Autori: M. Podumljak i A. Hećimović.

Kako smo već ranije pisali, neposredno nakon što su 02. lipnja 2008. godine lica zaštićena kacigama dva napadača pokušala ubiti Dušana Miljuša, njihovi identiteti bili su poznati organima gonjenja. Prema anonimnom svjedočenju jednog policijskog službenika već istu noć trebala je biti pokrenuta akcija njihovog uhićenja, no navodno zbog „čudnih okolnosti“, iako pripremljena, akcija se nije realizirala. Kako to proizilazi iz Miljuševog svjedočenja za UNCUT te dostupnih dijelova spisa, tada provedene radnje, prije svega tehnička analitika SOA-e, ukazivala je izravno na identitet jednog od počinitelja, te vjerojatnu lokaciju oba počinitelja, no do daljnjeg postupanja organa gonjenja nije došlo, zbog čega, javnosti nije objašnjeno do danas. Policija će kasnije provesti tri akcije pod zvučnim nazivima Šok 1, Šok 2 i Šok 3, koje jednako neće rezultirati ničim drugim osim privremenog pritvora za dio osumnjičenih i zvučnim natpisima u medijima. U međuvremenu doći će i do napada na Josipa Galinca, a organi gonjenja će se prisjetiti da sumnje upućuju na izvršitelje napada na Dušana Miljuša. No, ni tada neće doći do pravosudnog epiloga budući je postupak završio potpunim fijaskom i odustankom od progona, odnosno kako je nadležno državno odvjetništvo tada izjavilo: Unatoč velikom broju provedenih istražnih radnji i provjera svih okolnosti, indicije koje su utvrđene u tijeku istrage u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti ne tvore zatvoreni krug potreban za optuženje.

Obzirom da je od početnih prijetnji iz 2007. godine udruga Partnerstvo za društveni razvoj pratila događanja oko Dušana Miljuša (slučaj prijetnji u Klaićevoj ulici, objava upozorenja Miljušu i njegovog imena među osmrtnicama u Večernjem listu), već tada je od MUP-a zatraženo da se Dušanu Miljušu pruži zaštita, odnosno da se istraže sve okolnosti navedenih prijetnji. No, od strane MUP-a došlo je do ogluhe na naše zahtjeve.

Kako smo pisali u prethodnom članku, i u jednom i u drugom slučaju koji je prethodio napadu, pojavila su se imena osoba koje je spektakularni postupak s kraja 90’ih stavljao u kontekst „zločinačke organizacije“ . Osobe koje su se tada pojavljivale kao osumnjičenici u postupku, mediji su nazivali kolokvijalno „dečki s Knežije“, a policijsko pravosudni sustav ih je kvalificirao „zločinačkom organizacijom“. Da podsjetimo, u slučaju u Klaićevoj, osoba koja se pojavila i izrekla upozorenje odnosno prijetnje Dušanu Miljušu vozila je automobil koji je u vlasništvu supruge Zorana Pripuza (osumnjičeni u zločinačkoj organizaciji), a on osobno bio je poznat kao pratitelj, odnosno vozač Zorana Pripuza. Slučaj „čitulje“, odnosno objave Miljuševog imena među omsrtnicama u Večernjem listu nastao je nakon Miljuševog gostovanja u emisiji „Otvoreno“ gdje je govorio o ubojstvu Davora Zečevića, također osumnjičenog u predmetu „zločinačke organizacije“. Miljuš će biti napadnut 02. lipnja 2008. godine, dva dana prije nego što je trebao svjedočiti o okolnostima u kojima je jedan od čelnika grada Zagreba tražio da se u Večernjem listu negativno piše o izmišljenim sudskim postupcima protiv Munira Podumljaka i udruge Partnerstvo za društveni razvoj. Da podsjetimo, do ovog zahtjeva je došlo nakon što je udruga objavila seriju članaka o zlouporabama u domovima za stare i nemoćne koji su u vlasništvu Grada Zagreba (11 domova). U trenutku napada na Miljuša udruga već ima saznanja o poslovanju tvrtki u vlasništvu Petra Pripuza (tvrtke za gospodarenje otpadom), brata Zorana Pripuza, s Gradom Zagrebom. Ono što je manje poznato, a što će se kasnije evidentirati pred sudovima je i da je jedan od glavnih suosnivača tvrtke za gospodarenje otpadom iz koje sve potječe bio upr-avo Zoran Pripuz, brat Petra Pripuza koji će se kasnije pojavljivati kao formalni vlasnik (vidi dokument). Sve navedene informacije pravovremeno su upućene organima kaznenog progona. No unatoč tomu, i unatoč ozbiljnoj najavi da će do napada na Miljuša doći, sustav je dozvolio da se isto dogodi. Nakon napada, suočeni s ovim spoznajama, MUP je dao šturu izjavu kako je Dušan Miljuš „odbio zaštitu“. No, ni ova informacija nije točna. Kako proizilazi iz svjedočenja Dušana Miljuša u UNCUT-u, on je nakon prijave udruge Partnerstvo za društveni razvoj zaprimio telefonski poziv od strane djelatnika MUP-a koji su ga telefonom upitali „treba li mu zaštita?“.  No, telefonski poziv se dogodio u trenutku dok je Miljuš bio na seminaru u Opatiji, na kojem su bili policajci, državni odvjetnici, suci, i tom prilikom je izjavio da „budući da sam u ovom trenutku okružen s deset, petnaest policajaca, trenutno ne“. Nakon toga policija nikad nije formalno pozvala Dušana Miljuša na razgovor, niti je utvrđivala daljnje okolnosti izrečenih prijetnji i upozorenja koje su zaprimili od udruge Partnerstvo za društveni razvoj. Zašto su tako postupali, to je poznato samo njima. No i sam Miljuš će na okolnosti nepostupanja organa kaznenog progona, odnosno na okolnosti neučinkovitosti policijskih akcija u njegovom i sličnim predmetima za UNCUT reći:

„Očito cijela ova priča vuče na to da su ti ljudi (napadači op.a.) očito imali negdje odrađenu logistiku ili su barem nakon toga imali nešto čime su mogli saznavati u kojem smjeru bi istraga mogla ići.“

Dakle, unatoč spoznajama i vrlo ozbiljnim indicijama da će do napada doći, organi kaznenog progona nisu proveli niti jednu ozbiljnu radnju kako bi isto spriječili. Na kraju, kako bi priča bila u potpunosti zaokružena, postupak istrage pokušaja ubojstva Dušana Miljuša, ispred Državnog odvjetništva vodila je Dunja Pavliček Patak. Dunja Pavliček Patak bila je predstavnica države i u ranije navedenom postupku protiv zločinačke organizacije. Oba postupka su završila potpunim neuspjehom. Iz dostupnih podataka, kao i iz Miljuševe izjave za UNCUT, vidljivo je isto tako da se od istrage tko je naručitelj napada na Miljuša odustalo već u samom početku, jer nikakve radnje u tom smjeru nisu poduzimane, iako je indicija bilo puno i previše.

Kako ne bi bilo da je istraga o napadu ovisila samo o operativno tehničkim mjerama SOA-e, potrebno je naglasiti da su postojali i još uvijek postoje i neposredni očevici napada na Miljuša. Jedna osoba je vidjela napadače dok su se pripremali za napad (čekajući Miljuša da dođe pred zgradu u kojoj je stanovao). Tom prilikom, stajali su s kacigama u ruci, iako motocikla nije bilo nigdje u blizini. Dakle, postojala je i osoba koja ih je mogla prepoznati da su osumnjičeni i uhićeni. Druga osoba je vidjela kako napadači u bijegu, udaljavajući se preko pješačkog mosta bacaju kacige u rijeku Savu. Treća osoba (u ranijem tekstu navedeni susjed – vozač kamiona) je i trčala za napadačima i spriječila da napadači svoju misiju dovrše do kraja. Snimke nadzornih kamera koje su mogle pokazati tko je pratio Miljuša misteriozno su nestajale, a organi gonjenja su sve to nijemo promatrali. Slučaj je naizgled već bio riješen, no volje da se napadači utvrde i uhite očigledno nije bilo. Sve navedeno otvara vrlo ozbiljna pitanja. Svi postupci i akcije države su završili kako su završili, a mi se moramo zapitati kao javnost i kao struka – tko štiti napadače i naručitelje napada na Miljuša? I zašto je slučaj devet godina bez pravosudnog epiloga unatoč vrlo vjerojatnoj identifikaciji počinitelja?

Na kraju, kako to Dušan Miljuš za UNCUT i sam kaže, u ovom slučaju nije stvar da se procesuiraju samo naručitelji i napadači na njega, već da država u svim predmetima takve vrste mora pružiti satisfakciju žrtvama i obiteljima žrtava. Jer Miljuš je bio u sustavu kao glasnogovornik MUP-a, institucije koja u kaznenom progonu u smislu otkrivanja počinitelja i prevencije kriminala ima najznačajniju ulogu. I nije sustav „pritiskao iznutra“ da se riješi njegov problem, već je čekao da „pravna država“ odradi svoj posao, odnosno kako je sam opisao te okolnosti za Fairpress UNCUT:

„Da, bio sam u sustavu i jednostavno sam očekivao da će sustav to odraditi bez da ja radim ikakav, niti sam ikad to htio raditi, pritisak jer takvih je slučajeva bilo još, ja nisam jedini, niti zaslužujem ekskluzivitet po pitanju tretmana rješavanja svog slučaja. Ima od devedesete neriješenih slučajeva ubojstava u Zagrebu, nekih šezdesetak. Svatko tko je imao nekoga u tome, tko je žrtva, ima pravo da se njegov slučaj riješi, ali ja nisam ni u jednom trenutku očekivao da bi sad ja tu trebao nešto poticati ili to, nego sam mislio, ne znam, da će se možda to dogoditi.“