Ustavni sud Bosne i Hercegovine (US BiH; Ustavni sud) je na sjednici održanoj 18. januara ove godine utvrdio da je kriminalizacija klevete u Republici Srpskoj (RS) u skladu sa Ustavom BiH, kao i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija), odnosno članovima u Ustavu i Evropskoj konvenciji kojima je propisana sloboda izražavanja.

Ova odluka do skoro u cjelini nije bila dostupna javnosti, a mnogi mediji su na dan kada je ona saopštena, pogrešno izvijestili o tome da je kriminalizacija klevete proglašena neustavnom.

Kriminalizacija klevete u RS desila se donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika RS u julu 2023. godine. U njemu su sadržani članovi koji propisuju krivična djela protiv časti i ugleda: kleveta, iznošenje ličnih i porodičnih prilika i javno izlaganje poruzi zbog pripadnosti određenoj rasi, vjeri ili nacionalnosti. Nakon nešto više od mjesec dana ovaj zakon, odnosno izmjene i dopune zakonika su stupile na snagu čime su postale sastavni dio Krivičnog zakonika Republike Srpske.

O čemu se tačno radi u Odluci?

Ustavni sud je u svojoj odluci primijetio da se u pogledu pitanja zakonskog regulisanja klevete Parlamentarna skupština Savjeta Evrope (SE) u Rezoluciji 1577 (2007) založila za dekriminalizaciju klevete. Naznačeno je da je Parlamentarna skupština apelovala na države članice SE da zakone protiv klevete primjenjuju s najvećom suzdržanošću jer mogu ozbiljno narušiti slobodu izražavanja.

Iako Rezolucija nije obavezujući dokument, Ustavni sud je konstatovao da je u njoj izražen čvrst stav Parlamentarne skupštine SE o potrebi dekriminalizacije klevete i, posebno, ukidanja zatvorske kazne za klevetu. U tom kontekstu, US BiH primjećuje, na osnovu podataka iz jedne studije Savjeta Evrope,  da je u državama članicama pitanje klevete različito regulisano, pa je tako u većini država članica SE kleveta regulisana odredbama krivičnog karaktera. Sa druge strane, u pojedinim državama članicama kleveta je dekriminalizovana već dugi niz godina, kao što su, prema stanju iz 2012. godine, pored BiH, to uradile i Jermenija, Gruzija, Irska, Crna Gora, Rumunija, Ukrajina i Ujedinjeno Kraljevstvo, te Kipar, Estonija i Moldavija uz određene izuzetke.

Ustavni sud je konstatovao i da je Platforma za zaštitu novinarstva i bezbjednost novinara na svojoj stranici objavila upozorenje (alert), u kojem je, između ostalog, ukazano da bi ova krivična djela, „ukoliko ih Narodna skupština RS odobri, ostavila širok spektar tumačenja sudovima pri ocjeni šta je kleveta ili uvreda i mogla bi omogućiti krivično gonjenje novinara koji izvještavaju o korupciji i drugim stvarima od javnog interesa, kao i bilo koga ko piše javno na društvenim mrežama.”

Zanimljivo je da US BiH u svojoj odluci spominje navedene Rezoluciju i Alert, još dvije rezolucije od Parlamentarne skupštine SE, dakle uglavnom dokumente povezane sa SE, kao i podatke od International Press Institute, ali ne spominje i npr. stavove Predstavnika Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS) za slobodu medija koji se zalaže za potpunu dekriminalizaciju klevete, zajedničku deklaraciju Specijalnog izvjestioca Ujedinjenih nacija za slobodu mišljenja i izražavanja, Predstavnika OEBS-a za slobodu medija i Specijalnog izvjestioca Organizacije američkih država, u kojoj je naglašeno da kleveti nije mjesto u krivičnim zakonima. Ne spominje i to da su ova tijela zajedno sa Specijalnim izvjestiocem za slobodu izražavanja i pristup informacijama Afričke komisije za ljudska prava i prava naroda naglasili da je kleveta u okviru krivičnih zakona jedna od deset najvećih prijetnji slobodi izražavanja.

Ustavni sud takođe nije spomenuo ni mišljenja relevantnih organizacija u pogledu kriminalizacije klevete u RS, kao što je mišljenje koje je dao ODIHR (Kancelarija za demokratske institucije i ljudska prava), koji je pozvao vlast da ne nastavlja sa usvajanjem odredbi koje imaju za cilj kriminalizovanje „klevete” u Republici Srpskoj. Nije naveo ni stav Specijalne izvjestiteljke za promociju i zaštitu prava na slobodu mišljenja i izražavanja i Specijalnog izvjestioca za prava na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja, koji su prije kriminalizacije klevete, naglasili da bi usvajanje izmjena i dopuna Krivičnog zakonika predstavljalo veliko nazadovanje u pravnom okviru za zaštitu slobode izražavanja u BiH, dok bi predložene izmjene bile u suprotnosti sa globalnim trendom dekriminalizacije klevete, te su zato tražili od vlasti da povuku predložene izmjene i dopune Krivičnog zakonika i odustanu od kriminalizacije putem sistema krivičnog prava.

Naravno, pravo US BiH je da u skladu sa pravilima odredi relevantne dokumente za analizu, pozivanje i komparaciju. Međutim, svakako da bi dobro bilo da je Ustavni sud napravio komparaciju različitih stavova relevantnih međunarodnih tijela u pogledu kriminalizacije klevete, naročito stoga što je u odluci jasno stavio do znanja da su „zahtjevima postavljena ozbiljna pitanja u pogledu posljedica donošenja osporenih odredbi na slobodu izražavanja svih građana Bosne i Hercegovine, a posebno njihovog uticaja na novinare i medije kao `čuvare javnog interesa`”. Uz to, u ovom slučaju se radilo o ograničavanju temeljnog ljudskog prava, prava na slobodno izražavanje, kroz sankcije krivičnog prava, te je obrazloženje dopuštenosti njegovog ograničavanja trebalo da bude mnogo šire, detaljnije i sveobuhvatnije.

Razmatranje pitanja kriminalizacije klevete

Razmatrajući pitanje ograničavanja slobode izražavanja u smislu Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da prilikom odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem:

• da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja,
• da li je miješanje propisano zakonom,
• da li teži ostvarenju legitimnog cilja i
• da li je miješanje „neophodno u demokratskom društvu”.

Miješanje u pravo i propisanost zakonom

Što se tiče miješanja u slobodu izražavanja, Ustavni sud je naveo da je nesporno da se svim osporenim odredbama propisuje miješanje u pravo na slobodu izražavanja.

U pogledu odgovora na pitanje da li je to miješanje „u skladu sa zakonom”, US BiH je naglasio da osporene odredbe zadovoljavaju standard „zakonitosti” jer su dostupne i imaju i određeni nivo preciznosti s obzirom na to da se u razumnoj mjeri mogu predvidjeti posljedice ukoliko se preduzme neka od radnji inkriminiranisanih tim članom.

Međutim, Ustavni sud je napomenuo da ovaj zaključak o preciznosti osporenih odredbi u pogledu uslova da je miješanje u skladu sa zakonom ne utiče na pitanje preciznosti osporenih odredbi za potrebe ocjene proporcionalnosti miješanja.

U pogledu toga da li je miješanje u pravo na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu”, odnosno da li se osporenim odredbama uspostavlja pravična ravnoteža između cilja koji se želi postići i sredstava koja se primjenjuju, US BiH je ovo pitanje malo detaljnije obrazložio.

Proporcionalnost miješanja

Ustavni sud se po pitanju obrazlaganja proporcionalnosti miješanja pozivao na određenu praksu Evropskog suda za ljudska prava (Evropski sud), kao što su predmeti u kojima je Evropski sud ukazao da se, s obzirom na slobodu odlučivanja koju države ugovornice uživaju prema Evropskoj konvenciji, krivična mjera kao odgovor na klevetu ne može per se smatrati neproporcionalnom cilju koji se želi ostvariti. U vezi s tim, priroda i ozbiljnost izrečenih sankcija su faktori koje treba pažljivo uzeti u obzir pri ocjenjivanju proporcionalnosti miješanja.

Kada je uzeo u obzir ove standarde, US BiH je iskazao stav da to što je kleveta, nakon dužeg perioda, ponovo propisana kao krivično djelo nije samo po sebi protivno Ustavu BiH ili Evropskoj konvenciji.

U pogledu odgovora na pitanje da li se osporenim odredbama uspostavlja pravična ravnoteža između legitimnog cilja i upotrebljenih sredstava, Ustavni sud je podsjetio da donosioci zakona uživaju određeno polje diskrecije kada donose određeni zakon.

Ustavni sud je iznio i zapažanje da su osporenim članovima kao krivične sankcije propisane isključivo novčane kazne i da je raspon propisanih novčanih kazni približan onome koji sudovi kod nas dosuđuju u parničnim postupcima kao kompenzaciju za učinjenu klevetu.

Pored toga, zakoni o zaštiti od klevete u oba entiteta propisuju i mogućnost da sudovi narede i javno objavljivanje presude.

Ova argumentacija je bila dovoljna Ustavnom sudu da zaključi da je ovakvo miješanje u slobodu izražavanja proporcionalno, te da osporene odredbe ne izlaze van okvira „slobodnog polja procjene” nadležnog zakonodavca.

Veoma je interesantno da Ustavni sud nije razmatrao činjenicu da se novčana kazna koja može da se izrekne za krivično djelo klevete može zamijeniti kaznom zatvora. Naime, Krivičnim zakonikom RS je propisano da će ako osuđeni ne plati novčanu kaznu u cijelosti ili djelimično u određenom roku, sud narediti njeno prinudno izvršenje u postupku koji je propisan zakonom. Ukoliko novčana kazna putem prinudnog izvršenja ne bude naplaćena u roku od jedne godine, sud će donijeti odluku o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora. Ako osuđeni isplati samo dio novčane kazne, ostatak se srazmjerno pretvara u kaznu zatvora, a ako osuđeni isplati i ostatak novčane kazne, izvršenje kazne zatvora se obustavlja.

Ustavni sud nije opširno objasnio ni pitanja u vezi sa legitimnim ciljem u vezi sa kriminalizacijom klevete, niti se u dijelu vezanom za kriminalizaciju klevete pretjerano bavio pitanjima vezanim za odnos građanske i krivične zaštite od klevete, moguće posljedice vođenja krivičnog postupka protiv pojedinca u odnosu na posljedice iz građanskog postupka, neopohodnost kriminalizacije klevete pored postojanja građanskog mehanizma zaštite koji je manje opterećujući za slobodu izražavanja, pravnu nesigurnost, međunarodne obaveze BiH i sl.

Takođe, nije raspravljano ni o tome da pokretanje krivičnog postupka zbog krivičnog djela klevete sa sobom nosi i poseban problem primjene krivičnog prava u ovakvim slučajevima čak i u slučajevima blažeg kažnjavanja. I Evropski sud se izjasnio o ovom problemu.

Tako je npr. u slučaju Dabrovski protiv Poljske Evropski sud konstatovao da, iako je kazna izrečena Olgierdu Dabrovskom bila relativno blaga (oko 330 evra), i iako je postupak protiv njega uslovno obustavljen, domaći sudovi su ipak utvrdili da je g. Dabrovski počinio krivično djelo klevete. Kao posljedica toga, on je imao krivični dosije. U slučajevima kod nas to bi moglo, kroz posljedice osude, ograničiti pravo na zapošljavanje onih koji su krivično osuđeni za klevetu. Pored toga, sama činjenica da je neko osuđen za krivično djelo i da se njegovo ime nalazi u kaznenoj evidenciji djeluje stigmatizujuće na tu osobu.

Štaviše, iako kazna u ovom slučaju nije spriječila Olgierda Dabrovskog da se izrazi, njegova osuda je predstavljala jednu vrstu cenzure koja bi ga obeshrabrila da u budućnosti ponovo iznese kritike te vrste. Takvo uvjerenje može da vjerovatno odvrati novinare od doprinosa javnoj raspravi o pitanjima koja utiču na život zajednice. Po istom principu, takvo uvjerenje može ometati medije i u obavljanju njihovih zadataka pružanja informacija, nadzora i čuvanja javnog interesa.

Pored uticaja na ostale građane, krivičnopravno kažnjavanje za klevetu može ozbiljno ugroziti ulogu novinara i medija kao „pasa čuvara” javnog interesa i ugušiti javnu debatu. Novinari bi trebalo da budu u mogućnosti da rade svoj posao bez straha, a ne da se umjesto toga brinu o krivičnom progonu i sankcijama.

Odluka US BiH bi i u slučaju dubljeg propitivanja kriminalizacije klevete vjerovatno bila identična ovoj koja je donesena, međutim, trebalo je, prema mom mišljenju, na detaljniji i argumentovaniji način razložiti cjelokupnu problematiku klevete kao krivičnog djela u Republici Srpskoj. Ovo naročito zbog jednog od stavova koje je US BiH iznio u svom obrazlaganju odluke, prema kome „bi nadležni organi trebali, koliko je to moguće, izbjegavati korišćenje pravnih sredstava koja bi mogla odvratiti građane, a posebno novinare, od iznošenja kritičkog mišljenja o pitanjima od javnog interesa zbog straha od krivičnih i drugih sankcija”.

Ipak…

Pored toga što je iskazao stav da je kriminalizacija klevete ustavna, US BiH je smatrao nužnim i da ukaže da nadležni organi u RS treba da postupaju s posebnom pažnjom u slučaju krivičnog progona vezanog za osporavane članove. Pritom oni treba i da naročito vode računa da osporene odredbe primjenjuju u skladu sa standardima utvrđenim dugogodišnjom praksom Evropskog suda i US BiH.

Ustavni sud je ukazao i na to da je potrebno voditi računa o tome da pretjerano visoke novčane kazne mogu predstavljati prijetnju s obeshrabrujućim učinkom na slobodu izražavanja.

US BiH je posebno ukazao i na stav Venecijanske komisije izražen u Mišljenju o zakonodavstvu koje se odnosi na zaštitu protiv klevete Republike Azerbejdžana iz 2013. godine. Venecijanska komisija je u tom dokumentu navela da „pravni lijekovi za klevetu zahtijevaju pomno razmatranje. U obzir se moraju uzeti specifične okolnosti slučaja, a sve sankcije moraju biti proporcionalne šteti koja je nanesena nečijem ugledu. Treba izbjegavati izricanje pretjeranih kaznenih mjera, a izricanje zatvorskih kazni treba ograničiti samo na slučajeve u kojima postoje izuzetne okolnosti”.

Imajući ovo u vidu, US BiH je naglasio da bi nadležni organi trebalo da, koliko je to moguće, izbjegavaju korištenje pravnih sredstava koja bi mogla odvratiti građane, a posebno novinare, od iznošenja kritičkog mišljenja o pitanjima od javnog interesa zbog straha od krivičnih i drugih sankcija.

Sutkinja Angelika Nußberger je dala i izdvojeno mišljenje o slaganju u vezi sa ovom odlukom US BiH. Naime, ona je naglasila da je potrebno obaviti detaljnu analizu drugih odredbi o kleveti u svjetlu sudske prakse Evropskog suda. Prema njenom mišljenju odredbe poput one koja kaže da se istinitost ili neistinitost onog što se iznosi ili pronosi iz ličnog ili porodičnog života nekog lica ne dokazuje, kada je u pitanju krivično djelo „iznošenje ličnih i porodičnih prilika”, nisu u skladu sa Ustavom BiH ni Evropskom konvencijom. Ovo zato što ne omogućavaju razlikovanje istinitih od lažnih iskaza – što je bitna razlika koju je potrebno napraviti u slučajevima slobode izražavanja.

Šta dalje?

Ono što je sasvim jasno je da zakonske odredbe u vezi sa klevetom ostaju na snazi. I da je odluka Ustavnog suda bila drugačija, pitanje je da li bi uopšte bila provedena. Naime, Narodna skupština Republike Srpske usvojila je sredinom prošle godine Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH, prema kome se odluke US BiH, donesene nakon izmjena Pravila US BiH, neće primjenjivati i izvršavati na teritoriji RS, dok Parlamentarna skupština BiH ne donese Zakon o Ustavnom sudu BiH. OHR je u vezi sa tim donio Odluku kojom se sprečava stupanja na snagu Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH. Ipak, sudeći prema stavovima predstavnika vlasti i političke javnosti, nove odluke US BiH se ne primjenjuju, a zanimljivo je i da Narodna skupština  RS npr. nije dostavila odgovore na zahtjeve Ustavnom sudu u ostavljenom roku u vezi sa pitanjem kriminalizacije klevete.

Ono što je u pravnom smislu još moguće to je da sačeka odluka Ustavnog suda Republike Srpske. Naime, u septembru 2023. je upućena i Inicijativa Ustavnom sudu RS u pogledu ustavnosti propisivanja klevete kao krivičnog djela, u odnosu na više članova Ustava RS. Još uvijek se ne zna tačan datum kada će biti donijeta odluka u ovom slučaju.

Takođe, predstoje nam vjerovatno i prvi slučajevi pojedinaca optuženih za klevetu u krivičnim procesima, i građenje prakse vezane za klevetu kao krivično djelo. Sa tim sigurno dolazi i pozivanje na standarde vezene za slobodu izražavanja i primjenjivanje istih od domaćih sudova. Ukoliko sudovi u zemlji ne budu poštovali standarde, mogući su i novi slučajevi pred Evropskim sudom u odnosu na BiH i ocjenivanje stepena poštovanja ljudskih prava od strane strazburškog organa.

Napomena: U ovom tekstu je predstavljena Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH u predmetu broj U-21/23, samo u dijelu oko kriminalizacije klevete u Republici Srpskoj, i njime nije obuhvaćen i drugi dio te odluke.

Izvor: Mediacentar

FOTO: Mediacentar