Suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini nije samo pitanje kako ćemo razumjeti ono što se dogodilo, već i kakvu ćemo odgovornost preuzeti za ono što dolazi. Istina o zločinima, odgovornost počinilaca, pravo žrtava na reparaciju i garancije da se nasilje neće ponoviti, zajedno čine put od priznanja prošlosti do povjerenja u budućnost.

Kako upozoravaju sagovornici, nijedan od tih procesa sam po sebi ne može donijeti pomirenje, ali njihova povezanost može otvoriti prostor za društvo u kojem različita sjećanja ne moraju nužno prerasti u nove podjele. Upravo zato pitanje tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini ostaje mnogo šire od procesuiranja ratnih zločina i obuhvata odnos institucija prema žrtvama, kulturu sjećanja, obrazovanje novih generacija i sposobnost društva da prihvati sudski utvrđene činjenice.

Međusobno povezani procesi

Enis Omerović, profesor i dekan Pravnog fakulteta u Zenici, smatra da je teško govoriti o održivoj tranzicijskoj pravdi ukoliko jedan od njena četiri ključna stuba – utvrđivanje istine, krivična odgovornost, reparacije za žrtve i garancije neponavljanja, sistemski izostaje ili ostaje nedovoljno razvijen.

„Riječ je o međusobno povezanim procesima koji se nadopunjuju, ali se ne mogu međusobno zamijeniti“, ističe Omerović.

Bosna i Hercegovina je, posebno zahvaljujući radu Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, Međunarodnog suda pravde i domaćih sudova, dobila značajan korpus sudski utvrđenih činjenica o ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti i genocidu. Krivična odgovornost, objašnjava Omerović, ima nezamjenjivu ulogu jer individualizira krivicu i suprotstavlja se opasnoj ideji kolektivne krivice čitavih naroda.

Ali ni najuspješnije krivično procesuiranje samo po sebi nije dovoljno.

„Presuda može utvrditi individualnu krivičnu odgovornost i pravno relevantne činjenice, ali sama po sebi ne može osigurati reparaciju žrtvama, izgraditi kulturu sjećanja niti garantirati da će društvo prihvatiti činjenice utvrđene pred sudovima. Upravo iskustvo Bosne i Hercegovine pokazuje da je moguće imati veliki broj pravosnažnih presuda, a istovremeno biti suočen s negiranjem zločina, uključujući genocid na području Srebrenice, relativiziranjem sudski utvrđenih činjenica i glorificiranjem pojedinih pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca“, smatra Omerović.

Zato, pojašnjava, napredak u jednom području može snažno doprinijeti drugom, ali ga ne može nadomjestiti.

„Bez istine, pravda ostaje nepotpuna, bez odgovornosti – istina može ostati bez pravnih posljedica. Također, bez reparacija žrtva ostaje na margini procesa, a bez garancija neponavljanja, društvo ne izvlači potrebne pouke iz vlastite prošlosti“, naglašava Omerović.

Ipak, problem nije samo u tome što neki od tih procesa nisu dovoljno razvijeni. Pitanje je i koliko su oni uopće postali dio unutrašnjeg društvenog procesa u Bosni i Hercegovini.

Društvena interpretacija i politizacija

Tatjana Milovanović iz Centra za postkonfliktna istraživanja smatra da bi u idealnim uslovima tranzicijska pravda podrazumijevala sistem u kojem se njena četiri stuba međusobno nadopunjuju i podržavaju. Međutim, rijetki su društveni sistemi gdje tranzicijska pravda može da uspije baš onako kako je to zamišljeno u knjigama.

Ona smatra da u bh. društvu po ovom pitanju nedostaje naša društvena interpretacija tranzicijske pravde i iskonski način kako se bh. zajednice žele i mogu suočavati s prošlošću.

„Jedan veći dio ovih procesa (počevši od samog Dejtonskog mirovnog sporazuma) nisu došli voljom naroda, nego diplomatijom i vojnim operacijama, što je u momentu 90-ih bilo vrlo potrebno, ali se ovaj način rada i shvatanja tranzicije dosta prenio i u procese pomirenja i izgradnje mira“, ističe Milovanović.

Danas su, smatra, potrebni procesi pomirenja zasnovani na prihvatanju i razumijevanju odgovornosti svih političkih lidera, svih etničkih grupa i njihovih članova za zločine počinjene tokom 90-ih, ali i na prihvatanju odgovornosti za izgradnju mirnog društva u budućnosti.

Ovaj proces, kaže, uključuje sva četiri stuba tranzicijske pravde, ali kroz njih i otvoreni društveni dijalog o načinima nastavka zajedničkog života u granicama naše države.

Upravo između tih principa i njihove primjene u praksi ostaje ozbiljan institucionalni jaz. Za žrtve, pitanje nije samo jesu li činjenice o zločinima utvrđene, već i postoji li sistem koji će te činjenice dosljedno pretvoriti u odgovornost i osigurati prava onih koji su preživjeli posljedice rata.

Predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović upozorava da je upravo institucionalna slabost jedan od najvećih problema u procesu suočavanja s prošlošću.

„Mi imamo sistem koji je devastiran i koji se zloupotrebljava. Svaki od političkih lidera kontroliše jedan dio sistema i u suštini imamo, pogotovo u pravosuđu, potpunu političku kontrolu, nedjelovanje i nedosljednost u primjeni zakona, a to je temelj svake države“, kaže Tahirović.

Poseban problem, dodaje, vidi u izostanku procesuiranja složenih predmeta ratnih zločina, ali i onih koji negiraju genocid i druge ratne zločine ili ih glorificiraju.

„Imate presude međunarodnih sudova koje se ne primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imamo sistem koji je dezavuisan i uništen“, upozorava Tahirović.

Trideset godina traganja za nestalim

Povjerenje u pravosudne institucije problem je i iz perspektive porodica žrtava srpske nacionalnosti. Isidora Graorac, predsjednica Republičke organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Republike Srpske, kao jedno od ključnih pitanja tranzicijske pravde izdvaja neriješenu sudbinu nestalih.

„Pitanje traženja nestalih i njihove identifikacije jeste pitanje koje je zaostalo. Nije riješeno i, po onome što danas imamo, pitanje je kada će biti riješeno i da li će. Svjesni smo toga da će se jedan dio lica zauvijek voditi kao nestao, ali s druge strane postoje i niz radnji s kojima nismo zadovoljni i mislimo da bi se proces mogao ubrzati i promijeniti ili vratiti na kolosijek koji su davali rezultate i ono što je rađeno do sada i s čim smo, generalno, bili zadovoljni i ne samo mi, nego sve tri strane“, kaže Graorac.

Ona smatra da porodice srpskih žrtava nisu dobile ni dovoljno povjerenja u pravosudni sistem, posebno zbog, kako ocjenjuje, malog broja presuda za zločine nad Srbima.

„Mislim da u ovom slučaju ni međunarodni ni domaći sudovi nisu odradili svoj dio posla i nisu ulili to prijeko potrebno povjerenje srpskoj strani. Nekako mislim da su te dvije najvažnije stvari sigurno nešto što bi trebalo da budu put do neke budućnosti, neopterećenog rata, ali kao što rekoh nismo zadovoljni ni s jednim ni s drugim“, kaže Graorac.

Nedostatak sveobuhvatne strategije

Prema Omeroviću, jedan od najvećih propusta jeste činjenica da Bosna i Hercegovina ni tri decenije nakon završetka oružanog sukoba nije uspjela izgraditi dovoljno koherentnu i sveobuhvatnu politiku tranzicijske pravde koja bi povezala krivično pravosuđe, prava i reparacije žrtava, obrazovanje, memorijalizaciju i garancije neponavljanja.

„Mi danas, zapravo, ne možemo reći da nam nedostaju činjenice o brojnim najtežim zločinima počinjenim tokom oružanog sukoba. Ogroman broj činjenica utvrđen je u postupcima pred međunarodnim i domaćim sudovima. Problem je što te činjenice nisu postale zajednički minimum društvenog razumijevanja prošlosti. Umjesto toga, i dalje svjedočimo pokušajima negiranja ili relativiziranja čak i onih činjenica koje su utvrđene pravosnažnim presudama“, ističe Omerović.

Upravo tu se otvara jedno od najosjetljivijih pitanja: može li pomirenje biti zasnovano na različitim interpretacijama istih događaja ili ono mora imati jasnu granicu koju predstavljaju sudski utvrđene činjenice?

Omerović upozorava da pomirenje ne treba razumijevati kao potragu za „sredinom“ između historijske činjenice i njenog negiranja. Genocid u i oko Srebrenice, navodi, nije pitanje političkog stava niti jedan od nekoliko ravnopravnih narativa o prošlosti, već činjenica čije je počinjenje pravosnažno utvrđeno pred međunarodnim sudovima.

„Jednako tako, izgradnja mira i povjerenja ne zahtijeva stvaranje vještačke simetrije između svih strana u sukobu. Svaki ratni zločin mora biti istražen i procesuiran bez obzira na nacionalnost počinioca i žrtve. Individualna krivična odgovornost mora biti univerzalna. Međutim, ne možemo izjednačavati političke i vojne ciljeve zaraćenih strana niti karakter njihovog djelovanja. Zločin počinjen od pripadnika snaga koje brane međunarodno priznatu državu mora biti procesuiran, ali postojanje takvih zločina samo po sebi ne pretvara odbrambeni rat u agresorski“, naglašava Omerović.

Zbog toga bi, smatra, jedan od prioriteta morao biti stvaranje društvenog i institucionalnog ambijenta u kojem će sudski utvrđene činjenice predstavljati minimum od kojeg počinje razgovor o prošlosti, a ne predmet svakodnevnog političkog pregovaranja. Takav pristup posebno je važan u obrazovanju. Ako se nove generacije nastave obrazovati u međusobno potpuno odvojenim interpretacijama prošlosti, teško je očekivati da će tranzicijska pravda ostvariti svoju preventivnu funkciju.

„Pomirenje ne znači zaborav, niti zahtijeva od žrtve da oprosti. Ono prije svega podrazumijeva priznanje patnje žrtava, prihvatanje činjenica i stvaranje institucija i društvenih vrijednosti koje će osigurati da se zločini više nikada ne ponove“, zaključuje Omerović.

Poštovanje žrtava, jasna odgovornost

Ako se traži primjer koji pokazuje da je zajednička kultura sjećanja moguća, Zajednički memorijalni spomenik svim civilnim žrtvama Brčkog iz perioda 1929–1945. i 1992–1995. godine zauzima posebno mjesto. Milovanović smatra da Brčko jeste jedan od modela, iako ne savršen. Zajednički spomenik izgrađen 2023. godine svim civilnim žrtvama u Brčkom, kaže, važan je za lokalnu zajednicu, ali je i on u velikoj mjeri nastao pod uticajem međunarodne zajednice.

Omerović također smatra da je primjer Brčkog vrijedan pažnje jer pokazuje da memorijalizacija može postati prostor zajedničkog odavanja pijeteta civilnim žrtvama, umjesto još jednog prostora društvenih i etničkih podjela. Svaka nevina civilna žrtva, ističe, zaslužuje dostojanstvo, pijetet i pravo na sjećanje, bez obzira na nacionalnu, etničku, vjersku ili drugu pripadnost.

U tom smislu, prema njegovim riječima, ovakve inicijative mogu doprinositi izgradnji povjerenja, te istovremeno naglašava da je važno napraviti jasnu razliku između inkluzivne kulture sjećanja i relativiziranja prošlosti.

„Zajedničko odavanje počasti svim civilnim žrtvama ne znači da trebamo izbrisati činjenice o konkretnim zločinima, njihovim počiniocima, žrtvama, razmjerama zločina ili njihovoj pravnoj kvalifikaciji. Drugim riječima, zajednička kultura sjećanja ne može biti izgrađena na principu da ćemo, radi pomirenja, zaključiti da su „svi jednako krivi“ ili da ćemo prešutjeti ko je šta učinio. Takav pristup ne bi predstavljao pomirenje, nego relativizaciju prošlosti i novu nepravdu prema žrtvama“, navodi profesor.

Zato primjer Brčkog, tvrdi, može biti značajan model pod uslovom da zajedničko sjećanje znači uključivanje svih nevinih žrtava u kulturu pijeteta, a ne brisanje historijskih i pravnih činjenica.

„Poštovati svaku nevinu žrtvu ne znači izjednačiti odgovornost“, zaključuje Omerović.

Brčko kao pozitivan primjer

Tatjana Milovanović iz Centra za postkonfliktna istraživanja naglašava da Brčko, iako multietnički grad, nema model dvije škole pod istim krovom, što smatra da je isto značajno.

„Jednostavno ovaj model nikada nije ni bio opcija za Brčko i mladi su od početka svog života u zajednici integrisani“, navodi Milovanović. Ipak, upozorava da se pozitivni primjer memorijalizacije ne može posmatrati izdvojeno od problema sa kojima se zajednica suočava.

„S druge strane, ova zajednica se suočava sa veliki stepenima korupcije, posebno u zapošljavanju, birokratijom koja guši progres, sa veliki procentom mladih koji odlaze, zdravstvom koje je u velikim problemima i sa vrlo malo stručnog kadra. Tako da, model da, ali definitivno model koji ima svoje nedostatke u održavanju zajednice zdravom i sa mogućnošću razvitka“, zaključuje Milovanović.

Pomirenje koje polazi od istine

Profesor Enis Omerović navodi da u konačnici, tranzicijska pravda nije samo pitanje kako ćemo pravno ocijeniti prošlost, nego i kakvo ćemo društvo izgraditi nakon nje.

„Ako procesuiramo počinioce, ali zanemarujemo žrtve, ako sudovi utvrde činjenice, a društvo ih potom negira, ili ako podižemo spomenike, a nove generacije obrazujemo u potpuno odvojenim i međusobno isključivim narativima, onda tranzicijska pravda ostaje nedovršena“, kaže Omerović. Zbog toga, smatra da Bosni i Hercegovini nije potrebno pomirenje kroz kompromis o istini, već je potrebno pomirenje koje polazi od istine, priznanja svake nevine žrtve, individualizacije odgovornosti i odlučnosti da je ono što je počinjeno više nikada i nikome ne ponovi.

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta Akademija tranzicijske pravde i podržan je kroz Regionalni programa “Podrška Evropske unije izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu” koji provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) i finansira Evropska unija (EU). Sadržaj teksta isključiva je odgovornost BH Novinara i ne odražavaju nužno stavove Evropske unije niti UNDP-a.