Sarajevo, 20.10.2020. – Pravosuđe u Bosni i Hercegovini je opterećeno brojnim problemima koje medijski profesionalci često ne vide, a isto tako ni predstavnici pravosudnih institucija nemaju sluha za probleme sa kojima se susreću novinari u svom radu. Zbog toga je neophodno da postoji dijalog između pravosudne i medijske zajednice, jer u konačnici svi imamo isti cilj: želimo doprinijeti slobodi izražavanja i izgradnji boljeg, demokratičnijeg društva, naglasila je Vanja Ibrahimbegović Tihak, projekt menadžerica Ureda Vijeća Evrope u BiH, tokom drugog dana interprofesionalne radionice posvećene medijskom izvještavanju o ratnom naslijeđu, suđenjima za ratne zločine i procesima pomirenja u BiH.

Govoreći o primjerima medijskog izvještavanja sa kojima se svakodnevno susreću u svom radu, šefica Sektora Regulatorne agencije za komunikacije (RAK) za programske sadržaje i prigovore Azra Maslo naglasila je da kada je riječ o ratnoj prošlosti, u BiH ne postoji jedinstven konsenzus o terminologiji niti jasno definirani zakoni, što članovima RAK-a znatno otežava stvari u pogledu odlučivanja o načinu kako o ovim temama izvještavaju elektronski mediji.

– Ne postoji zakon o negiranju genocida u BiH. Nemamo ni konsenzus na državnom nivou oko toga da li se na BiH desila agresija ili ne, tako da to stavlja RAK u veoma težak položaj kada govorimo o ovakvim temama. Međutim, mediji imaju obavezu da ne dozvole da u njihovim programima preovladava samo jedno mišljenje – istakla je Azra Maslo i dodala da se mediji u svom izvještavanju trebaju oslanjati na sudske presude.

Generalna tajnica Udruženja BH novinari Borka Rudić navela je da RAK treba proaktivno djelovati, a ne samo na osnovu prigovora, odnosno žalbi građana.

– Stalno podsjećanje na ingerencije RAK-a da može donositi sankcije protiv medija koji krše kodeks predstavlja smanjivanje mogućnosti pristrasnog izvještavanja, pogotovo kada je riječ o ratnim događajima – smatra Rudić.

Enes Osmančević, član Žalbene komisije Vijeća za štampu i online medije u BiH, govorio je o samoregulaciji kao mehanizmu u cilju očuvanja novinarskih etičkih standarda.

– Društveni kontekst je taj koji određuje rad i djelovanje medija. Naravno, mediji bi trebali postavljati određene standarde i vrijednosti i na neki način predvoditi društvo u potrazi za boljim i progresivnijim. Imamo problem tranzicijske pravde, naše društvo, institucije i lideri su jednostavno previše pasivni u vezi s tim. Tu je također nepostojanje političke volje za suočavanje sa prošlošću i etnoklerikalni koncept vlasti, odnosno činjenica da ljudi koji su započeli rat, pa čak i ratni zločinci su i danas na vlasti. Te politike mržnje su još uvijek dominantne i one produkuju govor mržnje – kaže Osmančević.

Dodao je da je kod nas „još uvijek prisutno tzv. patriotsko novinarstvo, koje zapravo nije novinarstvo, nego vrsta propagande i huškanja“.

– Izvještavanje o počinjenim ratnim zločinima trebalo bi biti u funkciji individualizacije krivnje, umjesto kolektivizacije odgovornosti za počinjene zločine. U našim medijima i dalje imate prisutnu tu ratnu retoriku na osnovu koje bi neko ko nije sa ovih prostora mogao zaključiti da ovdje još traje rat. Mediji svakako mogu mnogo doprinijeti u suočavanju sa prošlošću, ali problem naših medija je u tome što su oni nedovoljno samostalni u odnosu na politiku – zaključio je Osmančević.

Govoreći o tome kako mediji mogu doprinijeti izgradnji mira i pomirenju u postkonfliktnim društvima, ekspert Vijeća Evrope Ara Ghazaryan predstavio je neke primjere iz prakse Evropskog suda za ljudska prava koji se odnose na govor mržnje.

– Ukoliko su u pitanju komentari čitalaca na određeni tekst koji sadrže govor mržnje, urednici medija imaju obavezu da to uklone. U određenim slučajevima, ESLJP navodi indikatore govora mržnje, to jest određene uvredljive riječi koje se odnose npr. na neku etničku grupu i mogu izazvati nasilje – objasnio je Ghazaryan.

On je naveo da se patriotski govor, odnosno tzv. patriotsko novinarstvo ne može smatrati nezakonitim, ali i kako patriotski tekstovi i novinarski prilozi ne podrazumijevaju superiornost jedne nacije nad drugom.

– Glavni cilj je da se u medijskim sadržajima ne koriste izrazi ili ideje koje su u suprotnosti sa utvrđenim historijskim činjenicama i sudskim presudama, kao što su holokaust ili genocid u Srebrenici. Ako novinar radi suprotno tome, onda možemo pretpostaviti da on ima neke skrivene namjere koje su u suprotnosti sa etičkim kodeksom i ne oslanja se na kredibilne izvore – ističe Ghazaryan.

Profesorica Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Lejla Turčilo kaže kako treba napraviti razliku između kulture sjećanja i suočavanja s prošlošću.

– Često kada govorimo o temi prošlosti zanemarujemo tu razliku, a to se direktno reflektira i na interpretaciju medijskih sadržaja. Kada je riječ o kulturi sjećanja u medijima, jedan od ključnih narativa je ta paradigma zahtjeva za sjećanjem nasuprot zahtjeva za zaboravom. Suočeni smo sa brojnim primjerima istinitih nasuprot lažnim interpretacijama prošlosti i tu moramo svi biti odgovorni za to da se vodimo utvrđenim činjenicama bez obzira na dominantne političke i druge agende – rekla je profesorica Turčilo.

Ona je govorila o istraživanju „Mediji i ratno naslijeđe“ čiji je jedan od ciljeva bio utvrditi kako novinari vide svoju ulogu u suočavanju sa prošlošću.

– Došli smo do sagovornika iz BiH i Srbije koji imaju vrlo različite stavove u ovom kontekstu. Kolegice i kolege rekli su nam da primjećuju da se u medijima nije desio proces katarze, niti su se novinari suočili sa prošlošću i svojom ulogom u tom procesu. Stavovi ispitanika pokazuju da su i oni svjesni žestoke polarizacije po principu „mi“ i „oni“, to jest žrtve naspram zločinaca – kaže Lejla Turčilo.

Kolika je zaista moć medija da mijenjaju javno mnijenje, pitao je Dejan Šajinović, novinar Nezavisnih novina.

– Kada bi se sada svi mediji u Republici Srpskoj nekim čudom dogovorili da izvještavaju o ratnoj prošlosti na način na koji izvještavaju mediji iz Sarajeva, da li mislite da bi građani RS-a to prihvatili kao činjenice i promijenili svoje stavove? Ja mislim da se to ne bi desilo – kaže Šajinović.

On je dodao da su društvene mreže i mogućnost da svi u javnom prostoru kažu ono što žele dovele do još većeg „haosa“ kada je riječ o postizanju eventualnog konsenzusa o događajima iz prošlosti.

Vildana Kurtić, novinarka i urednica televizije Nova BH, smatra da je problem stalna potreba za komercijalizacijom i tabloidizacijom svega, pa čak i žrtava rata.

– Ako u TV prilogu nemate suzu u nečijem oku, taj prilog vam niko neće pohvaliti. To čak ne ide nužno od nekog uredničkog zahtjeva, nego se nametnulo kao oblik kako treba izgledati neki medijski sadržaj o ratnim zločinima – kaže Kurtić.

Ona je dodala da se već unaprijed zna kako će koja redakcija u BiH prenijeti određenu informaciju kada su u pitanju ratni događaji, odnosno suđenja za ratne zločine.

– Kod jednih je, naprimjer, antisrpski sud koji oslobađa ratne zločince, kod drugih je optuženi heroj, a ne zločinac, i to se unaprijed priprema. Ne mislim da nekoliko medijskih izvještaja može mijenjati javno mnijenje, ali ako tim izvještajem uspijete promijeniti mišljenje barem kod pojedinaca i navedete ih da se zapitaju da li su se neke stvari ipak odvijale drugačije od onog u što oni vjeruju, i to je sasvim dovoljno – rekla je Kurtić.

Radionica koja je održana na Trebeviću u organizaciji Udruženja BH novinari i u okviru projekta Vijeća Evrope „Sloboda izražavanja i sloboda medija u BiH“ (JUFREX) organizirana je sa ciljevima postizanja boljeg razumijevanja profesionalnih i etičkih standarda i obaveza novinara u izvještavanju o ratnom naslijeđu, kao i poboljšanja razmjene informacija između medija i pravosudnih institucija u skladu sa pravom javnosti na informiranost i zaštitom dostojanstva i prava žrtava, njihovih porodica i svjedoka.