Piše: Vanja Stokić

“Skriveni uređaji za snimanje mogu da budu važno sredstvo za novinare, posebno kada je riječ o istraživačkom novinarstvu. Iako se njihovom upotrebom narušava privatnost osobe koja se snima, istraživačko izvještavanje može da opravda tajno snimanje, najčešće kada su u pitanju priče od stvarnog javnog interesa kojima novinari razotkrivaju zloupotrebe.”

Ovako započinje publikacija “Pravo na tajno snimanje za potrebe istraživačkog novinarstva“, koju je objavila nevladina organizacija Akcija za ljudska prava iz Crne Gore. U njoj se nalaze analize presuda Evropskog suda za ljudska prava za slučajeve kada su novinari koristili tajno snimanje kako bi razokrili informacije od javnog interesa. Na primjer, u slučaju “Haldimann i drugi protiv Švajcarske” iz 2015. godine četiri novinara su osuđena na novčanu kaznu jer su tajno snimali brokera osiguranja, pomoću čega su dokazali da brokeri pogrešno savjetuju svoje klijente. Kada su se Evropskom sudu za ljudska prava žalili na ovu presudu, Sud je utvrdio da je novinarima prekršeno pravo na slobodu izražavanja.

Godine 2006. u predmetu “Radio Twist protiv Slovačke” novinarima je dozvoljeno da objave tajni snimak razgovora potpredsjednika Vlade i višeg državnog službenika, a koji se tiče privatizacije državnih preduzeća. 

“Domaći sudovi su utvrdili da čak i javne ličnosti imaju pravo na zaštitu privatnosti, da je emitovani snimak telefonskog razgovora bio privatne prirode i da nije trebalo da se emituje. Evropski sud za ljudska prava se nije složio s takvim stavom. Primijetio je da je sporni telefonski razgovor vođen između dva visoka vladina zvaničnika, a ticao se pitanja od javnog interesa – upravljanja i privatizacije državnih preduzeća”, navedeno je u analizi ove presude.

„Dva papka“ i kupovina diploma

Portal Klix.ba objavio je 2014. godine snimak razgovora u kome tadašnja premijerka, a trenutna predsjednica Republike Srpske, Željka Cvijanović, govori o kupovini poslanika kako bi se formirala parlamentarna većina, odnosno o korupciji u Narodnoj skupštini RS. Tom prilikom je poslanike nazvala „papcima“, zbog čega je cijela afera postala poznata pod nazivom „Dva papka“. Snimak je dostavljen novinarima Klixa, koji su ga objavili, a zatim bili meta pritisaka institucija. Pripadnici MUP-a RS i MUP-a Kantona Sarajevo pretresli su prostorije portala Klix, oduzeli mobilne telefone uredniku i direktoru, te oduzeli 19 hard diskova i time onesposobili 19 računara. Forenzičari iz Holandije su naknadno utvrdili da je snimak autentičan, ali Tužilaštvo BiH nikada nije sprovelo istragu o ovom slučaju. 

Nakon što je 2019. godine tajnim snimanjem razotkrila prodaju diploma u Bosni i Hercegovini, novinarka portala Žurnal.info Azra Omerović saslušavana je u Tužilaštvu BiH o ovom slučaju, te su provjeravani njeni izvori. Početkom 2020. godine potvrđena je optužnica protiv tri osobe umiješane u ovu aferu.

Ivan Žada iz Hrvatske prošle godine osuđen je na četiri mjeseca uslovno jer je neovlašteno snimao službeni telefonski razgovor sa HDZ-ovim saborskim zastupnikom. Snimak nije emitovan, već je objavljen transkript dijela razgovora, gdje saborski zastupnik novinaru prijeti nasiljem.

“Presuda je drakonska. Sutkinja je potpuno zanemarila javni interes i da je saborski zastupnik javna osoba koja, kad razgovara s novinarom, nema privatnosti, a ja sam mu se predstavio kao novinar. Zanemarila je i činjenicu da sam se opravdano mogao bojati za svoju sigurnost jer mi je njegov sin u dva navrata uputio ozbiljne prijetnje, a on sam pravomoćno je osuđen za napad na policajce i više puta je prijavljivan za kaznena djela nasilništva“, kazao je tada Žada u razgovoru za Deutsche Welle.

Neovlašteno snimanje kažnjivo zakonom

Uglješa Vuković iz organizacije Transparency International BiH podsjeća da krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine poznaje krivično djelo Neovlašćeno prisluškivanje i tonsko snimanje.

“Zakonodavac je predvidio da se kažnjava svako ko posebnim uređajima neovlašteno prisluškuje ili tonski snima razgovor ili izjavu koja mu nije namijenjena, ili ko omogući nepozvanom licu da se upozna sa razgovorom ili izjavom koja je neovlašteno prisluškivana ili snimana. Bitan element ovog djela je da se radi o neovlašćenom snimanju, a neovlašćeno je svako ono snimanje koje se vrši bez pristanka pasivnog subjekta. Naravno, i bez pristanka je dopušteno snimanje, ali samo zbog vođenja krivičnog postupka, ili radi zaštite bezbjednosti zemlje. Ali to su okolnosti koje su posebno propisane zakonima”, ističe Vuković.

Kada je riječ o odnosu institucija prema novinarima koji dokaze prikupljaju tajnim snimanjem, on podsjeća da su organi gonjenja najavljivali da će krivično goniti novinare koji su otkrili nepravilnosti snimanjem koje bi se moglo smatrati neovlašćenim. Ishodi tih najava mu nisu poznati.

“To je uvijek pitanje procjene tužilaštva i to već ulazi u politiku krivičnog gonjenja. Da li će tužioci goniti npr. novinare koji su neovlašćenim snimanjima došli do otkrića od javnog interesa, koja ukazuju na mnogo veće nepravilnosti od samog neovlašćenog snimanja? To je, dakle, već pitanje politike procesuiranja, ali bi tužioci trebali dobro odvagati da li se kod svakog neovlašćenog snimanja zaista radi o povredi zaštićenog dobra koje zaslužuje krivično-pravnu reakciju. Posebno kada su akteri novinari”, upozorava Vuković.

Advokar Aleksandar Jokić se u dosadašnjem radu nije susretao sa slučajevima gdje su novinari na ovaj način prikupljali dokaze. On ističe da ovdje nije riječ o tome smije li novinar snimati, nego mogu li se takvi dokazi koristiti u krivičnom i parničnom postupku.

“To su po pravilu dokazi koji se dobijaju posebnim istražnim radnjama, za koje postoje posebni uslovi za određivanje. Određuje ih sud. Tako da bih ja rekao i da mi se pojave takvi dokazi, da su nezakonito pribavljeni i da se ne mogu izvoditi”, kaže Jokić.

Interes javnosti iznad svega

U publikaciji „Preporuke za zaštitu privatnosti u izvještajima medija“ objavljenoj na stranici BH novinara, navodi se da bi novinari trebalo da pribjegavaju tajnom snimanju tek kada iscrpe sve druge metode i kada se radi o interesu javnosti.

„Tajno snimanje u prikrivenoj istrazi, bilo da je sprovode mediji ili se sprovodi uz pomoć drugih treba da se koristi samo kada nema ni jedne druge razumne i manje intruzivne alternative za prikupljanje dokaza o ozbiljnim prekršajima. Tajno snimanje ili prikrivena istraga mogu se koristiti samo po temeljnoj proceni okolnosti slučaja, naročito njegove relevantnosti za javnost kao i postojanja manje intruzivnih metoda za prikupljanje neophodnih informacija. Odluku da se koriste tajni  metodi novinarske istrage treba da se donesu na najvišem nivou izvršnog rukovodstva medija“, navedeno je.

Takođe, mediji bi trebalo da se suzdržavaju od ilegalnog presretanja telefonskih razgovora ili hakovanja tuđih elektronskih uređaja, bez obzira li to rade lično ili uz pomoć drugih.

„Sadržaj privatne komunikacije političara koja je snimljena sa ekrana komunikacionih uređaja uz pomoć dugih objektiva ili razgovora slušanih iz daleka pomoću pojačanih mikrofona mediji mogu da koriste u sasvim izuzetnim slučajevima kada postoji interes javnosti koji preteže (kao što su slučajevi korupcije ili pronevere u koje su umešani visoko rangirani političari) i samo ako se te informacije koje će se prikupljati ne mogu pribaviti ni na koji drugi manje intruzivan način. Čak i pod ovim posebnim uslovima, odluka da se snime i/ili objave informacije prikupljene na takav nekorektan način treba da se donese na najvišem nivou izvršnog rukovodstva medija“, navodi se u publikaciji.

(Autorica je novinarka i urednica portala E-trafika; tekst je objavljen u 76. izdanju biltena E-novinar koji BH novinari realizuju u okviru projekta JUFREX, uz podršku Vijeća Evrope)