Piše: Vesna Iliktarević

Studije novinarstva sam prije više od 25 godina upisala iz velike ljubavi prema toj profesiji i na nezavisne medije sam gledala kao na čvrst stub svakog demokratskog društva i ključ njegovog napretka, a na novinare s olovkom i diktafonom u ruci kao na neumorne borce u podsticanju većih ljudskih prava i zaštite interesa javnosti.

Mislila sam da novinarima ne može niko ništa ako pošteno rade svoj posao.

Na fakultetu smo, između ostalog, učili o pisanju vijesti, o onih famoznih pet pitanja, o raznim žanrovima, o tome kako svaka priča mora da ima bar dvije strane. Međutim, sada, poslije toliko godina prakse u novinarstvu, shvatam da smo najmanje učili gdje je u svemu tome novinar, kakav je njegov položaj i kakav zaista treba da bude u savremenom društvu. Pitanje novinarske solidarnosti se spominjalo tek u prostoj rečenici.

A to pitanje je toliko značajno, posebno u današnje vrijeme, da se o profesionalnoj solidarnosti u novinarstvu mogu i trebaju napisati brojne stranice. Profesija novinara više se ne cijeni kao nekad i, nažalost, novinari i dalje stradaju širom svijeta samo zato jer su se svojim pričama zamjerili nekome ko nije na strani istine.

Solidarnost treba biti glavna vijest

Već prvi moj ozbiljniji posao u “Nezavisnim novinama” me je suočio s činjenicom koliko mnogo truda novinari ulažu da čitaocima pokažu različite priče, istražuju korupciju, razne malverzacije, donose fenomenalne reportaže, hvataju se ukoštac sa zakulisnim političkim radnjama… Baš takvi novinari u Bosni i Hercegovini trpe brojne pritiske, fizičke i verbalne napade i razne vrste spoticanja i omalovažavanja. Mnogi novinari tokom svoje karijere čuju: „Pazi šta pišeš!“

Ove, 2019. godine se navršava 20 godina od atentata na Željka Kopanju, izdavača i osnivača “Nezavisnih novina” iz Banjaluke, a nadležne institucije do danas nisu dale odgovor ko stoji iza ovog čina, niti su odgovorni izvršioci i nalogodavci privedeni pravdi. Brojni novinari i novinarska udruženja i dalje insistiraju da se slučaj rasvijetli i upozoravaju da je u proteklom periodu bilo mnogo različitih vrsta napada na novinare.

Prošle godine desio se pokušaj ubistva kolege Vladimira Kovačevića, bilo je raznih fizičkih i verbalnih napada na druge kolege, prijetnji, presretanja, upadanja u redakcije… Linija za pomoć novinarima, koja djeluje u okviru Udruženja BH novinari, samo je do kraja oktobra 2019. godine registrovala ukupno 48 slučajeva kršenja novinarskih prava i medijskih sloboda. Sigurno je da mnogi slučajevi nisu ni prijavljeni, a položaj novinara u ovom sistemu sve je dalje od dobrog.

I onda se tu postavlja ključno pitanje: ako mi, predstavnici sedme sile, nismo međusobno solidarni, kako očekivati od građana, a posebno predstavnika vlasti i institucija, da shvate koliko je za demokratsko društvo važna naša profesija i kako više nijedna ružna riječ, a kamoli prijetnja, ne smije da se uputi nekom novinaru koji profesionalno obavlja svoj posao?

Ima li profesionalne solidarnosti među novinarima u BiH? Ima, ali je ona često krhka, selektivna, nedovoljno jaka, a razlozi su brojni. I za to smo odgovorni svi – novinari, udruženja novinara, čitav sistem i društvo.

Gledajući bazično, na svakodnevnom nivou, ta solidarnost se ogleda u tome da se novinari, a kojih je sve manje u redakcijama, međusobno pomažu, razmjenjuju kontakte, idu zajedno na zadatke, dijele ponekad i troškove, razgovaraju o svom položaju, slušaju jedni druge o svemu onome što im otežava posao i dolazak do pravih informacija i odgovora. Međutim, rijetko se dešavaju konkretne reakcije i akcije koje bi nekim moćnicima ili onima koji ugrožavaju posao novinara, pokazale da to ne smiju činiti.

Tako se, na primjer, rijetko dešava da svi novinari napuste press konferenciju ukoliko sagovornik vrijeđa ili omalovažava nekog od predstavnika medija, ili da svi uglas kažu kako to nije u redu. Često se takvi slučajevi samo navedu u saopštenjima udruženja, osvanu kao antrfile u okviru nekog teksta ili na kraju TV priloga.

Profesionalna solidarnost kulminira tek kada, nažalost, dođe do nekog šokantnog napada i kada se ponovo pokaže koliko su novinari u BiH nezaštićeni. Tada novinarska solidarnost postane glavna vijest, a trebalo bi to da bude svaki dan.

Novinari su najsolidarniji i najglasniji nakon što se već desi neki ozbiljan slučaj, kao što je fizički napad na kolegu, kada dođe do prijetnje smrću, kada nasilnici upadaju u redakcije. Tada se skoro svi podignu na noge, izađu na proteste, uhvate se snažno tastatura i kamera, više obrate pažnju jedni na druge, pomažu koliko mogu. Alarmira se ponovo da je napad na novinare napad na slobodu izražavanja, slobodu medija i demokratske vrijednosti.

Ima sigurno i izuzetaka, kada se poneki novinar ili redakcija ućute na neki slučaj, jer smatraju da se to njima ne može desiti ili, što je još više zabrinjavajuće, da je taj neko drugi to možda nečim i zaslužio. Ili ne smiju reagovati zbog nečijeg interesa ili potencijalnog pritiska. Ali zaista želim da vjerujem da su to baš rijetki, poražavajući izuzeci.

I ubrzo ta snažna solidarnost splasne. Ne iz loše namjere, nego su inače novinari mnogo spremniji da se bore za položaj drugih u društvu, nego za svoj. Jure za pričama, jure sa zadatka na zadatak, jure za egistencijom…

Problemi u novinarstvu, slučajevi s raznim vrstama pritisaka i prijetnji, često su ostajali po strani, ali to više ne smijemo dozvoliti jer je sada pravi trenutak da zajedno pokažemo da i mi, novinari, postojimo i da vratimo našu profesiju na mjesto koje zaslužuje. Ako novinari i udruženja neće da pomognu novinarima, ako ne tražimo izmjene zakona koji će nas bolje zaštititi, ako se svakodnevno ne borimo za boljitak profesije, ko će drugi to učiniti za nas? Niko.

Mi, novinari, možemo da pokažemo, ako nikakvim drugim efikasnim sredstvima zaštite ne raspolažemo, da imamo bar vještine i znanja naše profesije i da ih tekstovima, prilozima i raznim vrstama medijskih kanala demonstriramo. I udruženja koja okupljaju predstavnike medija moraju biti još ažurnija jer je svaka reakcija veoma bitna. Svi oni koji profesionalno obavljaju svoj posao, a meta su napada ili omalovažavanja, moraju biti zaštićeni i dobiti jednaku vrstu podrške.

Svi zajedno, bez obzira na to u kojoj medijskoj kući radimo, koje smo nacionalnosti, da li smo u privatnom ili javnom sektoru, kojem udruženju pripadamo, za koje rubrike pišemo ili izvještavamo, moramo se solidarisati, prije svega s onim novinarkama i novinarima koji su ozbiljno ugroženi zbog dosljednog pridržavanja etičkih i profesionalnih načela.

I nije važno da li taj novinar/ka radi samo jedan dan ili deceniju, i za koju medijsku kuću.

Jaka profesionalna solidarnost je jak mehanizam da se zaustave vrijeđanja naših koleginica i kolega, uskraćivanja odgovora na kritička pitanja i stopiraju arogantna ponižavanja na javnim događajima. U takvim bi situacijama svi novinari, solidarno, morali podržati kolegu/kolegicu ukoliko on ili ona zaista profesionalno obavlja svoj posao, te dići glas protiv pojedinaca ili predstavnika koji ruše integritet novinarske profesije i medijske slobode.

Vratiti integritet profesije

Govoreći o profesionalnoj solidarnosti, govorimo i o dostojanstvu predstavnika medija, odnosno poštovanju profesionalnih standarda i treba svakodnevno da se borimo za to da novinari/ke ne daju na sebe i ne dozvoljavaju da ih bilo ko gazi.

Činjenica je da je narušen integritet novinarske profesije, pa nije iznenađujuće što mnogi mladi ljudi koji danas studiraju žurnalistiku ustvari žele da rade nešto drugo. Meni su, kao studentu novinarstva, uzor bili mnogi novinarski velikani, a danas kod studenata novinarstva nije baš tako.

U jednom mom neformalnom razgovoru sa studentima novinarstva, rekli su mi da žele da poslije završenog fakulteta budu portparoli i da sjede u kancelarijama od osam do 16 časova. Neki od njih su rekli kako smatraju da novinari imaju male plate, gledali su kako neke vrijeđaju na press konferencijama, kako stoje napolju na minus pet ili na pljusku i čekaju da završi politički sastanak i uzmu izjave, kako nemaju radno vrijeme, kako su upoznati s tim da ima i fizički i vebalno napadnutih novinara i slično. Tim mladim ljudima se mora vratiti vjera u novinarsku profesiju kao veoma važnu za ovo društvo.

Ono što je ohrabrujuće jeste da i ti mladi ljudi, kao i građani – pokazuju to ankete – uprkos svemu ne gube povjerenje prema novinarima koji se bore za istinu i priče u interesu javnosti, te da, uprkos niskim platama i pokušajima omalovažavanja novinarske profesije, etičkim odnosom prema poslu doprinose daljoj demokratizaciji društva i zastupnici su “običnih” ljudi.

Svi zaposleni u medijima zajedničkim aktivnostima i jakom solidarnošću treba da utiču na institucije sistema da počnu da rješavaju slučajeve napada na novinare/ke, kažnjavaju one koji krše zakone, te da se uhvate ukoštac s rješavanjem svih ostalih problema novinarskog esnafa.

Solidarnost među novinarima nije se ugasila, ali ne smije da bukne samo onda kada se desi da nam kolega osvane krvav i bori se za život. U situaciji kada se novinarska profesija pokušava degradirati, sve nam je potrebnija jaka profesionalna solidarnost.

Jaka novinarska solidarnost, uz adekvatan rad institucija, konkretnije zakone i njihovu primjenu u praksi, može biti put ka snažnijoj zaštiti novinarskih sloboda i stvaranju atmosfere u kojoj će profesionalni novinari u Bosni i Hercegovini imati uslove za normalan rad, u najboljem interesu demokratskog društva, države i, što je najvažnije, svakog građanina.

(Autorica je urednica „Nezavisnih novina“; ovaj tekst nastao je u okviru projekta koji realiziraju Udruženje BH novinari i Njemačka ambasada u BiH)

The article in English is available HERE