Piše: Prof. dr. Enes Osmančević

Nasuprot teorijskim postavkama i političkoj praksi razvijenih demokracija, vlast, mediji i javnost u Bosni i Hercegovini stoje u odnosu višestruko negativnih utjecaja. Umjesto da interaktiraju, kritiziraju i potiču jedni druge, agensi javne komunikacije (vlast, mediji i javnost) jedni druge sputavaju, guše i opstruiraju. Praksa je to još od prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini 1990. godine, uz deformacije rata i političku patologiju poraća.

Vlast: Neuspjeli eksperiment demokracije

Vlast se u našoj zemlji samodeklarira demokratskom, verbalno se opredjeljujući za civilizacijske i demokratske vrijednosti suvremenog svijeta, zalažući se za slobodu, jednakost, ravnopravnost, politički pluralizam, ljudska prava, slobode medija, mišljenja i govora… Ipak, višedecenijska stagnacija bosanskohercegovačkog društva u svim sferama života ukazuje na diskrepancu između deklariranog i stvarnog.

Nedugo nakon prvih višestranačkih izbora u našoj zemlji, u novembru 1990. godine, kada se očekivala demokratizacija društva, viši stupanj individualnih i kolektivnih prava kroz politički pluralizam i jačanje parlamentarizma, surovi rat je donio agresiju, genocid, razaranje, ubijanja i progone. U ratnom metežu ispoljili su se uz etnički, i elementi vjerskog sukoba, ideološkog, ratnoprofiterskog, ali i sukoba ruralnog i urbanog. O ovoj posljednjoj vrsti sukoba malo se govori, iako se njegove posljedice sve više osjećaju, od završetka rata, pa sve do danas.

Umjesto demokracije dobili smo neuspjeli eksperiment demokracije. Vidljivo je to kroz suspendiranje demokratskih institucija, principa parlamentarizma i predstavničke demokracije, za račun partizma u izbornom procesu, ali i kroz sve veću dominaciju retrogradnih i poraženih ideologija, klerikalizma i uspon stranačkih oligarhija pustošenjem javnih dobara, javnog novca i fondova, nepotizam, korupciju. Umjesto demokracije, dobili smo partiokraciju.

Vlast na nivou države i entiteta –  Federacije Bosne i Hercegovine, nije formirana ni više od godinu dana nakon izbora. To, nažalost, najbolje ilustrira vladavinu bez odgovornosti i svu patologiju političkog života, koja gradirano raste od poraća pa sve do danas.

Takva vlast pokazuje tendencije ka nedemokratskom, preciznije totalitarnom načinu vladanja, najčešće u sprezi etno-nacionalističkih partija sa vjerskim vođama i organizacijama. Time se, umjesto proklamiranog sekularizma u ustavnom uređenju BiH, često prakticira klerikalizam ili kleronacionalizam. Vjerske vođe svakodnevno se bave političkim pitanjima, agitiraju u izbornim kampanjama za svoje političke lidere, a s druge strane, politički lideri u svojim javnim istupima nastupaju sa vjerskih pozicija, tačnije, sa pozicija vjerskog ekskluzivizma i vjerske netolerancije.

Takva nedemokratska politička praksa u uvjetima niskog stupnja palanačke i podaničke političke kulture, guši svaki pokušaj kritičkog mišljenja, medijske slobode i  slobodu govora, te umjesto političkog pluralizma, promovira unisonost, vladavinu etničkih, vjerskih i stranačkih kolektiviteta, često vrlo grubo, pa čak i nasilno.

U takvom nedemokratskom ambijentu, misleći pojedinac strada kao kolateralna šteta, njegov glas se ne može čuti, a njegova ljudska prava su zgažena, naočigled stranačkih kamarila, različitih vrsta pravovjernika i navijački egzaltiranih stranačkih kolektiviteta. To se negativno odražava na profesionalizam u medijima, pojačava nesamostalnost novinarske profesije u odnosu na politiku, guši svaki pokušaj javnog rezoniranja ili kritike, kroz prijetnje, zastrašivanja i gušenje slobode mišljenja. Zabrinjavajući je trend brutalnog premlaćivanja novinara i nevladinih aktivista od strane kriminaliziranih grupa i pojedinaca, nerijetko bliskih stranačkim vođama i oligarhijama.

Mediji: Gdje je nestala kritička funkcija

Mediji u Bosni i Hercegovini najčešće su nedovoljno kritični spram vlasti i negativnih društvenih pojava. Uglavnom ih karakterizira neobjektivnost, nekritičnost i pristrasnost. Pristrasnost je naročito vidljiva u privatnim medijima, vrlo često i u sprezi vlasnika medija i partijskih i političkih vođa. Nerijetko, partijske vođe osnivaju vlastite medije, ili od postojećih medija prave partijske biltene i stranačke megafone.

Partije pobjednice, nakon izbora, najprije nastoje zauzeti javne medije i staviti ih pod svoju kontrolu. Dosadašnji upliv politike na izbor i opoziv direktora i urednika u javnom RTV servisu i entitetskim emiterima je nedopustiv ukoliko želimo uspostavu nepristrasnog RTV sistema čiji je „vlasnik“ javnost, koji se finansira javnim novcem, služi javnom interesu i emitira sadržaje koji moraju biti najbolji u okviru svoje vrste. Nažalost, javni RTV servis, a naročito entitetski emiter RTRS godinama je u službi stranačke agitacije i pristrasnog izvještavanja kroz iskrivljenu dioptriju vladajuće stranačke kratkovidosti. Zamjerke se mogu izreći i javnom emiteru RTV FBiH, prije svega kroz favoriziranje vođa vladajućih političkih partija u informativnom programu i neravnopravan status stranačkih kandidata u debatnim predizbornim emisijama. Posebno je eklatantan primjer urednika koji je istovremeno bio i stranački član i aktivista, a kasnije i stranački kandidat na izborima za Predsjedništvo BiH.

Vlast već godinama opstruira formiranje Konzorcija javnog RTV sistema, jer ne želi izgubiti kontrolu nad televizijom, koja je najvažniji medij u predizbornim kampanjama. Također, vlast ne donosi nedostajuće zakone u medijskoj sferi. Podsjećamo, postojeći zakonski okvir o medijima je solidan, iako nedostatan. Zakon o komunikacijama, Zakon o slobodi pristupa informacijama, Zakon o zaštiti od klevete i Zakon o javnom RTV servisu, iako na tragu europske medijske prakse, nažalost, ne predstavljaju slobodnu volju naših građana i osvještenost i kreativnost naših zakonodavaca, već su oktroirani, tačnije nametnuti iz OHR-a.

U nacionalnim zakonodavstvima relevantno je devet tipova zakona, a u našem zakonodavstvu nedostaju Zakoni o javnosti rada i transparentnosti vlasništva u medijima, Zakoni o ugovorima i kompanijama, Zakon o oglašavanju i Zakon o širenju i korištenju tehnologija. Medijska legislativa trebala bi u što skorijem vremenu biti dopunjena ovim zakonima. Osim toga, potrebno  je raditi na kreiranju i donošenju medijskih politika kojima bi se uspostavili funkcionalni i legitimni modeli javnog finansiranja medija, zaštitile medijske slobode, promovirao javni interes i profesionalni standardi novinarstva, što je u interesu javnosti i demokracije.

Prema nedavnim podacima u Bosni i Hercegovini postoji 38 TV stanica (zemaljski predajnici), od kojih 26 privatnih, 12 javnih i 55 TV stanica (druge mreže). Također, registrirane su 134 radio stanice (zemaljski predajnici), od kojih 71 privatna, 63 javne i 39 radio stanica (druge mreže). Na našem medijskom tržištu djeluje i 12 pružalaca medijskih usluga na zahtjev.

U ukupnom zbiru, uz 93 TV stanice i 173 radio stanice, kao i 12 pružalaca RTV usluga na zahtjev, imamo 266 radio i TV stanica i 12 pružalaca medijskih usluga na zahtjev, odnosno 278 emitera u BiH.

Za razliku od brojnosti elektronskih medija, imamo malobrojne printane medije, sa tendencijom pada tiraža. Samo osam dnevnih novina i više od stotinu različitih publikacija (magazini, časopisi) ukazuju na nerazvijenost printanih medija i slabu čitateljsku publiku i kulturu. Ovo je posebno zabrinjavajuće ima li se u vidu podjela medijskih uloga, prema kojoj „radio najavljuje događaj, TV ga prenosi, štampa ga pojašnjava“, što znači da u našoj javnoj komunikaciji nedostaje kritička i pojašnjavajuća funkcija medija, oličenih, prije svega, u printanim izdanjima. To je veliki nedostatak medijske produkcije koji se negativno odražava na kristalizaciju javnog mišljenja i formiranje javnosti u Bosni i Hercegovini.

Novomedijsku komunikacijsku situaciju u našoj zemlji karakterizira veliki, iako neutvrđen broj portala, među kojima i  sve više tzv. „divljih“ portala, bez impressuma. To doprinosi širenju lažnih vijesti, stranačkog agitiranja, persuazije, huškanja, širenja govora mržnje, trollinga, što u konačnici dovodi do neodgovornog novinarstva. Negativan učinak takvog neprofesionalnog novinarstva na javnost su predrasude, stereotipije, zbunjenost i strah, što stvara idealan ambijent za regresiju javnog rezoniranja i političku manipulaciju.

U BiH ne postoji registar medija dostupan na “jednostavan i transparentan način”, kako se navodi u direktivama Vijeća Evrope, koji bi predviđao kompletne registre medija sa podacima o vlasništvu i praćenje porijekla kapitala i skrivenih vlasnika. Ne postoji ni javno dostupan kompletan registar svih medija, privatnih i javnih, radio stanica, televizija, štampe i online medija sa impressumom.

Javnost treba da ima mogućnost ravnopravnog i nepristrasnog pristupa osnovnim informacijama o medijima kako bi mogli vrednovati informacije, ideje i mišljenja koje mediji diseminiraju.

Javnost: Može li nas internet aktivizam trgnuti iz letargije

Javnost u Bosni i Hercegovini nije javnost u građanskom, političkom smislu. Ona je etno-teritorijalno fragmentirana i u stanju je latencije. Zbog te početne faze u razvoju, zbog sporadičnog i slabog ispoljavanja javnog mišljenja, nerijetko se može čuti u našem javnom diskursu kako javnost u našoj zemlji ne postoji. To je samo djelimično tačno. Zapravo, postoji javno rezoniranje, ali je ono rijetko i ispoljava se samo u posebnim situacijama u vezi sa ekstremno važnim društvenim pitanjima, ili incidentnim situacijama koje dovode do uzmemirenosti. Nakon reagiranja javnost se ponovo vraća u stanje mirovanja, prikrivenosti. To su upravo osobine nerazvijene, latentne javnosti, kojoj nasuprot stoje svjesna i aktivna javnost. Svjesna javnost ima predodžbu o svojoj važnosti i snazi, a aktivna nerijetko ide u susret događajima. Svjesna i aktivna javnost vrše pritisak na medije i vlast u cilju promjena u društvenim odnosima i svakodnevnom životu, za razliku od latentne javnosti čiji je pritisak na medije uglavnom slab i gotovo zanemarljiv.

Uzroci nerazvijenosti javnosti u našoj zemlji su različiti: od neslobode čovjeka ovog podneblja tokom stoljeća njegove burne historije, preko nedemokratskog karaktera različitih oblika vladavine kroz vrijeme, do neprosvijećenosti i neznanja o sebi i drugome, niskog stupnja političke kulture, podaničkog mentaliteta, ali i siromaštva, straha koji suzbija svaku vrstu kritike i javnog govora, i konačno dominacije kolektivnih identiteta (etničkih, religijskih, ideoloških), ali i nerazvijenosti medija, demokratskih institucija i nemogućnosti političke participacije.

Politički, administrativni, medijski prostor u Bosni i Hercegovini je isparcijaliziran kroz entitete, kantone i distrikt, kroz dominaciju etno-religijskih identiteta, kroz ideološku isključivost, mitomansko stvaranje neprijatelja svuda i u svemu, kroz refeudalizaciju javne sfere, bilo da je riječ o politici, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti, zapošljavanju, medijima, i konačno – javnoj diskusiji o važnim društvenim pitanjima.

Kritika je zamrla, disonantni glasovi su utihnuli. Tu i tamo javi se neki misleći pojedinac koji se ne miri sa buktajućom socijalnom patologijom, koji ne pristaje na kriminal i korupciju, koji neće da živi pod pritiskom kolektivnih, često mitomanskih i iskrivljenih predstava o svijetu i životu. No, takav misleći pojedinac brzo bude denunciran kao nepodoban i još brže se s njim obračunaju sijede partijske glave, vjerski poglavari, armija stranačkih poslušnika, a ponekad i potkupljena revolveržurnalistička piskarala. Zabrinjavajući je progon obrazovanih, integralnih ličnosti koje misle drugačije, ali i masovan odlazak ljudi. U najnovijem izvještaju Svjetske banke “Migracije i odljev mozgova u Evropi i centralnoj Aziji” stoji da je Bosnu i Hercegovinu do sada napustila gotovo polovica stanovništva, odnosno 49,5 posto. Među njima, više od polovice je visokoobrazovanih emigranata. Da li se u takvim uvjetima odlaska, posebno visokoobrazovanih ljudi, uopće može govoriti o razvoju kritičkog mišljenja i jačanju javnosti?

Mediji i javnost su, od francuske građanske revolucije 1789., kroz evropski revolucionarni period 1848. – 1853., pa sve do danas zajedno predvodili borbu za bolje i naprednije društvo. Javnost je medijima podarila snagu, a mediji su javnost učinili nezaobilaznim političkim faktorom. Ta vrsta povezanosti i sinergijskog djelovanja medija i javnosti kod nas se tek  sporadično javljala i trajala je kratko, ne dovodeći do važnijih promjena. Umjesto toga, odnos iznevjerenih očekivanja između medija i javnosti, gotovo da je konstanta.

To je jedna od specifičnosti komunikacijske situacije u Bosni i Hercegovini. Bez jače interakcije medija i javnosti nije moguće očekivati promjene u našem društvenom životu. Preduvjet za to je veća okrenutost medija prema javnosti, umjesto prema centrima moći, ohrabrenje za javno govorenje i polilog, poticanje kritičkog mišljenja i stvaranja autentičnih, neformalnih lidera javnosti. To zahtijeva promjenu medijske paradigme, jačanje građanskog aktivizma i svijesti o neminovnosti promjena. U tom smislu, komunikacijski aktivizam pojedinaca i grupa na društvenim mrežama i webu, te javnosti interneta, može trgnuti iz stanja latentnosti tradicionalnu javnost, oslonjenu na tradicionalne medije mass komunikacije. Tako bi novi oblici javnosti (internet javnosti) mogli potaknuti ono što im je trebalo prethoditi (tradicionalnu javnost). Prepreka tome su neiskorišteni demokratski potencijali interneta, ali još više njegova zloupotreba kroz trolling, lažne vijesti, huškanje, a posebno govor mržnje sa svojim pogubnim posljedicama.

Ovakav komunikacijski ambijent ne mora zauvijek ostati takav. Edukacija u oblasti političke kulture i medijske pismenosti, nove medijske politike i bolja medijska legislativa, podizanje standarda novinarstva, borba za slobodu mišljenja i govora, građanski aktivizam i svijest o nužnosti promjena mogli bi, napokon,  ispuniti dosadašnja neispunjena međusobna očekivanja medija i javnosti.

(Autor je doktor žurnalističkih nauka i profesor Univerziteta u Tuzli)

The article in English is available HERE.