Piše: Nedim Pobrić
Uspostaviti smislenu telefonsku komunikaciju sa predstavnicima institucija vlasti u Bosni i Hercegovini, koja ima šansu da se kruniše dobijanjem potrebne informacije, izazov je za novinare i u normalnim okolnostima. Održavanje takve komunikacije s istim ciljem u improviziranoj kućnoj redakciji, baš u trenutku u kojem je dijete silno poželjelo izgubljenu igračku i u suzama to demonstrira dok random ministar s druge strane objašnjava da on baš i nije raspoložen da govori o nametnutoj temi, jedinstveno je iskustvo.
Ta diktafonima ovjekovječena harmonija dječijeg plača i ministrovog „nemoj mene“, a zatim i „pošalji mail ovoj maloj u mom kabinetu“, je, sudeći prema svjedočenjima kolega, himna novinarskog esnafa za vrijeme pandemije koronavirusa. Nažalost, kućna izolacija i sve što ona nosi sa sobom nije jedini, a ni najveći izazov sa kojim su se novinari susretali u potrazi za informacijama.
„Socijalna“ distanca od novinara
Bosanskohercegovački zvaničnici i institucije nisu baš najbolje shvatili koncept socijalne distance. Većina njih je u preporukama o održavanju fizičke udaljenosti pronašla i osnov za održavanje fizičke i svake druge distance od medija. Neki su, čini se, posumnjali da se COVID-19 prenosi čak i e-mailom, pa nisu željeli da se kontaminiraju otvaranjem upita potencijalno neprijatnog sadržaja.
Teško je pronaći medij čiji barem jedan upit nije uredno izignorisan na press konferencijama Vlade Federacije BiH i predstavnika federalnih institucija, ili je vješto eskiviran pozivanjem na neposjedovanje nadležnosti za dostavljanje tražene informacije. Na taj način su, primjera radi, rutinski prolazila objašnjenja da direktor Zavoda za javno zdravstvo FBiH ne zna ništa o spornoj nabavci respiratora ili da baš niko od govornika nije zaslužan za uvođenje nekih besmislenih restriktivnih mjera u proteklom periodu. Onako kako je COVID-19 poslužio kao prostor za manipulacije javnim nabavkama, tako je poslužio i kao temelj za stvaranje zida šutnje između predstavnika institucija koji su dužni ponuditi odgovore javnosti i medija koji te odgovore u ime javnosti traže i prenose ih.
Kada su lična iskustva u pitanju, u protekla dva mjeseca sam održavao vrlu stabilnu jednosmjernu komunikaciju sa predsjedavajućim Vijeća ministara BiH Zoranom Tegeltijom. Toliko su Tegeltija i njegovi saradnici ozbiljno shvatili preporuke o reduciranju kontakata da su čak ignorirali i one virtualne, putem e-maila. Da li će i kada će Vijeće ministara BiH razmatrati Nacrt zakona o budžetu institucija BiH i međunarodnih obaveza BiH za 2020. godinu, šta se dešava sa odlukom o raspodjeli novca Međunarodnog monetarnog fonda, te zašto se ne održavaju redovne sjednice Vijeća ministara BiH, samo su neka od parafraziranih pitanja koja su ostala bez odgovora.
Još nekoliko institucija na državnom nivou i onih sa nižih nivoa vlasti se iskazalo jednako „efikasnim“ u dostavljanju odgovora. U rijetkim trenucima kada bi se u nekima od njih našao neko da podigne telefonsku slušalicu, stiglo bi obrazloženje o nesrazmjeru broja upita i broja službenika koji dolaze na posao kao uzroku izostanka ili kašnjenja odgovora.
Da će transparentnost rada institucija, te sloboda pristupa informacijama i sloboda njihovog protoka biti žrtve koronavirusa, ali i da to neće biti svojstveno samo BiH, nagoviješteno je već u prvim danima pandemije. Tako su izvjestitelji za pitanja slobode izražavanja i slobode medija u okviru Ujedinjenih nacija, Interameričke komisije za ljudska prava (IACHR) i predstavnik za slobodu medija Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE) u zajedničkoj izjavi datoj 19. marta upozorile vlade na obavezu osiguravanja prava na pristup informacijama i potrebu ulaganja napora za zaštitu rada novinara.
– Novinarstvo obavlja ključnu funkciju u trenucima vanrednih mjera iz oblasti javnog zdravstva, naročito kada mu je cilj da informira javnost o ključnim informacijama i da vrši praćenje djelovanja vlasti. Apelujemo na sve vlade da snažno sprovode svoje zakone o slobodi informacija da bi osigurale da sve osobe, a naročito novinari, imaju pristup informacijama – navodi se u zajedničkoj izjavi.
Narušavanje medijskih sloboda
Prema podacima međunarodnih organizacija za slobodu medija, od početka pandemije do 15. maja ove godine je zabilježeno oko 80 slučajeva narušavanja medijskih sloboda, uključujući prijetnje i hapšenja novinara, pojačanu cenzuru nad medijima i ograničavanje pristupa informacijama.
– Nema nade da će se ovaj virus usporiti ukoliko ljudi ne mogu pristupiti tačnim informacijama. Zaista je zabrinjavajuće koliko je vlada više zainteresirano za zaštitu vlastite reputacije nego za spašavanje života – izjavio je uoči 3. maja, Svjetskog dana slobode medija, Ashfaq Khalfan, direktor za politiku i pravo u Amnesty Internationalu.
Iz Udruženja BH novinari su 9. aprila upozorili na ograničen i otežan pristup informacijama Vlade i Kriznog štaba FBiH, kao i Kriznog štaba i Vlade Kantona Sarajevo, koji su, kako se navodi u saopćenju, cenzurirali informacije i ostavljali većinu novinara bez dvosmjerne komunikacije i sveobuhvatnih odgovora na pitanja o koronavirusu.
Mediji u cijelom svijetu, pa tako i u BiH, nose veliku odgovornost za pravovremeno i adekvatno informiranje javnosti. Međutim, mediji nisu jedina karika u lancu kojim se informacije prenose do javnosti i ne snose jedini odgovornost ukoliko te informacije ne stignu na vrijeme ili ne stignu uopće. SNSD-ova zastupnica Sanja Vulić kao personifikacija vlasti možda „nije kriva jer je neko novinar“, kako je kazala pravdajući visinu svojih zastupničkih primanja, ali jeste kriva ako novinar nije u prilici raditi svoj posao zbog ograničavanja slobode pristupa informacijama.
(Tekst je objavljen u 75. broju biltena E-novinar u okviru projekta JUFREX koji podržava Vijeće Evrope)
