Piše: Mirsada Lingo Demirović

Sloboda mišljenja i izražavanja zagarantovana je Ustavom i zakonima Bosne i Hercegovine, kao i ustavima i zakonima oba entiteta. Ipak, teško je provodiva u zemlji u kojoj svi neskriveno medije žele držati “na uzici”, pod kontrolom.

Čini se da su oni koji su na vlasti i oni koji imaju moć u BiH naučeni da, samo onda kada njima to odgovara, vladati mogu jedino “čeličnom šakom”. To im posebno dobro ide u odnosu s medijima, pa su mediji u BiH izloženi raznim pritiscima.

Skupo plaćena sloboda govora

Kada novinari pišu o korupciji, jednom od gorućih problema bh. društva, onda pritisak, gotovo uvijek, dolazi iz institucija koje bi zapravo trebale štititi interese građana, boriti se i sankcionisati koruptivne radnje. Međutim, kada novinar ili medij otkriju i usude se da objave, javno ukažu na potencijalnu veliku koruptivnu aferu – kao, na primjer, da postoji ozbiljna mogućnost da mito uzima prvi čovjek pravosuđa, onda bivaju izloženi pritiscima, pa čak i od onih koji bi prvi trebali reagovati na to – pravosudnih institucija. Umjesto da pravnim sredstvima, prema postojećim zakonima, a i prostoj logici, istražuju počinioce koruptivnih ili drugih kriminalnih djela, u Tužilaštvu BiH se radije bave onima koji o tim djelima govore, pa novinare saslušavaju i provjeravaju.

Sve to što se dešava kolegama koji otkrivaju i pišu o korupciji ili sličnim kriminalnim radnjama ne daje ni najmanju nadu, a ni hrabrost, drugim novinarima da se uhvate ukoštac sa “pravim” pričama. Stiče se utisak kako svi žele da cenzurišu medijski prostor – vlast, sudstvo, privrednici, navijačke grupe, a i sama publika koja ne štedi na, najčešće, uvredljivim i primitivnim komentarima u “moru” društvenih mreža.

Sloboda mišljenja i govora u BiH, dakle, postoji, samo što smo se u više navrata mogli uvjeriti da ta “sloboda” ne može proći bez nekih posljedica po same medije.

Mediji u BiH se ne suočavaju isključivo sa klasičnom cenzurom, koja je, na ovaj ili onaj način, oduvijek bila prisutna na ovim prostorima. Cenzura u BiH danas poprima i nove, drugačije oblike – oblike prisile, ucjene, prijetnji…

Najnoviji slučaj takve vrste cenzure, nasilnog primoravanja na javnu promjenu mišljenja, na javni demant vijesti, nedavno se desio kolegama redakcije portala RadioSarajevo.ba, kada su dvojica – kako su se sami identifikovali – pripadnika jedne sarajevske navijačke grupe, fizičkim prijetnjama njemu lično i njegovoj porodici natjerali novinara da izbriše tekst zbog sadržaja koji se njima nije svidio.

Taj vandalski, prvenstveno primitivni čin, cenzuri u BiH daje nove obrise, neke nove dimenzije osmišljene u nekim mračnim umovima onih kojima istina ne odgovara, ne sviđa im se. Zastrašujuće je to što je taj nedavni čin i svojevrstan poziv svima kojima, iz ovih ili onih razloga, ne odgovara ono što mediji prenose, da na isti ili sličan način iskažu to svoje neslaganje i da kroz neki divljački, necivilizovan, a prvenstveno ilegalan put, od novinara zahtijevaju mijenjanje ili skrivanje istine koja ih “žulja”.

To je tek jedan od razloga što u medijima, među novinarima, jača autocenzura – ne toliko iz straha od vlastitih redakcija ili urednika, već iz straha za vlastiti život, ali i život i sigurnost svojih najmilijih.

Kako se u takvim okolnostima boriti, odnosno raditi u skladu sa pravilima profesije? Kako pisati o nepravilnostima u društvu kad strahuješ za život i štitiš porodicu, jer sistem je neće i ne želi zaštititi?

Pored svih tih problema, novinari se ne opiru cenzuri i autocenzuri i zbog bremena koje je stalno prisutno, iz mjeseca u mjesec – borba za opstanak, da zarade za život. Premda bi to neki nazvali “komformizmom”, činjenica je da je veliki broj kolega “prisiljen” na autocenzuru, a isto tako i trpiti cenzuru, zbog toga što su u BiH mediji mahom, a posebno javni servisi u snažnoj sprezi sa politikom, gdje objektivnost blijedi. Čini se da više cenzure ima u javnim servisima – medijima koje finansiraju građani, nego  u privatnim medijima.

Novinari koji rade u javnim medijima su svakodnevno izloženi pritiscima šta smiju, a šta ne smiju objaviti, koju politiku braniti, a koju napadati. Posljedica toga je da su, osim novinara, i sami građani izloženi svojevrsnom teroru, jer su prisiljeni u informativnim emisijama koje im se nude gotovo svakodnevno slušati iste izjave, gledati ista lica, a često gledati i priloge koji su neprofesionalno urađeni i, očito, cenzurisani.

Postoje, naravno, i privatni mediji koji vrlo često pišu jednostrano, ili jednostavno preskoče neku temu ili događaj zato što to nije u interesu “gazdama” za koje rade.

Uprkos svemu, u BiH  i dalje postoji jedan broj medija koji se opiru cenzuri, a rijetki su oni koji u svojim pričama imaju “sve strane”. Problem današnjeg izvještavanja medija i novinara u BiH jeste i to što su zbog nekakvog ekskluziviteta, “trke” da budu prvi koji će objaviti informaciju, zaboravili osnove na kojima počiva novinarstvo, zaboravili šta je vijest i kako se ona piše i prenosi.

Kažnjava politika, ali jednako i društvo

Teško je danas u Bosni i Hercegovini biti novinar koji može pisati bez ograničenja, a da ne bude kažnjen – ne od redakcije, nego od društva i politike(a) koji nameću pravila u svemu, pa tako i u medijskom izvještavanju. Tako je zbog toga što nema dobrog zakonskog rješenja koje bi zaštitilo novinarsku profesiju i novinare od verbalnih i neverbalnih napada kojima su sve češće izloženi.

Zbog svega toga nerijetko su prinuđeni da sami sebe cenzurišu – kad pišu najbanalniju objavu ili kad se bave ozbiljnim istraživačkim radom, na slučajevima otkrivanja korupcije i drugih kriminalnih radnji.

Dodatno obeshrabrujuća je i činjenica da brojne priče kojima se razotkrivaju kriminalne radnje, posebno one u kojima se među protagonistima pojavljuju visoki stranački funkcioneri, umjesto na naslovnim stranicama, često završe u ladicama i nikad se ne objave, dok njihovi autori bivaju izloženi pritiscima i često prinuđeni povući se, čak i napustiti zemlju.

Cenzura i autocenzura u medijima u BiH danas je prisutnija nego ikada, jer je naša zemlja “mala bara puna krokodila”, a u takvom ambijentu nije nimalo jednostavno raditi i stvarati, a da sam sebi ne postaneš cenzor.

(Autorica je novinarka “Nezavisnih novina”; tekst je objavljen u 69. izdanju biltena E-novinar)