Foto: Analiziraj.ba
Novinari ne moraju biti zaštićena vrsta, ali imaju pravo da svoj posao rade bez pritisaka, uvreda i prijetnji. Konzumenti informacija često olako shvataju opasnosti kojima su izloženi predstavnici medija, pa u iskrenom socijalnom zanosu znaju reći da je novinarstvo „generalno razmaženo“ jer „previše priča i piše o sebi“.
S druge strane, takvi ljudi doživljavaju dramatičan osjećaj egzistencijalne ugroženosti prilikom najbenignijeg verbalnog sukoba na ulici ili u bilo kojoj formi javnog prostora. E pa zamislite kako je novinarki ili novinaru kad im nepoznat neko putem telefona ili društvenih mreža urlajućom intonacijom psuje mrtve roditelje ili prijeti ubistvom djece. Prijetnje su najteži oblik uznemiravanja, a pošto fizički napadi i pokušaji ubistva nisu baš rijedak slučaj društvenog ophođenja s novinarima, onda je jasno kroz kakve traume prolaze profesionalci izloženi pritiscima.
Već smo nekoliko puta na ovom portalu pisali o slučaju Vanje Stokić, urednice portala eTrafika. Povodom njene prijave, policija je prvo zakazala, reakcija je bila dođite u ponedjeljak, kao da se naručujete za frizuru ili novu plombu, a ne da prijavljujete prijetnju smrću, ali se brzo korigirala, nadležnog inspektora kaznila finansijski, a prestupnika uhapsila. Ali džaba i ta naknadna policijska ažurnost kad je tužiteljica okružnog javnog tužilaštva Tatjana Ninković obustavila istragu protiv vinovnika Gorana Živanovića. Uvažena gospođa Ninković je prijetnju odsijecanjem glave protumačila kao izražavanje ličnog stava i nezadovoljstva.
Novinarka i aktivistkinja Nidžara Ahmetašević mjesecima trpi uvrede zbog angažmana posvećenog izbjeglicama i migrantima. Dragan Bursać možda je među svim kolegama najizloženiji prijetnjama, već je godinama redovni gost policijskih stanica, gdje se njegove prijave tretiraju s promjenjivim entuzijazmom i rezultatom. Srđan Puhalo sve te oblike pritisaka izvrgava ruglu, ali sigurno da mu nije lako iz dana u dan nositi se s ozvijerenim braniteljima nacionalne časti.
Sarajevski novinar Muhamed Kovačević otvara traumatične teme ratnih zločina i korupcije na području općine Ilidža, i samim time žrtva je anonimnih oblika postojanja koji mu kontinuirano prijete. Vladimir Kovačević nekako je preživio pokušaj ubistva, neposredni izvođači radova su privedeni i procesuirani, a uvaženi investitori neće nikada biti. Slobodan Vasković i Srđan Šušnica više ne žive tamo gdje su živjeli. Uskoro ćemo obilježiti godinu i po od uspješnog napada Huse Ćesira na kameru (Čestitamo svima koji slave!), a nikad ne saznadosmo kako je i da li je ovaj slučaj uopće oficijelno procesuiran. Lista je duga, mogli bismo ovako nabrajati do kraja epidemije. Problem je, kao i do sada, u institucijama. Ako poruka da će vam neko odsijeći glavu nije prijetnja, nego tek pojavni oblik demokratskog prava na vlastiti stav, kako je napornim istraživačkim radom ustvrdila banjalučka tužiteljica, onda smo zaista daleko otišli u nastojanjima da demokratiziramo ovaj ubogi prostor.
Al’ smo ga demokratizirali, svaka nam čast.
Izvor: Analiziraj.ba/Ozren Kebo, Sarajevo, 17/08/2020
