Piše: Zinaida Đelilović

“Čim sam saznao da ti slušaju ženu, ja sam tebi rekao”, čuje se na videosnimku koji je u junu objavila Slobodna Bosna. I ništa tu ne bi bilo čudno da ovu rečenicu tužiocu Tužilaštva BiH Olegu Čavki nije uputio dekan Stomatološkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, Muhamed Ajanović.

Slobodna Bosna je u ovih 16 sekundi videosnimka otkrila pravu sliku i priliku bh. pravosuđa.

Iako je snimka objavljena s namjerom da se (još jednom) pokaže po kojem principu funkcioniše bh. pravosuđe, sav teret “krivice” (opet) spao je na medij koji je sve objavio. Ovaj put je to Slobodna Bosna.

“Kada se snima na javnom mjestu, za to nije potrebna nikakva dozvola“, pojasnio je na sjednici Privremene istražne komisije za utvrđivanje stanja u pravosuđu (održana 26. augusta) bivši tužilac Tužilaštva BiH Miroslav D. Marković, te dodao da, ipak, sve ovisi o tome “kako će tužitelj to tretirati”.

Ipak, ima i onih koji ne dijele ovo mišljenje, odnosno ovu zakonsku odredbu tumače na drugačiji način. Tako je prvi čovjek Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH Milan Tegeltija tokom gostovanja na Face TV ocijenio da je objavljivanje snimka razgovora Ajanovića i Čavke “krivično djelo”. Ova izjava i ne čudi, jer pojedini predstavnici pravosuđa svojim potezima posljednjih godina pokazuju da su im istraživački mediji i novinari više smetnja, nego podrška.

Ispitivanje novinara u Tužilaštvu

Ne mogu se sjetiti kada je posljednji put Tužilaštvo BiH pokrenulo istragu na osnovu istraživačke novinarske priče. Ali, zato se dobro sjećam ispitivanja novinarke Žurnala, Azre Omerović, koja je videosnimkom “Kako kupiti diplomu za 17 dana i 2.500 KM” otvorila Pandorinu kutiju obrazovanja u BiH.

Azra je došla do broja posrednika u kupovini diploma (Senad Pehlivan, u međuvremenu optužen u Tužilaštvu Unsko-sanskog kantona), nazvala ga je i predstavila se kao osoba koja želi kupiti diplomu Srednje medicinske škole iz Sanskog Mosta. Razgovor sa Pehlivanom je snimila i objavila. Ubrzo je dobila poziv za ispitivanje iz Tužilaštva BiH, koji potpisuje tužilac Oleg Čavka. On je novinarku Omerović, koja je pristala na saradnju, ispitivao dva sata, a uglavnom su ga zanimale dvije stvari: odakle joj informacije i kako je došla do broja Senada Pehlivana.

Tužilac Čavka je, namjerno ili slučajno, zaboravio na član 82. Zakona o krivičnom postupku BiH, u kojem piše da se “ne može saslušati kao svjedok lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja profesionalne tajne/vjerski službenik, ispovjednik, novinar u svrhu zaštite izvora informacije”.

Slično je tužilac Čavka pokušao postupiti i sa Anom Malbašom, novinarkom emisije “Provjereno” Nove TV, ali je nju hrvatski pravosudni sistem zaštitio. Naime, Malbaša je, također, pokušala stupiti u kontakt sa čovjekom koji je posrednik u kupovini diploma. On joj je za tu uslugu ponudio da s njim stupi u seksualni odnos. Iz Tužilaštva BiH su, putem međunarodne pravne pomoći, tražili da se ova novinarka ispita u Zagrebu. Anu Malbašu je sudija Županijskog suda u Zagrebu upoznao da može odbiti svjedočenje kako bi zaštitila svoje izvore, što je ona i učinila.

Ovakvi Čavkini postupci i ne čude ukoliko u obzir uzmemo izjavu glavne tužiteljice Tužilaštva BiH Gordane Tadić iz aprila 2019., kada je novinarima poručila da svoja otkrića o kriminalu, zloupotrebama, obavještajnim aferama i sličnim protivzakonitim radnjama ne treba da objavljuju, već da ih prvo prijave Tužilaštvu ili policiji. I to sa prikupljenim dokazima!

Čini se logično, zar ne?!

Kratko ću se osvrnuti i na hrvatsko pravosuđe – njihov postupak u slučaju novinarke Ane Malbaše je za svaku pohvalu, ali istovremeno, ne treba zaboraviti kako su reagovali u slučaju novinara Ivana Žada, koji je osuđen na uslovnu kaznu jer je navodno neovlašteno snimao službeni telefonski razgovor sa HDZ-ovim saborskim zastupnikom.

U aferama „Diplome“ i „Potkivanje“, o kojima je bh. javnost mjesecima „brujala“, sve se nekako vrti oko krivičnog djela neovlašteno snimanje, primijetila je Mirjana Marinković-Lepić, članica Privremene istražne komisije za utvrđivanje stanja u pravosuđu.

– Neovlašteno snimanje je ustvari snimanje nekoga u njegovim prostorijama. To je nešto što karakteriše ovo krivično djelo, ali vidjeli smo da bez obzira na to, sve opet zavisi od poimanja tužilaca i sudija. Imali smo priliku na saslušanju Komisije od bivšeg tužioca Tužilaštva BiH čuti komentar da kod tog krivičnog djela nema dileme. Znači, nedvosmisleno je ako je neko snimljen na javnom mjestu, da se to ne može podvesti pod ovo krivično djelo, kaže Marinković-Lepić.

Dodala je da se u posljednje vrijeme dešava da sve više krivičnih djela otkrivaju novinari, a ne policijske strukture, ali i kako je zabrinjavajuće da su novinari na određeni način onda gonjeni, odnosno pozivaju se kao svjedoci na ispitivanje vezano za snimke i za okolnosti slučaja koji su otkrili.

– Kada su u pitanju javni i privatni interes, zaštita privatnosti je i jedno od osnovnih ljudskih prava, ali u ovim slučajevima (dvije spomenute afere) to treba posmatrati u konstelaciji definicije i bića neovlaštenog snimanja. Ukoliko se neko neovlašteno snima u njegovom domu, onda je to nedvosmisleno krivično djelo. Ako se nekim snimkom, video ili audio, uz poštivanje ove odredbe zakona, otkriva krivično djelo, onda je to svakako javni interes i to bi onda trebalo uzeti kao dokaz i polaznu tačku za otvaranje istrage, zaključuje Marinković-Lepić.

Istraživanje ili krivično djelo

Po kojem principu funkcioniše bh. pravosuđe, želio je videosnimkom, koji je u javnosti postao poznat kao afera “Potkivanje”, dokazati i Nermin Alešević iz Velike Kladuše.

– Da nisam napravio ovaj snimak, ko bi mi vjerovao da sam sjedio u kafani sa Tegeltijom, „požalio“ se jednom prilikom Alešević novinarima.

Upravo tako – ne bi mu niko vjerovao da mu je Tegeltija u jednoj banjalučkoj kafani rekao: „Nermine, pošalji mi broj predmeta da vidim koji su ljudi tu, pa ću ti onda reći šta mogu učiniti“.

Tegeltija je u ovom slučaju svjedok, a Alešević je zaradio prijavu zbog neovlaštenog snimanja.

Sva tri spomenuta videosnimka su slika i prilika bh. pravosuđa. Barem onog na državnoj razini, jer ipak, ne treba zaboraviti na reakciju Tužilaštva USK koje je na temelju medijskih objava pokrenulo istragu o lažnim diplomama.

Na koji način se novinari odlučuju da naprave tajni snimak pitali smo zamjenicu urednika Balkanske istraživačke mreže u BiH (BIRN BiH) Džanu Brkanić, koja kaže da odluka o tajnom snimanju ili radu u tajnosti predstavlja ozbiljan poduhvat.

– Konsultacije sa direktorom su obavezne prije nego se bilo koji novinar BIRN-a upusti u to, bilo da bi se odredila opravdanost korištenja ovakvih tehnika, da li je to u javnom interesu, da li bi organizacija mogla biti optužena za nesiguran „istraživački poduhvat“, ili, u krajnjem slučaju, da li bi mogla biti optužena za poticanje drugih da počine krivično djelo. Svojim sagovornicima uvijek se predstavim i kažem da sam novinar, tako da je ljudima jasno da ih ne zovem „da onako popričamo“. Ukoliko snimam telefonski razgovor, onda i to navedem, a i svaki put pitam ima li sagovornik nešto protiv da objavim izjavu pod njegovim imenom i prezimenom. Također, nikada se ne predstavljam krivo, jer organizacija u kojoj radim funkcioniše na principu visokih etičkih i profesionalnih standarda, navodi Brkanić.

Pravilnik BIRN-a o radu novinara nalaže da se projekti koji uključuju rad u tajnosti ili tajno snimanje mogu vršiti samo uz direktorovu saglasnost, a BIRN u svojoj skupštini ima i advokata za provjeru istraživanja i pravno osjetljiva pitanja. Također, prije objavljivanja ili emitovanja, izuzetno kontroverzne priče i kompleksna istraživanja prolaze dodatne provjere i odobrenja glavnog urednika i direktora.

– Neovlašteno snimanje smatram etički osjetljivim pitanjem, osim u posebnim okolnostima kada bi objavljivanje informacija dobijenih na takav način jasno služilo javnom interesu sa ciljem otkrivanja korupcije ili drugog teškog krivičnog djela, dodaje Brkanić.

Podsjeća i da su u nekim presudama domaćih sudova novinari oslobođeni optužbi za krivično djelo neovlaštenog tonskog snimanja, kao u slučaju Damira Kaletovića, koji je presudom drugostepenog vijeća Okružnog suda Banja Luka oslobođen. Vijeće je navelo da “novinar ima slobodu izražavanja u smislu člana 10. Evropske konvencije o slobodi izražavanja s obzirom da je Vitomir Popović bio javna ličnost i na javnom mjestu“.

– S druge strane, neke kolege koje su objavile pojedine snimke nisu mogle dokazati o kojim ličnostima je riječ, te treba povesti i računa o izvoru koji redakciji dostavlja određeni snimak. Pravosudne institucije u BiH već godinama ne optužuju i ne procesuiraju „krupne ribe“, tako da i pojedini snimci koji su objavljeni i ukazuju na određene nepravilnosti ili krivična djela za sada ostaju „samo slovo na papiru“. Uz to, BiH još uvijek nema sistem provjere porijekla imovine nosilaca pravosudnih institucija i političara, kako je to npr. riješila Albanija. U posljednje tri godine u Albaniji je “vettingom” i provjerom porijekla imovine bez posla ostalo gotovo 100 rukovodećih osoba iz pravosuđa, dok u isto vrijeme sudije i tužioci u BiH pronalaze načine da odgode dostavljanje i provjeru svojih imovinskih kartona. Zbog toga je novinarski posao još teži (naročito nas koji se bavimo ovim temama) i način dolaska do određenih informacija u ovakvim okolnostima u državi, pa i tajnim snimanjem, je opravdan. Iz ličnog iskustva, tokom predstavljanja priča koje je radila Balkanska istraživačka mreža u BiH na jednoj od radionica na kojima su bili predstavnici tužilaštava i sudova, rečeno nam je da bi bilo dobro da informacije do kojih dolazimo pošaljemo u tužilaštva. Iako to može da imponuje s jedne strane, s druge je pogubno jer je jedan od tužilaca zatražio (javno) da novinari obavljaju njegov posao, zaključuje Brkanić.

Stanje u domaćem pravosuđu nije uvijek bilo ovako haotično. Kako je došlo do ambijenta koji imamo danas, možda je najbolje pred Istražnom komisijom objasnio bivši tužilac Marković, koji je u tužilačkim vodama proveo punih 40 godina: “Dolazimo u situaciju da se kreira stvarnost i danas se smatra dokazanim ono što je uvjerljivije, a ne ono što je doista bilo”.

Pojedine pravosudne predstavnike, s vremena na vrijeme, svakako treba podsjetiti na nešto što se zove interes javnosti, kao i na član 1. Kodeksa za štampu i online medije u BiH u kojem stoji: “Interes javnosti, u značenju ovog kodeksa, definisan je kao postupak i/ili informacija kojima je namjera pomoći javnosti u donošenju ličnog mišljenja i odluka o pitanjima i događajima, uključujući i napore otkrivanja krivičnog djela i/ili prekršaja, te spriječiti zavođenje javnosti nekom izjavom ili postupkom pojedinca ili organizacije”. 

(Autorica je novinarka dnevnog lista “Oslobođenje”; tekst je objavljen u 76. izdanju biltena E-novinar koji BH novinari realizuju u okviru projekta JUFREX, uz podršku Vijeća Evrope)