Sudske presude se ne komentarišu. Nekad se čini da je izvještavati o sudskom postupku kao prenositi utakmicu, a ne smjeti spomenuti golove i rezultat sve do samog kraja, ne moći komentarisati niti ko ima inicijativu ili propuštene šanse. Gotovo da nisu dozvoljeni ni komentari o uslovima za igru, odnosno za suđenje. Istina, nekad se može vidjeti konstatacija o punoj sudnici. Ostaju samo činjenice, poput sastava timova, ko je izašao i ušao i ko je završio u sudijskoj bilježnici.

Vjerovatno nije slučajno što se u anglosaksonskom sistemu sudski zapisničar naziva sudskim reporterom, te je potrebno naglasiti kada se misli na novinara, a kada na službenika suda. Praktično, i jedni i drugi doslovno prenose šta se desilo.

Naravno, nije to tako jednostavno. Sposobnost da se nekoliko sati, često dosadnih ročišta, pretvori u kratak i čitljiv tekst nije za potcijeniti, jer je razdvajanje bitnog od nebitnog često problem i za dobro plaćene glavne aktere samih postupaka. S druge strane, značaj adekvatnog izvještavanja u razvijenom društvu se teško može precijeniti. Međutim, zaista postoje velika ograničenja. Kao što reče jedan iskusan novinar, ne može se komentarisati jer je prijava tek podnesena, pa onda ne može jer je istraga u toku. Kada postupak počne, naravno da ne može i na kraju ono čuveno pravilo, regionalnog karaktera i nepoznatog porijekla: “sudske presude se ne komentarišu”. Pa dobro, kada se smije nešto reći? Frustrirajuće je to svakako za mnoge koji se godinama bave tim poslom i zaista imaju šta da kažu. Međutim, ovakva (auto)cenzura prihvaćena je generalno te je niz dokumenata i izvora koji govore o tome i gotovo su identični u najvažnijim dijelovima. U najkraćem, mediji imaju punu slobodu da odluče koje će teme plasirati javnosti i na koji način će ih obrađivati te ih ne treba ni na koji način sprečavati da kritikuju organizaciju ili funkcionisanje sudskog sistema. Pored toga, sudski sistem treba da prihvati ulogu medija, koji kao objektivni posmatrači mogu ukazati na nedostatke i na konstruktivan način doprinijeti unapređenju rada pravosuđa. U tom smislu, zaista ne postoji zabrana komentarisanja pravosnažnih sudskih presuda. Naprotiv, objektivni komentari su poželjni.

Međutim, posao je sudova, samo sudova, da odluče da li je optužena osoba zaista počinila krivično djelo.

Zabrane u vrijeme interneta: da li su moguće? Davno sam imao priliku da slušam jednog sudiju iz SAD-a koji je sudio u tada aktuelnom porodičnom predmetu Britney Spears. Pričao je da mu je saradnica na suđenju bila porijeklom iz Bugarske i da su se dogovorili da ona na pauzama prati neki od vodećih portala u Bugarskoj. Vrijeme između neke njegove odluke i objave vijesti o tome, na bugarskom jeziku, u prosjeku je bilo 15 – 20 minuta. Danas je to vrijeme sigurno i kraće. Ko može spriječiti da neki nepriličan komentar ili netačna informacija obiđu svijet?

Jedna puno ozbiljnija priča je ovog ljeta izazvala dosta polemike. Čuveni New Yorker objavio je obiman članak, 13.000 riječi, o jednom od najvećih krivičnih suđenja u Velikoj Britaniji posljednjih godina. Ilustracije radi, to je više nego što većina važnijih ljudi u BiH pročita za godinu, ne računajući društvene mreže. Članak se odnosio na Lucy Letby, babicu koja je osuđena za ubistvo sedam beba. U tekstu su dovedeni u pitanje dokazi na koje se oslanja presuda te problematizovan medijski tretman koji je osuđena imala tokom suđenja. Zaključak je da postoji mogućnost da je pomenuta babica žrtva nepravičnog suđenja.

Međutim, odmah po objavljivanju, članak se nije mogao otvoriti na običnom pretraživaču u Britaniji, a ni drugi mediji nisu prenosili dijelove.

Naime, New Yorker je namjerno blokirao pristup čitateljima u Britaniji zbog strogih ograničenja izvještavanja koja se primjenjuju na sudske slučajeve u Engleskoj, a zbog čijih kršenja se može izreći i zatvorska kazna. Problem je bio što je u vrijeme objavljivanja postojala mogućnost ulaganja žalbe na oslobađajući dio presude. Međutim, kao što se i moglo očekivati, članak je mnogima postao poznat i interesantan tek kad je zabranjen. Zabranjen, ali ne i nedostupan. Na mobilnim aplikacijama se lako otvara, a ogroman broj korisnika ima VPN koji prikriva lokaciju. Pored toga, tu je i staro dobro papirno izdanje koje je necenzurisano dostavljeno preplatnicima, te su mnogi ljubitelji jednostavno kopirali svoje primjerke članka i postavili ga na različite platforme.

Stručnjaci se uglavnom slažu da će se u budućnosti morati sve više oslanjati na ono što zovemo mekim pravom, kodekse i dobre običaje. Ili, jednostavnije rečeno, profesionalizam i korektnost. Za početak bi trebalo pomoći i podržati one koji drže do tih načela. Dok ih još ima.