Medijski radnici se slažu s tim da novi Zakon o slobodi pristupa informacijama mora osigurati pravovremene i detaljne odgovore na njihove upite upućene institucijama

Piše: Zinaida Đelilović

Novi Zakon o slobodi pristupa informacijama ne smije biti kamen spoticanja za medijske radnike u BiH, zaključuju novinari i novinarke s kojima smo razgovarali na ovu temu. On mora omogućiti transparentniji rad institucija kada je riječ o pristupu informacijama i na medijske upite institucijama mora osigurati pravovremene i detaljne odgovore.

Skratiti rokove za novinare

Umjesto navedenog, prednacrt Zakona o slobodi pristupa informacijama, koji je Ministarstvo pravde BiH objavilo još u februaru 2021., medijskim radnicima dodatno otežava pristup informacijama. U pojedinim dijelovima ovaj prednacrt ugrožava stečena prava i dostignuća iz postojećeg zakona tako da su iz Udruženja/udruge novinara BiH i drugih organizacija civilnog društva tražili od Minstarstva da ga povuku na doradu. Posebno je zabrinjavajuća poduža lista izuzetaka ili mogućih ograničenja kod pristupa informacijama u posjedu javnih vlasti, ali i mogućnost da se sadašnji rok od 15 dana za postupanje po zahtjevima za pristup informacijama produži na još 15 dana.  

Organizacije civilnog društva poslale su prijedloge i komentare na prednacrt Zakona putem online platforme e-konsultacije. Iz Udruženja novinara poslali su i novi dodatni prijedlog izmjene i dopune člana 25. prednacrta u pogledu rokova koji moraju biti skraćeni ukoliko informacije traže novinari i novinarke.

 “U cilju poštivanja demokratskih principa, kao i redovnog i objektivnog medijskog izvještavanja, novinari i novinarke pristup na informaciju od nadležnih institucija trebaju dobiti po poslatom zahtjevu odmah ili najkasnije u toku od tri dana”, naglašavaju iz BH novinara.

U prednacrtu novog ZoSPI, između ostalog, navodi se da drugostepeni organ u postupcima za ostvarivanje prava na pristup informacijama, umjesto Institucije ombudsmana za ljudska prava BiH, vrši Žalbeno vijeće pri Vijeću ministara BiH.

“Institucija ombudsmana za ljudska prava je potpuno izostavljena iz prednacrta, iako je to jedina nezavisna institucija koja je do sada pratila primjenu ZoSPI”, istakli su iz BH novinara.

Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH, inače, od ukupnog broja žalbi na godišnjem nivou ima 10 posto žalbi koje se odnose na slobodu pristupa informacijama i najveći broj izdati preporuka ombudsmena odnosi se upravo na ZoSPI.

Džana Brkanić, zamjenica urednika BIRN BiH, smatra da bi bila ogromna šteta za novinare, ali i javnost ukoliko bi se usvojile izmjene koje se navode u prednacrtu Zakona.

“Samo produženje iovako ogromnog roka za čekanje odgovora i čekanje na odgovor na žalbe ukoliko smo prethodno odbijeni ili urgencije, značit će da do nekih informacija nećemo nikad doći, dovest će do neproduktivnosti medija u otkrivanju brojnih od interesa javnosti značajnih tema i ograničiti dodatno istraživačke novinare u obavljanju svog posla. Potrebno je i ovaj postojeći rok smanjiti i ubrzati kako bismo brže došli do informacija koje trebamo, jer vjerujem da u državnim institucijama itekako ima dovoljno kadra da se postupci odgovaranja ubrzaju. Još uvijek nailazimo na institucije ili zastupnike koji čak ni elektronsku poštu ne koriste (ili bar ne aktivno) što je još jedna otežavajuća okolnost s kojom se susreću novinari u radu”, navodi Brkanić.

BIRN BiH je tokom prošle godine, pozivajući se na ZOSPI, poslao preko stotinu zahtjeva raznim institucijama u zemlji i za mnoge od njih su odbijeni, na neke nije nikad odgovoreno.

“Na neke smo se žalili, kada su konkretno pravosudne institucije u pitanju, ali su žalbe odbijene, ali pojedine informacije do kojih smo došli putem ZOSPI-ja važan su dio naših analiza i istraživanja”, dodala je Brkanić.

Jedan od komentara koji su BIRN i ostale organizacije ostavile na e-konsultacijama bio je i na član 16, stav 11 koji glasi: (11) Vijeće ministara BiH će, na prijedlog Ministarstva pravde BiH, u cilju efikasnije provedbe ovog Zakona, donijeti Vodič za pristup informacijama, kojim se detaljno uređuje način ostvarivanja prava građana na pristup informacijama koje su u posjedu institucija BiH sa pripadajućim obrascima, kojima se osigurava da se na što brži i jednostavniji način ostvari pravo na pristup informacijama, a koji se objavljuje  na internetskoj stranici institucije BiH , u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.

“Reagovali smo s komentarom da važeći zakon i dosadašnja primjena su već uveli praksu službenika za informisanje i u velikom broju institucija već postoje službenici za informisanje, pa se otuda rok od 90 dana za imenovanje službenika za informisanje čini izlišnim i u svakom slučaju neosnovano dugim. Zakon samo treba predvidjeti da svaka institucija mora imenovati službenika za informisanje ili drugu posebno određenu službenu osobu koja na osnovu svojih poslova i zadataka predviđenih sistematizacijom je mjerodavna za vođenje postupaka za ostvarivanje prava na pristup informacijama. Zakon treba uzeti u obzir i realno stanje i da neke institucije nemaju lice predviđeno sistematizacijom kao službenika za informisanje, ali to može biti neko drugo lice čiji su poslovi bliski ovom poslu”, objašnjava Brkanić. 

Predložili su da se u posebnom stavu ovog člana predvidi da je službenik za informisanje dužan pružiti neophodnu pomoć licima koji su podnosioci zahtjeva za ostvarivanje prava na pristup informacijama u skladu sa ovim Zakonom, i to na sljedeći način:„Službenik za informisanje je dužan pružiti neophodnu pomoć korisnicima u postupku ostvarivanja prava na pristup informacijama koji se pokreće na osnovu ovog Zakona.“

Brkanić navodi da su “reagovali i na član koji se odnosi na test javnog interesa”, podcrtavajući posebno bitnim da se naglasi da je teret dokazivanja kod ispitivanja javnog interesa na javnom organu: “Također smo kroz niz aktivnosti koje smo proveli unutar organizacije zagovarali medijsku slobodu, zaštitu novinara i transparentiji odnos institucija”.

Nejra Hasečić, novinarka Media centra, naglašava da bi uvođenjem novog ZOSPI trebao biti omogućen transparentniji, brži i sveubuhvatniji pristup informacijama, što nije predviđeno posljednjim predloženim prednacrtom.

“Svaki novi zakon bi, u teoriji, trebao biti bolji u odnosu na onaj prethodni i to bi trebao biti prvi osnov zbog čega se taj prethodni mijenja. Međutim, kao ni raniji prednacrti, ni ovaj posljednji ne vodi u tom pravcu. Iako taj zakon nije namijenjen samo za novinare – novinari su ti koji ga najčešće koriste u svom radu, posebno istraživački novinari koji u odnosu na svoje kolege iz dnevnih redakcija, imaju mogućnost da odgovore na ZOSPI, čekaju i duže nego je to predviđeno trenutnim zakonom, jer na nekoj priči rade npr. po nekoliko mjeseci. Ovo navodim jer bi zbog navedenih činjenica trenutni rok za slanje odgovora trebao biti kraći od 15 dana, a ne duži kako je predviđeno prednacrtom”, tvrdi Hasečić.

Osim toga, javne institucije se često pozivaju na javni interes navodeći ga kao razlog zbog čega ne mogu dostaviti tražene informacije, a to također nije jasno definisano u posljednjem prednacrtu.

“Kao rezultat toga imamo primjere da novinari pokreću tužbe i dobijaju presude protiv intitucija, a iako je to pozitivno, njima i dalje nisu dostavljene informacije koje su im bile potrebne za priču, ili su im naknadno dostavljene, kada je ta priča donekle “propala”. Ovo su samo neki primjeri kojima se otežava pristup informacijama, a samim tim i novinarski posao. To bi trebalo promijeniti, ali ne na način kako je to predviđeno posljednjim prednacrtom. Mislim da bi novim zakonom trebao biti predviđen i poseban član koji se odnosi na rad u kriznim situacijama, jer je praksa tokom pandemije koronavirusa pokazala da je u tom periodu još više otežan posao novinarima u tom smislu”, dodala je Hasečić.

Amina Čorbo Zećo, urednica u novinskoj agenciji Patrija, smatra da se “trebala napraviti kategorizacija, jer nije isto tražiti informaciju kao novinar ili građanin”.

“Čekanje od 30 dana je nedopustivo, s obzirom na to da se rijetko koja institucija držala i prijašnjeg zakonskog roka od 15 dana”, naglasila je.

Ona je u dosadašnjem radu najnegativnije iskustvo imala sa Agencijom za identifikacione dokumente (IDDEEA), gdje su joj tražili “isprintane formulare koje su se morali poslati putem pošte”.

“Bez adekvatnog pristupa informacijama ne možemo govoriti o demokratskom društvu, a nisam sigurna da su čelnici institucija spremni na transparentan rad”, dodala je Amina Čorbo Zećo.

Faruk Durmišević, novinar portala Istinomjer.ba, navodi da je najčešći problem što “prilikom pozivanja na ZoSPI, te informacije ne budu dostupne iako bi trebale biti”.

“Čak i oni odgovori koje dostave su šturi, nekompletni i ne sadrže suštinu. Moje mišljenje je da bi trebalo kao u drugim državama da imamo nekog povjerenika za informacije od javnog značaja. To bi umnogome pomoglo i poboljšalo trenutnu situaciju”, kaže Durmišević.

Kada je u pitanju pomenuti Zakon, novinari imaju posla sa javnom upravom, navodi Milkica Milojević, dugogodišnja novinarka i aktivistkinja.

“U pitanju je upravna stvar ili upravni postupak. Kada mi “šaljemo pitanja” pojedinim državnim ili sudskim organima, odnosno, njihovim portparolima, najčešće se i ne pozivamo na ZoSPI, i to sa opravdanim razlogom. Na taj način “izbjegavamo” ili pokušavamo da izbjegnemo vođenje upravnog postupka, koji ima svoja pravila i rokove. A, ti rokovi su krajnje neprimjereni potrebama novinarske profesije i potrebama javnosti da dobiju aktuelnu informaciju”, objašnjava Milojević.

Zakon o slobodi pristupa informacijama se provodi shodno Zakonu o opštem upravnom postupku (entiteta ili BiH).

“Opšti rok za donošenje rješenja u upravnom postupku je 15 dana, s tim da organ koji treba da izda rješenje uvijek može naći razloga da taj rok produži, uz obrazloženje da je zbog nečeg potrebno dodatno vrijeme da se “postupak provede”. Kada konačno “provedu postupak”, organi – posjednici informacija, koriste dodatne “alate” za odugovlačenje. Na primjer, rješenje o pristupu informacijama pošalju običnom poštom, čak i ako se taj organ i redakcija koja traži informacije nalaze u istoj ulici. Sve ovo se radi u cilju iscrpljivanja novinara i obesmišljavanja informacije, koja postane neaktuelna”, smatra Milojević.

Poseban je problem, tvrdi, ako po rješenju o pristupu informacijama, organ posjednik informacija pošalje uopšten i neadekvatan odgovor. Za to je jedini “lijek” upotreba pravnog lijeka, odnosno ulaganje žalbe na rješenje. To znači – novi postupak i novo odugovlačenje sa opet neizvjesnim ishodom.

“Problem može biti i ako se organ od koga tražimo informacije proglasi nenadležnim, a pri tom ne navedu organ koji je po njima nadležan, jer u tom slučaju možemo tražiti jedino pokretanje novog postupka za rješavanje takozvanog sukoba nadležnosti. Komplikovano? Pa, jeste, u toj komplikaciji i jest štos”, navodi Milojević.

Istovremeno, pozivanje na ZoSPI je, često, jedini put, ukoliko se novinar posveti nekoj ozbiljnoj istraživačkoj temi, koja s vremenom ne gubi na aktuelnosti. U tom slučaju treba unaprijed planirati korake, naoružati se strpljenjem i upustiti se u borbu “sa državom” na duge staze.

S obzirom na navedeno, dodala je, otvaraju se pitanja: da li je moguće skratiti te rokove, bez obzira na propisane rokove upravnog spora, te da li je moguće Zakonom o slobodi pristupa informacijama zahtjevati od organa uprave i sudova da svoje odluke, akte, javne evidencije, zapisnike sa sjednica i slično objavljuju na svojim zvaničnim internet stranicama (osim onih koji su kao izuzeci definisani kao tajni, ali u tom slučaju uz jasno i javno obrazloženje zašto su ti akti tajni).

Milojević je za primjer navela da je jedne prilike od Gradske uprave u Banjoj Luci tražila da joj dostave podatke o planovima za izgradnju podzemnog tunela sa saobraćajnicom, ispod glavne ulice u centru grada. Taj plan nikad nije ostvaren, ali je postojala studija za izgradnu tog tunela i saobraćajnice.

“Po ustaljenoj praksi sam “poslala pitanja” portparolima Gradske uprave, ali mi nisu odgovorili. Portparol mi je u telefonskom razgovoru rekao da pošaljem ZoSPI. Vjerovao je da će me time obeshrabiti i natjerati da odustanem od priče. Ali, nije. Poslala sam zahtjev, po svim činovničkim pravilima (i to se mora znati, kako vam zahtjev ne bi odbacili kao nepotpun ili neuređen). I za 15 dana su mi odgovorili da je postupak gotov i da ću dobiti rješenje – poštom. Ali, ni tada mi nisu poslali traženi dokument. Mogla sam se žaliti na rješenje. Ali, nisam, jer bi to, ipak, bilo malo previše odugovlačenja, kaže Milojević na kraju razgovora.

Svi dokumenti su u načelu javni

Da novi ZoSPI mora omogućiti znatno transparentniji rad institucija kada je riječ o pristupu informacijama zaključeno je i na martovskoj online debati “Šta je potrebno mijenjati u okviru Zakona o slobodi pristupa informacijama”, a koja je održana u okviru IMEP programa uz učešće novinara i urednika bh. medija.

Podsjetimo i na preambulu Konvencije Vijeća Evrope o pristupu službenim dokumentima u kojoj je navedeno da su svi “dokumenti u načelu javni i mogu biti predmetom uskraćivanja samo u slučaju zaštite drugih prava i legitimnih interesa”. Ova Konvencija u članu 9. predviđa da države trebaju edukovati javne institucije o njihovim obavezama u vezi sa pristupom informacijama.

To je još jedan od nedostataka prednacrta novog Zakona koji ni u jednom dijelu ne predviđa edukaciju službenika i institucija.

Suština novog Zakona svakako mora biti u tome da institucije djeluju proaktivnije kada je riječ o informacijama kojima raspolažu, te da informacije za koje javnost ima interes moraju dijeliti i objavljivati bez obzira da li ih je neko tražio.

Ova analiza je pripremljena u okviru projekta “Zaštita građanskog prostora – Regionalni HUB za razvoj civilnog društva” koji finansira SIDA, a provodi BCSDN.

Sadržaj analize, predstavljeni podaci i stavovi ne odražavaju službene stavove i mišljenja SIDA-e i BCSDN-a. Odgovornost za informacije i stavove izražene u ovoj analizi u potpunosti snosi autor (i).