Autori: M. Podumljak i A. Hećimović

Kako smo već ranije pisali, neriješeni pokušaj ubojstva Dušana Miljuša otvorio je niz pitanja. Prije svega ona tko štiti napadače i naručitelje napada na Miljuša!? I zašto je slučaj devet  godina bez pravosudnog epiloga unatoč vrlo vjerojatnoj identifikaciji počinitelja? U svemu navedenom naravno postavlja se i pitanje odnosa pripadnika krim miljea s državom. Za UNCUT Miljuš će eksplicitno i navesti kako se o „radu kriminalaca za državu“ naveliko pričalo 90-ih, a i sami kriminalci navedene su „zasluge“ isticali u sudskim postupcima:

„Je, pojavljivalo se to u nekim postupcima. Pozivali su se na neke svoje zasluge te vrste. Neki su čak u završnim govorima pred sudom isticali te svoje zasluge. Naime postoji i urbana legenda da je pokojni Zlatko Bagarić (koji je tijekom svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj sjedio s pokojnim predsjednikom Tuđmanom na stadionu u loži) svoju poziciju gradio na posredovanju kod oslobađanja ratnih zarobljenika jer je imao poznanstva u krim miljeu na drugoj strani kod ljudi koji su isto tako radili za državu,“ istaknuo je Miljuš.

Prisjećajući se tih vremena, Miljuš se osvrnuo i na pucnjavu koja se dogodila u hotelu Internacional u Zagrebu. Naime, tom prilikom pokojni Zlatko Bagarić, kojeg se zvalo i kraljem mafije, a koji je bio u kumskim odnosima s nekadašnjim vladarom srpskog podzemlja pokojnim Ljubomirom Magašem zvanom Ljuba Zemunac, iz nepoznatog razloga je pucao u hotelu. Na mjesto događaja došla je policija kao i novinari. No, Bagarića nakon pucnjave umjesto policije prema Miljuševom svjedočanstvu odvodi jedna od tada prisutnih obavještajnih službi SZUP. Pravosudni epilog pucnjave nije poznat.

No, u ovom kontekstu posebice je važan slučaj Jamesa Cappiaua, koji je ujedno i jedan od najvažnijih slučajeva u Miljuševoj karijeri. U proljeće 2001. godine James Cappiau će na zagrebačkom Cvjetnom trgu ubiti Vjeku Sliška, jednog od nasljednika carstva pokojnog Zlatka Bagarića. Tom prilikom Cappiau će i sam stradati od ruke Sliškovog tjelohranitelja, ali priča koja je uslijedila je uzdrmala službene strukture države. Dušan Miljuš, istražujući pozadinu i kontekst ubojstva dolazi do saznanja o državnim garancijama i poslovima Jamesa Cappiaua:

„Tada kad se to dogodilo znalo se da je Cappiau bio u vojnim formacijama u Hrvatskoj. Kad smo istraživali pozadinu i kontekst ubojstva utvrdilo se da je Cappiau između ostalog tijekom devedesetih na području Vinkovaca ubio jednog gradskog vijećnika iz redova HSP-a, i to u kafiću iz pištolja, onako direkt nakon par bezazlenih riječi. Istražujući dalje, nabavili smo i broj njegovog tasta koji je živio u

Nizozemskoj. No, kad sam se tijekom mog posjeta Nizozemskoj susreo s njegovim tastom on nije imao nekih posebnih saznanja o Jamesu, ali mi je dao broj Jamesove majke u Belgiji. Otišao sam u Belgiju i došao kod njegove majke koja mi je tom prilikom između ostalog pokazala i jednu veliku kutiju u kojoj je stajala hrpa dokumenata i fotografija. Dok smo razgovarali ona mi je potvrdila da je poznavala i Generala HRV Antu Rosu još iz vremena kad su živjeli u Francuskoj. Na osnovu tih dokumenata ja sam tada objavio dvije priče. Iz dokumenata je naime proizilazilo da je James Cappiau bio uglavnom plaćenik različitih vojski i ratova. Nadalje, moglo se zaključiti da se u Hrvatskoj James Cappiau nakon jenjavanja ratnih događaja pokušavao ubaciti u trgovinu oružjem. Vidljivo je bilo i da je u svom radu Cappiau imao i različita odobrenja države, odnosno odobrenja koja su potpisivali tadašnji ravnatelj HIS-a i načelnik Glavnog stožera HRV, to jest bilo je vidljivo da je James Cappiau bio osoba od najvećeg državnog povjerenja, a dobio je i odličja za sudjelovanje u Domovinskom ratu.“ Opisao je Miljuš ovaj, za to vrijeme tipični, odnos kriminalac-država za Fairpress.

Na pitanje misli li da je Cappiau u stvari Vjeku Sliška ubio u ime države, Miljuš je kratko rekao:

Ne mislim da je Cappiau ubio Sliška u ime države, već je to napravio za novac. A tko je bio naručitelj tog posla, to ne znamo ni danas…

I da, kriminal i država očigledno su imali svoje dodirne točke. Očigledno je da su sumnjivi dečki odrađivali prljave poslove za državu te da su te poslove naplaćivali u novcu i nepostupanju države spram njih. Kasnije će se u jednom predmetu koji se isto tako ticao osoba bliskih zločinačkoj organizaciji te Gradu Zagrebu ispostaviti da su podaci o istragama curili iz sustava, odnosno iz policijskih struktura Ministarstva unutarnjih poslova. I tada, kao i mnogo puta ranije i kasnije, prva reakcija iz MUP-a bila je da to nije moguće, odnosno da u svojim prijavama „izmišljamo“ događaje. Nešto kasnije, MUP će potvrditi da su podaci curili preko policijskih službenika te da su kriminalne organizacije uz materijalnu naknadu mogle imati uvida u namjere i postupanja policije. Koliko i na koji način, odnosno na kojoj razini su takvi odnosi utjecali na „nepostupanje“ u slučaju pokušaja ubojstva Dušana Miljuša, ostaje da se vidi. No u ušima zvone riječi policajca iz jednog od prethodnih tekstova: radio sam tu noć kad su te pretukli i tu noć smo ih (napadače op. a) trebali „dizati“, ali da su se onda počele događati neke čudne stvari…

Povezane priče o napadu na Miljuša na linku: Napadači na Miljuša bili su poznati policiji neposredno nakon napada!?