Pitam se često zašto uvijek kada se spomene politika ili politički aktivizam, po automatizmu moje okruženje dobija negativnu konotaciju i izbjegava da sluša bilo šta o tome. Nije li sama politika, kao jedna humana disciplina tu da svima nama olaša život i stvori sistem u našem okruženju koji će biti naklonjen nama? Pa dobro, i sam sam svjestan da situacije nisu uvijek idealne, ali da li je to razlog da okrenemo leđa mehanizmu koji nam je uistinu potreban ili baš onima koji su taj mehanizam ukaljali i napravili ga nepoželjnim.

Izučavajući mir, njegovu izgradnju, koncept kreiranja kohezivnog društva i sve što vežemo uz taj utopistički pojam, činjenica je da u realnom svijetu, s posebnim naglaskom na naš region, veliku, možda i nezaobilaznu ulogu u razvoju istog ima stvaranje ispravne i pacifističke političke misli.

Mladi, kao jedini potencijal za prihvatanje ove odgovornosti predstavljaju ključni momenat ove aktivnosti i kao takvima, svi zajedno moramo posvetiti punu pažnju, ali na ispravan način.

Omladinski politički aktivizam danas je daleko od onoga što bi ideju političke izgradnje mira dovelo na značajne stepene interesovanja javnog mnijenja. Mladi su u najblažem kontekstu postali kopije svojih političkih lidera, koji nisu, moramo se složiti, uvelikom doprinjeli razvoju mira i kohezivnog društva. Iako se svakim novim izbornim ciklusom radujemo novim licima na političkoj sceni, uviđamo to da nam se u velikoj većini, na raznim političkim pozicijama javljaju isključivo vjerni poslušnici svojih prethodnika. Ako sagledamo period proteklih deset godina, svjesni smo sve većoj prisutnosti različitih međunarodnih, pa i nacionalnih subjekata koji aktivno rade na usmjeravanju mladih u pravcu kreiranja nove mirovne i pacifističke političke svijesti. Ako je sve to tako, zašto rezulati tog rada nisu više prisutni i zašto nam mladi nisu u većem broju slučajeva orijentirani ka mirovnim procesima.

Potencijalni odgovor nam se nameće kada otvorimo pitanje naše kolektivne svijesti – da li mi kao društvo uistinu želimo da gradimo mir?

Godinama smo našu pažnju i resurse usmjeravali isključivo ka onima koji će biti potencijalni donosioci odluka, dok smo po strani ostavljali i zanemarivali sve ono što njih okružuje. Mladi politički aktivisti su u zavidnom fokusu svih subjekata koji ulažu napore u izgranju mira, ali njihove porodice, njihovo društvo i sveprisutna okolina je stavljena u drugi plan. Iako se upravo od mladih potencijalnih kadrova očekuje da budu nosioci promjene, često zaboravljamo da su to uvelikom još uvijek neformirane ličnosti, te da njihova okolina ima najveći uticaj na stvaranje njihove svijesti. Ne trebamo se zavaravati, nisu mladi umovi iskustveno i drugim resursima kapacitirani da plivaju u močvarama mržnje, nasilja, nacionalizma i šovinizma, te pritom ostanu netaknuti. Stoga, i više je nego jasno da mirovni aktivizam mora doživjeti reformu i proširiti svoje područje djelovanja. Ovo je faza u kojoj novi lideri moraju doživjeti podršku i potporu okoline za svoje aktivnosti. Pomenuti princip se trenutno nameće kao jedino rješenje u kojem će izgradnja mira putem političkog aktivizma doživjeti svoj puni kapacitet.

Piše: Enes Pašić