost ne bi čula, npr. da je predsjedavajuća Općinskog vijeća u Bosanskoj Krupi mlada žena koja se tradicionalno odijeva a vrlo je uspješna, da je predsjedavajuća Općinskog vijeća u Bosanskom Petrovcu sa svojih 26 godina u tom Vijeću bila jedina predstavnica svoje političke partije, ili da je u Sanskom Mostu predsjedavajuća Vijeća tu jedina iz reda srpskog naroda i da je odlično obavljala svoju dužnost prethodnih godina, u gradu u kojem Srba gotovo i da nema. Tko bi npr. čuo i znao za Šaćiru Delić iz Ključa koja se bavi zanimljivim poslom kojim za svoju porodicu pridonosi, kako kaže, više nego da ona i muž rade u inostranstvu. Šaćira proizvodi najbolje sireve od kozijeg mlijeka, a naš prilog o ovoj ženi na YouTube kanalu imao je u kratkom vremenu više od 30 hiljada pregleda“ svjedoči Šabanagić i ističe da se ReprezenT opredjelio za priče o ženama, jer su zapostavljene u vlasti u USK, pa ih je u prethodnim sazivima općinskih vijeća u USK bilo svega 19% iako kvota propisuje da to bude 40%. On navodi da je kroz projekt ReprezenT-a, podržan od USAID-a, uradio i određena istraživanja o nevladinom sektoru kojim se pokazalo da podaci o aktivnim nevladinim organizacijama na papiru ne odgovaraju onim na terenu.

„IMEP-ov program podrške medijima nama je bio vjetar u leđa, prvo da opstanemo kao medij, da radimo prvi put od osnivanja u vandrednim okolnostima i jednostavno da preživimo i steknemo neka nova iskustva. Na obostrano zadovoljstvo nas iz redakcije ReprezenT-a i naših sagovornica, uspješnih žena iz svih lokalnih zajednica USK, mi smo objavili 32 zanimljive priče, te 14 istraživačko-analitičkih priloga o NVO sektoru na prostoru USK i svakoj od lokalnih zajednica ponaosob, čime smo utvrdili da je na ovim prostorima registrirano 1457 udruženja, a na terenu utvrdili da je njih manje od jedne trećine vidljivo i aktivno“, navodi Šabanagić.

Prijetnje i pištoljima!

Upravo to je bit medija, ukazati na anomalije u društvu, na nedosljednosti,biti korektiv vlastima, kad god za to ima potrebe, ali i imati samokritičnosti, izvještavati profesionalno i uvijek govoriti argumentima. No, činjenica je da se u poplavi portala u BiH ta nit sve češće gubi, smatraju iskusni novinari, a mladi olako ulaze u medije.

„U vremenu u kojem živimo nikada više nije bila devalvirana profesija novinara, kao što je to slučaj u posljednjih desetak godina. Veliki broj portala upošljava ljude bez osnovnog znanja i kriterija koji čine profesionalca novinara. Danas je dovoljno napisati jedan tekst ili nekoliko poluinformacija da automatski sebe nazoveš novinarom“, izjavila je za naš portal izvršna direktorica programa Radija USK Gorica Bukić i dodala:  „Privatni su uglavnom portali, gdje se samo kod malog broja zna ko stoji iza njih. Ostali nemaju nikakvih podataka pomoću kojih bi ih mogli indentifikovati. Niti imaju urednika, niti novinare, niti broj telefona na koji bi se moglo s njima kontaktirati.  Kako je iza nas izborna kampanja jasno se moglo ocijeniti ko stoji iza kojega portala i koja politička opcija. Govor uglavnom pun kritike na one druge“ zaključuje Gorica. Iznosi da u današnjici nije nimalo lako biti profesionalac, raditi po uzusima struke i profesije što je u javnosti kroz njen 33- godišnji rad itekako prepoznato.

„Trenutno obavljam i funkciju direktorice Radija USK i ne dopuštam sebi da vršim cenzuru rada novinara, izuzev u situacijama kada krše osnovne novinarske postulate.  Ukazujem na pristrasnost i neobjektivno sagledavanje teme o kojoj radimo priloge i istraživanja. Veoma je teško vrijeme za sve novinare jer ovi koji to nisu, profesionalce dovode u težak položaj.  Sve više je napada i prijetnji pa i osveta kojima oni koji imaju moći i vlast žele novinarima dati na znanje ko je „gazda“. Kada govorimo i prijatnjama i pritiscima, jedan sam od onih novinara kojima se prijetilo i smrću ako se nečije lice pojavi u prilogu a pratila sam suđenje upravo toj osobi. Do toga da su me, u vrijeme dok sam radila posao novinara- urednika političkih emisija, dan nakon što bi neku od njih odradila, skidali sa emisije, selili iz kancelarija, pokušavali da slome moj duh kada je profesija u pitanju. Nisu uspjeli u tome. Čak ni onda kada su me na terenu dočekivali sa pištoljima i dugim cijevima kao vidom pritiska na moje izvještavanje. Posebno u privatizaciji odredjenih firimi, Žitoprerada, Bebi triko-a i Unatrans„, svjedoči Gorica.

Vrijedi podsjetiti i na slučaj Aide Štilić s početka naše priče. Novinarska zajednica i cjelokupna javnost sjetit će se da su strukovna novinarska udruženja 2018. godine oštro osudili „verbalni napad i prijetnje Asima Kambera zastupnika SDA u federalnom Parlamentu upućene novinarki Štilić“. Aida je tada izvještavala o radu Općinskog vijeća u Sanskom Mostu, odakle potiče Kamber. Sve je završilo ružnim scenama u prostorijama Vlade USK, pa je Udruženje BH novinari tada oštro reagiralo i osudilo napad precizirajući da je „ Asim Kamber koji je ujedno i član najužeg rukovodstva SDA, brutalno napao Aidu Štilić pred grupom novinara u zgradi Vlade Unsko – sanskog kantona pri čemu ju je vrijeđao na profesionalnoj i ličnoj osnovi, derao se na nju više od pola sata i prijetio kako će „nastaviti hajku putem privatnog bloga“. Aida poslije svega kaže „ Idemo dalje“ , vrlo svjesna da su „ONI“ prolazni.

Pored političkih pritisaka, prijetnje nisu nepoznate ni Šabanagiću. Njegova redakcija odlučila se da ne objavljuje programe političkih kandidata koji su u svojoj osnovi imali oblike vrijeđanja drugih. Uslijedilo je njihovo sataniziranje njegovog medija.

„Na lažnim-divljim portalima i profilima pisano je kako mi radimo na divlje, a nije istina. Prozvani smo prvom osovinom zla u Velikoj Kladuši, kako smo plaćeni od strane drugih općina da negativno pišemo o Velikoj Kladuši, a najteža prijetnja je bila kako će mi D.Rizvić, (tačno ime poznato redakciji) nastanjen u austrijskom Lincu, jedan od vlasnika nekoliko divljih portala i vođa kampanje jednog od nezavisnih kandidata za načelnika, doći glave. Niko od kandidata niti od političkih partija nije osudio niti jedan od ovih napada na Redakciju i njenog urednika zbog čega smo odlučili da takvu kampanju nećemo niti pratiti“, svjedoči Šabanagić. Dodaje da je sve teže raditi pod istovremenim pristiskom migrantske krize, pandemije covida 19 i politički ostrašćene sredine kakva je ona u Velikoj Kladuši, gdje je otpadnik svako ko kritikuje. Istovremeno, općina pada u svakom smislu.

„Velika Kladuša ostala je na putu na kojem je bila i prije izbora a to je korak naprijed a dva nazad. Dostigla je nivo razvijenosti kojim se nalazi na 69. mjestu po razvijenosti, a tu je bila sedamdesetih godina. Velika Kladuša je od 2012. do 2019. svake godine gubila 102 radna mjesta. Nema saradnje niti sa jednom općinom iz BiH. Podjela na „korpusovce“ ili Didove i autonomaše ili Babine sve je manje i gotovo ih nema u narodu, ali lokalni političari ovu podjelu prizivaju za svoje političke potrebe“ kaže Šabanagić i dodaje da građani trpe samovolju lokalnih političara. „Jedino Velika Kladuša ima privilegiju imati ‘bijeli kruh’ koji je ukinut u svim drugim općinama USK-a. Općinske vlasti uopće ne sarađuju sa vlastima USK-a. Slijedeći primjer potvrđuje da smo baš dotakli dno. Naime, budžetom USK-a je bilo predviđeno 500 hiljada KM za dovršetak Centra za kulturu u Velikoj Kladuši, a za to Abdićevi Laburisti-članovi Skupštine USK-a nisu glasali. Dalje, Cazin koji je prije rata bio čaršija za Veliku Kladušu sada je grad bez premca dostignuvši izvanredan nivo zaposlenosti sa nekoliko poslovnih zona u kojima grade i upošljavaju uglavnom ino firme. Cazin je peti put izabrao istog gradonačelnika, a slično su uradili i Krupljani koji su treći mandat povjerili načelniku koji ovaj najrazrušeniji grad u BiH tokom rata vodi u Evropu sa pripremom već četvrte poslovne zone. Krupski načelnik uopće nema savjetnika ( velikokladuški je imao njih devet, op.a.) Pri tom, mi koji o tome kritički pišemo prozvani smo protivnicama i stupovima zla u ovoj lokalnoj zajednici“ kazuje Esad Šabanagić čijih 58-oro iz najbliže familije sada živi u Americi, a on se kao najstariji od braće osjeća odgovornim da bude u svojoj državi. Istoj onoj kroz koju proteklih godina nastoje proći migranti iz različitih dijelova svijeta.

Profesionalni mediji trebaju podršku                  

„Nema konkretnih naznaka da će migrantska kriza skoro bit rješena“ kaže direktorica Radija USK Gorica Bukić. „Od novinara se očekuje da budi objektivni, zato moram reći da je ova kriza jako težak izazov u kojem često i sama pomažem i hranim i odijevam te nesretnike, a opet …ne mogu ostati imuna da među njima ima i onih koji su opasnost po naš sigurnosni sistem i Državu. Posebno sam ponosna da smo nas nekoliko novinara uspjeli iz nehumanih uvjeta spasiti kolegu Muhameda Ali Jašira, koji se danas nalazi u Italiji i čeka azil. Uvjeti u kojima oni žive naravno da me ne mogu ostaviti ravnodušnom i teško mi pada. Medjutim, za krivična djela koja pojedini čine očekujem da budu u skladu sa Zakonom procesuirani, jer ako se nalaziš u nekoj državi moraš poštovati i zakone koji u njoj vladaju“ zaključuje Gorica i dodaje da su zbog svih sigurnosnih izazova, pa i budućnosti profesije, projekti podrške medijima od izuzetnog značaja.

Isto misli i urednik ReprezenT-a, podsjeća da je iza ovog medija i projekt Mala škola novinarstva, podržan od Ambasade SAD-a u BiH, te se nada da će projekt poput IMEP-a imati nastavak. Smatra ga bitnim, pogotovo zbog budućih koraka BiH u kojima će neovisni mediji, ono malo kritičkih što ih je ostalo, biti itekako potrebni. „Vrijedi uputiti čak i molbu da je potrebno podržati ovakve medije, zapravo tu podršku i pojačati, jer mediji su istinski važan i nezaobilazan segment u ovom nenormalnom i nemoralnom sistemu vlasti kakav trenutno imamo u BiH. Naravno, podršku treba povezivati i dovoditi u kontekst onoga što mediji treba da rade, da budu vjerodostojni i od povjerenja, da budu oči i uši građana u nadzoru političke scene u svom okruženju“ zaključuje Šabanagić dok ga novo dešavanje već vodi na teren. „Migranti izgleda, nešto se dogodilo oko Maljevca“ javljaju s terena odakle će, očito, da krene neka nova novinarska priča.