Kultura sjećanja u Bosni i Hercegovini i cijeloj regiji obilježena je dubokim podjelama, posebno kada je riječ o obilježavanju mjesta stradanja i zatočenja. Na brojnim mjestima još uvijek nema adekvatnih memorijala koji bi podsjećali na žrtve i njihovu sudbinu. Ipak, tamo gdje su institucije zakazale, građanske inicijative i pojedinici su sačuvali sjećanje i otvorili prostor suočavanja s prošlošću.

Tatjana Milovanović iz Centra za postkonfliktna istraživanja smatra da je obilježavanje mjesta zatočenja i stradanja važno iz nekoliko razloga: istorijskog kako patnja našeg naroda ne bi bila zaboravljena, odati počast žrtvama, raditi na prihvatanju odgovornosti počinilaca i kao opomena da se zločini ne ponove. Međutim, upozorava da BiH i dalje nema adekvatan pravni okvir koji bi sistemski uređivao nastanak ovih mjesta, od jezika koji se koristi do verifikacije činjenica koje su predstavljene na tim mjestima.

Bez pravnog okvira

„Nažalost, danas u BiH imamo hiljade mjesta sjećanja koja nose jezik podjela, krive određenu etničku grupu, umjesto individualne ili vojne odgovornosti, te nemaju skoro nikakvu obrazovnu komponentu u svom postojanju i čak često više slave određene vojske, a vrlo malo ih se fokusira na civilne žrtve“, navodi Milovanović.

Da su autentična mjesta zatočenja i stradanja važni, nezamjenjivi, primarni historijski izvori smatra i Sead Selimović, profesor na Univerzitetu u Tuzli. Pojašnjava da oni u svom fizičkom prostoru čuvaju materijalne dokaze o događaju iz prošlosti:kršenjima ljudskih prava, ratnim zločinima i genocidu. Pisani izvori se, kaže, mogu ”frizirati”, umetati novi podaci, cenzurisati, prepraviti ili uništiti, dok sam geografski i arhitektonski prostor funkcionira kao nepristrasan svjedok prošlosti.

„Zgrade, zidovi, ćelije i natpisi žrtava služe kao neoborivi dokaz da se zločin dogodio na tačno određenom mjestu. Autentična mjesta zatočenja i stradanja omogućavaju istraživačima svih profila, zatim pravnicima i javnosti da razumiju logistiku, obim i sistematičnost izvršenja zločina. Posjetioci na autentičnim lokacijama razvijaju dublju empatiju i lakše shvataju historijske činjenice nego kroz samo čitanje pisanih izvora i literature“, kaže profesor.

Milica Pralica: Ubojstvo djece je tragedija grada Prijedora

„Ako memorijal ubijenoj djeci Prijedora na kraju bude izgrađen na način kako je zamišljeno, sa imenima svih 102 djece, bez nacionalnih, vjerskih i političkih simbola to može biti veoma snažan primjer drugačije kulture sjećanja. Ne memorijal koji govori „naše žrtve protiv vaših“, nego prostora koji kaže: ovo su bila djeca ovog grada i njihovo ubistvo je tragedija ovog grada. I za mene kao građanku, aktivisticu i nekoga ko je rođen i odrastao u ratu će pravi pomak biti onda kada porodice žrtava i građani više ne budu morali deset ili petnaest godina ubjeđivati vlast da je ubijeno dijete ili civil vrijedno spomenika“.

Selimović upozorava da, kada se lokacije stradanja namjerno unište, prenamijene ili ostave bez ikakvog obilježja, društvo se suočava s ozbiljnim posljedicama kao što su gubitak kolektivnog sjećanja i historijski revizionizam, sekundarna traumatizacija žrtava i porodica, nemogućnost izgradnje povjerenja i normalizacije narušenih odnosa, ali i gubitak edukativnog potencijala za buduće generacije jer se gube ključni alati za učenje o tome kako nastaju ekstremne ideologije i kako prepoznati rane znakove društvene netolerancije koji mogu dovesti do masovnih zločina i genocida.

Politizacija sjećanja

Milica Pralica, predsjednica Udruženja građana „Oštra nula“ objašnjava da se memorijalizacija odvija kroz čitav javni prostor, kroz spomenike, nazive ulica i institucija, murale, komemoracije, ali i kroz školske udžbenike, medije, porodična sjećanja i način na koji govorimo o prošlosti. Sve to zajedno gradi određeni narativ o tome koga pamtimo, kako ga pamtimo i čija stradanja smatramo vrijednim javnog sjećanja.

„Na našem prostoru memorijalizacija je često izrazito politizovana i etnonacionalno podijeljena.Mnogo više prostora dobivaju vojnici i vojni narativi, dok su civilne žrtve često manje vidljive, ainicijative za njihovo obilježavanje nerijetko pokreću porodice žrtava, lokalne zajednice, aktivisti iorganizacije civilnog društva. Problem nastaje kada memorijalizacija ne služi suočavanju sačinjenicama nego održavanju narativa prema kojem smo „samo mi žrtve, a oni su neprijatelji“. Tada sežrtve zapravo instrumentalizuju, a društvo ostaje zarobljeno u prošlosti. Takva kultura sjećanja neostavlja prostor ni za druge žrtve, ni za drugačija iskustva, ni za razgovor“, kaže Pralica.

Upravo zato su, kaže, autentična mjesta zatočenja i stradanja posebno važna. Ona nisu samo simbolički prostor koji smo naknadno napravili, ona su fizički dokaz da se nešto dogodilo. Kada mlada osoba dođe na mjesto na kojem su ljudi bili zatvarani, mučeni ili ubijani, istorija prestaje biti samo nekoliko rečenica i broj žrtava u udžbeniku, ona, tvrdi Pralica, dobija prostor, lice i ljudsku dimenziju. Žrtve tada više nisu statistika.

„To su bili nečiji roditelji, djeca, partneri, bake, djedovi, prijatelji i ljudi koji su imali svoje živote prije nego što su postali „broj žrtava“. Mislim da upravo tu počinje empatija, a sa njom i ozbiljnije razumijevanje prošlosti“, naglašava. Takva mjesta imaju i vrlo važnu ulogu u borbi protiv negiranja i relativizacije ratnih zločina.

Pojašnjava da ne znači da će samo postojanje memorijala spriječiti negiranje, ali ako je mjesto sačuvano, obilježeno, dokumentovano i povezano sa utvrđenim činjenicama i svjedočanstvima, mnogo je teže izbrisati ono što se tu dogodilo. Za mlade je, smatra, posebno važno da imaju mogućnost da izađu iz nacionalnih interpretacija prošlosti i susretnu se sa činjenicama, dokumentima i individualnim pričama ljudi.

Logori pretvoreni u hotele

Kao negativne primjere Milica Pralica navodi Vilinu Vlas kod Višegrada, mjesto povezano sa zatočenjem i ratnim seksualnim nasiljem tokomrata u BiH, koje danas i dalje funkcioniše kao hotelsko-banjski kompleks, bez odgovarajućeg javnog obilježavanja zločina, uprkos dugogodišnjim zahtjevima žrtava. Takođe, Mamula uCrnoj Gori, koju su tokom Drugog svjetskog rata italijanske fašističke snage pretvorile u koncentracioni logor, danas jeluksuzni hotel sa SPA sadržajima, iako unutar kompleksa postoji i memorijalna galerija.

Ovi primjeri, naglašava Pralica, otvaraju ozbiljno pitanje: šta društvo poručuje kada mjesto patnje prvenstveno pretvori u mjesto turizma, luksuza i profita?

„Za mene je tu ključna odgovornost države. Država mora osigurati da mjesta stradanja budu

evidentirana, zaštićena i dostojanstveno obilježena, bez obzira na nacionalnost ili identitet žrtava.Kada to ostavimo isključivo porodicama žrtava i aktivistima, zapravo pokazujemo da institucije jošnisu politički i društveno dovoljno zrele da se suoče sa prošlošću“, kaže Pralica.

Dodaje da zato cilj memorijalizacije ne treba biti da proizvede još jednu generaciju koja će znati koga treba mrziti, nego generaciju koja će razumjeti šta se dogodilo, zašto se dogodilo i šta moramo učiniti da se ne ponovi. Tek tada, ističe, kultura sjećanja može biti prostor dijaloga i izgradnje mira, a ne nastavak rata drugim sredstvima.

Memorializacija putem online aplikaciju „Virtualna sjećanja“

Na problem neobilježenih mjesta stradanja nastoji odgovoriti projekat „Virtualna sjećanja: Borba protiv institucionalnog otpora inkluzivnoj memorijalizaciji“, koji realizuju Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) i organizacija Pro Peace, uz finansijsku podršku Evropske unije. Projekat dokumentuje lokacije zatočenja, mučenja i ubistava koje danas nemaju adekvatna spomen-obilježja, a kroz digitalnu mapu, svjedočenja preživjelih, sudski utvrđene činjenice i tehnologiju proširene stvarnosti nastoji sačuvati sjećanje na žrtve i učiniti dostupnim informacije o tim mjestima.

Nikad ne odustati od memorijalizacije

Trinaest godina nakon pokretanja zvanične inicijative, u Prijedoru još nije izgrađen spomenik za 102 djece ubijene u ovom gradu i okolini tokom rata, od 1992. do 1995. godine. Među onima koji se godinama bore za njihovo trajno obilježavanje je i Fikret Bačić, koji je u ratu izgubio dvoje djece.

Ne čekajući odluku lokalnih vlasti, roditelji ubijene djece Prijedora, u saradnji sa Centrom za mlade „Kvart“, raspisali su konkurs za izradu idejnog rješenja „Memorijala za ubijenu djecu Prijedora 1992–1995“.

Bačić kaže da će nakon izbora u oktobru pokušati ponovo otvoriti razgovore s gradskom upravom i dobiti saglasnost za izgradnju memorijala. Ukoliko izostane podrška vlasti, najavljuje traženje alternativnog rješenja.

„To bi za nas bila satisfakcija, ali i mnogo više od toga. Neki od roditelja su ubijeni zajedno sa svojom djecom, neki su u međuvremenu umrli, a nas je ostalo još nekolicina koji se borimo. Ovo nije samo za nas, nego za sve povratnike da dobijemo memorijalizaciju u Prijedoru“, kaže Bačić.

Pralica naglašava da je itekako važan svaki pomak ka izgradnji tog memorijala, upravo zato što znamo koliko je dug i težak bio put do njega. Sjeća se 2012. godine i Emira Hodžića koji je, nakon zabrane komemoracije, sam stajao na glavnom trgu u Prijedoru sa bijelom trakom oko ruke.

„Iz jednog takvog individualnog čina otpora i potrebe da se žrtvama vrati pravo na sjećanje razvilo se nešto što danas poznajemo kao Dan bijelih traka. I zato, kada danas govorimo o memorijalu za 102 ubijene djece Prijedora, ne govorimo samo o jednom spomeniku. Govorimo o više od deset godina borbe njihovih roditelja, porodica, aktivista i građana da djeca konačno dobiju mjesto u javnom prostoru grada u kojem su živjela i u kojem su ubijena“, naglašava Pralica.

Podsjeća da Inicijativa roditelja traje od 2013. godine, te naglašava da je za porodice žrtava to je pitanje dostojanstva.

„Zamislite roditelja koji je izgubio dijete, a decenijama u centru svog grada nema mjesto na kojem njegovo ime može biti javno ispisano i na kojem mu se može odati počast. Meni je posebno poražavajuće da se uopšte mora voditi politička borba oko spomenika ubijenoj djeci. Djeca nisu birala rat, nisu donosila političke odluke, nisu pripadala vojskama. Ako kao društvo ni oko toga ne možemo postići minimum saglasnosti, onda moramo ozbiljno razgovarati o tome kakvu kulturu sjećanja gradimo“, ističe.

Istovremeno, Prijedor pokazuje da se društvo ipak mijenja i odozdo. Tokom godina su, kaže, vidjelimale, ali važne geste u samom gradu. „Kozarski vjesnik“ je počeo objavljivati sjećanje na ubijenudjecu, a 2019. je objavio čitulju sa fotografijama i imenima svih 102 djece. Takve stvari jesu važne, naglašava Pralica, jer pokazuju da među građanima postoji prostor za empatiju, priznanje i odavanje počasti, čak i kada političke strukture mnogo sporije prihvataju tu odgovornost.

„Gotovo svaki ozbiljan pomak u kulturisjećanja u Bosni i Hercegovini prvo su izborili građani, porodice žrtava, aktivisti i civilnodruštvo. Oni dokumentuju, organizuju komemoracije, traže dozvole, razgovaraju s mladima, vršepritisak, grade dijalog. Političke elite vrlo često dođu tek kada više nije moguće ignorisati pritisakjavnosti, ako dođu i tada“, naglašava Pralica, te podsjeća da su civilni sektor i građani u proteklih trideset godina uradili ogroman dio posla na izgradnji i očuvanju mira, ašto su trebale da urade institucije, te postavlja pitanje kada će političke elite početi raditi svoj dio posla?

Građanske inicijative ne mogu zamijeniti odgovornost institucija

Kada institucije izostanu, građanske inicijative mogu napraviti prvi i veoma važan korak ka priznanju onoga što se dogodilo. One mogu, tvrdi Pralica, poslati poruku: „Ne u naše ime“. Prema njenim riječima, to je poruka da zločin ne pripada cijeloj zajednici i da postoje ljudi koji su spremni priznatipatnju svojih komšija, bez obzira na njihovu nacionalnost, etničku i vjersku pripadnost.

Upravo to pokazuje primjer Anisa Kosovca iz Konjica, koji je 2018. godine pokrenuo inicijativu ipodigao spomen-obilježje Petru i Pavlu Goluboviću, dječacima od sedam i pet godina koji su zajednosa roditeljima ubijeni 1992. godine. Spomen-ploča postavljena je na ulazu u pravoslavno groblje uKonjicu. Kosovac je godinama želio da se na neki način sačuva sjećanje na njegove ubijene sugrađanei, kada to nisu učinile institucije, učinio je to sam uz podršku zajednice.

Boško i Admira

Boško Brkić i Admira Ismić ubijeni su 18. maja 1993. godine dok su pokušavali da pobjeći iz grada. Prema svjedočenjima, njihov bijeg je bio dogovoren s obje strane, ali uspjeli su od Skenderije doći samo do Vrbanja mosta i tu su ubijeni. Postojala je inicijativa za izgradnju njihovog spomenika u Sarajevu, ali to do danas nije realizirano.

„Za mene je posebno važna činjenica da ovakva inicijativa dolazi iz same lokalne zajednice. Kadavam priznanje dolazi od komšije, od čovjeka koji živi u istom gradu, ono ima drugačiju težinu. To višenije samo pitanje formalne komemoracije, već čin ljudske solidarnosti i svojevrstno priznanje porodici žrtava da znamo šta se dogodilo, da znamo da je bilo pogrešno. Kroz taj čin kažemo: Žao nam je. I ne želimo da se vaše stradanje zaboravi“, kaže Milica Pralica. Ona tvrdi da ovakvi postupci mogu biti početak procesa izgradnje mira upravo zato što razbijaju kolektivizaciju krivice.

Naglašava da građanske inicijative ne mogu i ne smiju zamijeniti institucije. One mogu pokrenuti proces,sačuvati sjećanje, vršiti pritisak i pokazati kako bi odgovorno društvo trebalo izgledati.

„Međutim,institucionalizacija kulture sjećanja, obilježavanje mjesta stradanja i sistematsko obrazovanje o tomeostaju odgovornost lokalne i državne vlasti. Kosovac je i sam govorio da se čekalo da lokalne vlastinešto učine, a kada se to nije dogodilo, odlučio je djelovati“, kaže Pralica. Istovremeno ukazuje i na činjenicu da nije dovoljno podići spomenik i smatrati da je posao završen.

Priča mora živjeti i mora ući u obrazovanje, lokalnu istoriju, razgovore smladima, medije, javne događaje. Pralica zaključuje da memorijal treba da bude mjesto na kojem postavljamo pitanjakosu bili ti ljudi, šta im se dogodilo, ko je odgovoran i šta možemo učiniti da se takvo nešto više nikadane dogodi.

Kosovac je kratko kazao da je u Bosni i Hercegovini problem biti Bosanac, a u međuvremenu je na istom groblju podigao i spomenik Bošku i Admiri.

Pralica naglašava da je primjer iz Konjica snažan, pokazuje da građani ponekad mogu biti mnogo spremniji za suočavanje sa prošlošću od političkih elita. To je, po njenom mišljenju, jedan od najkonkretnijih oblika izgradnje mira: ne velika deklaracija o pomirenju, nego odluka da nećemo prešutjeti zločin nad svojim komšijama.

„Pomirenje ne počinje onda kada zaboravimo šta se dogodilo, nego onda kada smo spremni priznati i tuđu žrtvu kao svoju ljudsku odgovornost“, naglašava Pralica.

Spomenik u Brčkom

Afirmativan primjer dolazi i iz Brčkog, gdje je u februaru 2023. godine otkriven Spomenik civilnim žrtvama rata, posvećen svim civilima ubijenim u ratovima na području ove lokalne zajednice u periodu 1939–1945. i 1992–1995. godine.

Profesor Enis Omerović smatra da Brčko može biti jedan od modela, iako, kako upozorava, nije riječ o savršenom modelu.

„Spomenik koji ste spomenuli jeste vrlo bitan za zajednicu, ali je takođe došao najviše kroz uticaj međunarodne zajednice. Takođe, Brčko iako multietnički grad nema model dvije škole pod istim krovom, što mislim da je isto značajno – jednostavno ovaj model nikada nije ni bio opcija za Brčko i mladi su od početka svog života u zajednici integrisani. S druge strane, ova zajednica se suočava sa velikim stepenima korupcije, posebno u zapošljavanju, birokratijom koja guši progres, sa velikim procentom mladih koji odlaze, zdravstvom koje je u velikim problemima i sa vrlo malo stručnog kadra. Tako da, model da, ali definitivno model koji ima svoje nedostatke u održavanju zajednice zdravom i sa mogućnošću razvitka“, zaključuje Omerović.

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta Akademija tranzicijske pravde i podržan je kroz Regionalni programa “Podrška Evropske unije izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu” koji provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) i finansira Evropska unija (EU). Sadržaj teksta isključiva je odgovornost BH Novinara i ne odražava nužno stavove Evropske unije niti UNDP-a.