Piše: Senad Avdić

Tokom suđenja pred Međunarodnim krivičnim sudom za ratne zločine u Haagu, uglavnom optuženima za “udruženo zločinačko udruživanje” u “poduhvatu” pravljenja Velike Srbije, jedan od najčešće korištenih dokaza bili su tzv. presretnuti razgovori koje su u mjesecima prije početka rata u Bosni i Herecegovini telefonski vodili čelni ljudi Srpske demokratske stranke, uglavnom Radovan Karadžić sa najvišim predstavnicima vlasti u Srbiji, prije svega Slobodanom Miloševićem, ali i drugim osobama iz kulturnog, obavještajnog, vojnog miljea u Srbiji. Ovi su presretnuti razgovori (njih nekoliko stotina, koliko je prezentirano tokom raznih suđenja) bili manje-više najvažniji dokaz u umiješanosti rukovodstva Srbije u pripreme rata, odnosno agresiju na Bosnu i Herecgovinu, a djelomično i na Hrvatsku. Tako je javnost nekoliko mjeseci pred rat saznala za postojanje famoznog Plana „RAM“, koji je bio šifrovan naziv za “uramljivanje” srpskih teritorija u Hrvatskoj i BiH upravo iz presretnutog telefonskog razgovora, vođenog između Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića. “Radovane, ti znaš šta je RAM?”, pitao je srbijanski lider vođu bosanskih Srba u razgovoru koji se odvija u jesen 1991. godine, a ovaj mu odgovara: “Znam, znam” (Transkript ovog razgovora prvo je objavljen u beogradskom nedeljniku “Vreme”).

Odgovornim u sarajevskom Sektoru Službe državne bezbjednosti vjerovatno ni u primisli nije bilo dok su snimali telefonske razgovore da će oni biti korišteni kao sudski dokazi, a naročito ne da će se njima koristiti tužitelji pred međunarodnim sudovima za ratne zločine! No, nakon što je Savjet bezbjednosti UN-a u proljeće 1993. godine formirao ad hoc Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i kada je Tužiteljstvo u Haagu počelo pripremati prve optužnice za ratne zločine u Bosni i Hercegovini, zatraženo je od vlasti u Sarajevu da im se dostave audio-snimci i transkripti presretnutih razgovora koji su do tada bili sporadično prezentirani u medijima. Da bi uopće taj materijal bio tretiran i uzet u razmatranje, Tužiteljstvo iz Haaga je zahtijevalo od mjerodavnih u Sarajevu odgovor na pitanje da li je postojao zakonski osnov za operativni nadzor, odnosno prisluškivanje telefona lidera Srpske demokratske stranke. 

Prema u to vrijeme važećem Zakonu, nečije prisluškivanje od strane SDB-a moralo je biti odobreno od tri institucije: Predsjedništva BiH, Vlade BiH i MUP-a BiH. Sretnim (kako za koga, doduše!) sticajem postizborne kadrovske kombinatorike, čelne funkcije u te tri institucije nisu obavljali kadrovi Srpske demokratske stranke, nego Alija Izetbegović, Jure Pelivan i Alija Delimustafić. Da je izostala suglasnost bilo kojeg od njih trojice prisluškivanje telefona ne bi bilo zakonito, ili se ne bi uopće ni vršilo. Svjedoci tvrde da je dan kad je iz Sarajeva u Haag stigla potvrda o zakonitosti presretnutih razgovora među tužiteljima uslijedilo olakšanje, pa i neskriveno veselje.

 „Zakonski potpomognuto“ prisluškivanje

Ovaj primjer iz pravosudne prakse Tribunala u Haagu možda nije najsvježiji, ali ipak može donekle koristiti glavnoj tematskoj liniji ovog članka: zakonitost javnog publiciranja audio i video-materijala koji su prikupljeni tajnim, prikrivenim metodama i tehnikama. Pitanje jeste hipotetičko, ali nije baš sasvim bez osnova: da li bi, recimo, Radovan Karadžić, ili neko od njegovih sugovornika čiji su razgovori presretnuti, mogao tužiti medije koji su ih objavljivali, da  se kojim slučajem pokazalo da nije postojao zakonski osnov za njegovo prisluškivanje? Bi li kazneno odgovarali odgovorni ljudi iz Državne bezbjednosti koji su nezakonito obavljali, kako se to stručno zove, “posebne istražne radnje”?

Odobravanje posebnih istražnih radnji, odnosno prisluškivanje telefonskih razgovora u poslijeratnom Krivičnom zakonu nije više u rukama političara (kao što je bilo ranije), nego su te mjere usklađene za zapadnom praksom i odobaravaju ih sudski organi na prijedlog tužiteljstava. Načelno i formalno tu ne bi trebalo biti ništa sporno, međutim, raskorak između normativnog i praktičnog, zakonskog i suštinskog  je veliki, ogroman, nepremostiv. Za dosljedno provođenje normativno ustanovljene regulative pretpostavka je neovisno, profesionalno i efikasno pravosuđe, kakvo u Bosni i Hercegovini ne postoji ni u naznakama. Pravosuđe je, što su ocjene bez ostatka svih relevantnih i referentnih analitičara, domaćih i stranih, nesamostalno, neprofesionalno i neučinkovito, jer je pod utjecajem političkih, ekonomskih i kriminalnih grupa i pojedinaca. 

Uzmimo nekoliko drastičnih primjera kako bismo se uvjerili u ono što već znamo, ali rijetko se usuđujemo javno o tome diskutirati. Prije nešto više od četiri godine Tužiteljstvo BiH je u sklopu istrage protiv Fahrudina Radončića zatražilo od Suda BiH odobrenje da se nad ovim političarem i biznismenom provedu posebne istražne radnje – da mu se prisluškuju telefonski razgovori i druga komunikacijska sredstva. Sud BiH je te mjere odobrio i presretnuti razgovori prikupljeni na taj način bili su dio dokaza na suđenju Radnčiću i ostalim njegovim suradnicima. Na čelu Tužiteljstva BiH tada se nalazio Goran Salihović, a Meddžida Kreso je bila predsjednica Suda BiH. Ko išta zna, jasno mu je da u današnjoj konstelaciji odnosa unutar najviših pravosudnih tijela, Suda BiH  i Tužiteljstva BiH, takva vrsta radnje protiv Radončića, ili bilo kog drugog od trojice-četvorice političko-nacionalističkih lidera ne bi bila moguća. Možete li uopće zamisliti da, recimo, Tužiteljstvo BiH otvori predmet protiv Milorada Dodika nakon njegovog javnog priznanja u Parlamentu RS da “njegove” službe prisluškuju opozicione lidere? Pa da se u sklopu istrage zatraži od Suda BiH da odobri posebne istražne radnje (prisluškivanje) člana Predsjedništva BiH? Zar to očekivati ne bi pomalo zalazilo u sferu naučne fantastike: kao kad bi SDB Sarajeva prije rata tražila od predsjednika Skupštine BiH Momčila Krajišnika davanje suglasnosti na prisluškivanje Radovana Karadžića.

Pravosudni epilog najveće prošlogodišnje pravosudne i medijske afere “Potkivanje”, koju je otkrio portal “Žurnal”, je takav da je jedini osumnjičeni za cijeli taj skandal, u čijem je središtu bio predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća Milan Tegeltija, onaj ko je snimio eklatantan slučaj sistemske korupcije: privrednik Nermin Alešević. Istragu Tužiteljstva BiH prošli su i oni koji su video-snimak objavili, novinari “Žurnala”. Po ocjeni Tužiteljstva BiH, cijela operacija je obavljena i objavljena protivzakonito. Zakonski korektno i u skladu sa uhodanim procedurama bi bilo da je Nermin Alešević tražio od Tužiteljstva, recimo od Gordane Tadić, ili Olega Čavke, da mu odobre tajno snimanje sastanka sa Milanom Tegeltijom u banjalučkoj kafani, pa da nakon toga u najvišoj diskreciji i tajnosti, na zahtjev Tužiteljstva to aminuje predsjednik Suda BiH Ranko Debevec, ili neko od njemu podređenih sudija. To je neozbiljno čak i zamisliti kao realan scenario.

“Dva papka”, “Potkivanje”, “Asim”…

Osnov za neke od najvažnijih novinarskih priča u posljednjih nekoliko godina i u svjetskom i bosanskohercegovačkom medijskom prostoru bili su tajno snimljeni video ili audio zapisi kojima se dokazivao, potvrđivao kriminal, korupcija, nemoral, klijentelizam nositelja javnih funkcija u politici, pravosuđu, zdravstvu. Najpoznatiji primjer novinarskog korištenja tajnog snimanja u funkciji dokazivanja korumpiranosti političara u evropskim prilikama bez sumnje je operacija njemačkog lista “Spiegel” usmjerena protiv tadašnjeg vicekancelara Austrije Christiana Strachea. Priča je dobro poznata, kao i njen politički epilog. Izvjesna novinarka koja se predstavila kao agentica ruskog kapitala je organizirala druženje sa Stracheom u španjolskom ljetovalištu Ibiza. Austrijski političar je, ne sumnjajući u identitet sugovornice, obećao pomoći ruskim tajkunima da kupe neke medije u njegovoj zemlji, kao i druge “sitne oblike pažnje”. Nakon što je njemački list objavio rezultate svoje istrage, ne samo što je Strache podnio ostavku, nego je pala kompletna Vlada kancelara Sebastiana Kurza.

U domaćim medijskim prilikama svojedobno je, 2015., veliku pažnju izazvala afera poznata kao “Dva papka”, koja je uslijedila nakon što je objavljen tajno snimljeni razgovor tadašnje premijerke Republike Srpske Željke Cvijanović, u kojem sugovorniku govori o kupovini dvojice opozicionih poslanika (“dva papka”) potrebnih za formiranje parlamentarne većine SNSD-a nakon izbora 2014. godine. Ovaj je skandal dodatno uvećan kada su policajci Republike Srpske nakon objavljivanja fonograma razgovora na portalu “Klix” upali u redakciju tog medija u potrazi za snimkom, što je izazvalo zgražavanje i osude javnosti. 

Tajno snimljeni razgovori Milorada Dodika, tadašnjeg predsjednika RS i novinara Mate Đakovića (nastali u toku istrage protiv Dodika zbog afere “Pavlović Banka”) doveli su do smjene Gorana Salihovića, tadašnjeg glavnog tužitelja Tužiteljstva BiH, koji je pominjan u vrlo kompromitirajućem kontekstu.

Prije nekoliko mjeseci stranački obračun unutar vrha Stranke demokratske akcije rezultirao je aferom nazvanom “Asim“, kada su jednog od čelnih ljudi te stranke i zastupnika u Parlamentu BiH Asima Sarajlića u automobilu tajno snimale njegove kolege. Ništa kao taj snimak nije tako detaljno razotkrilo mehanizme napatvorenog kriminala, korupcije, klijentelizam, nedemokratske temelje na kojima počiva vladajuća nacionalistička bošnjačka stranka. Nakon medija ovim se slučajem navodno pozabavilo i Kantonalno tužiteljstvo, ali i pred njegovom eventualnom istragom stoji nesavladiva prepreka: snimanje Sarajlića je obavljeno tajno, izvan i protiv zakonski predviđene procedure.

Ovaj je novinar nedavno objavio snimak na kojem razgovaraju državni tužitelj Oleg Čavka i dekan Stomatološkog fakulteta u Sarajevu Muhamed Ajanović, osoba koju mediji godinama nazivaju izvaninstitucionalnom sivom eminencijom u pravosuđu. Snimak nije nastao u zaštićenom prostoru njihovih kabineta, ili u hotelskoj sobi – njih su dvojica snimljeni na javnom mjestu, u kafani, dok su razgovarali o javnim poslovima (prisluškivanju jednog od njih), a ne ćaskali o neobaveznim razbibrigama. Milan Tegeltija, predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH je u medijima čin objavljivanja tog snimka nazvao nezakonitim, dakle i utuživim. Tegeltijin “išaret” jako su dobro i brzo dešifrirali u Tužiteljstvu BiH, gdje je otvorena istraga o ovom “slučaju”. Tegeltija je ovog novinara preko društvenih mreža uputio na Krivični zakon Federacije BiH, u kojem je neovlašteno snimanje kvalificirano kao krivično djelo.

U Članu 188. Krivičnog zakona Federacije BiH  napisano je: 

” Ko  putem posebnih radnji  bez odobrenja prisluškuje, ili zvučno snimi razgovor ili izjavu koja mu nije namijenjena, omogući nepozvanoj osobi da se upozna sa razgovorom ili izjavom koja je neovlašćeno prisluškivana, ili zvučno snimljena, ili ko neosnovano prisluškuje ili snimi tuđe poruke u računalnom sustavu, kaznit će se novčanom kaznom, ili kaznom zatvora do tri godine”.

Naravno da je ovom novinaru poznato šta zakon i njegovo konzervativno tumačenje propisuje i kakve kazne predviđa za kršenje ove njegove odredbe.

Postoji, međutim, (i srećom!) i pravni institut koji je nadređen lokalnom pravosuđu i čije presude domicilno pravosuđe mora uvažavati i provoditi. Radi se, naravno u Evropskom sudu za ljudska prava za sjedištem u Strasbourgu, čiju je mjerodavnost i superiornost prihvatila Bosna i Hercegovina svojim članstvom u Vijeću Evrope. Pravosudna praksa Evropskog suda za ljudska prava posljednjih godina obiluje slučajevima u kojima se presuđivalo o odgovornosti medija koje su njihovi nacionalni sudovi presudili zbog “povrede privatnosti” javnih ličnosti tako što su korišteni tajno snimljeni razgovori ili video-materijali. Poznato je, naime, da se stranke obraćaju ESLJP  tek nakon što iscrpe sve pravosudne mogućnosti i instance unutar vlastite zemlje. Sudije ESLJP procjenjuju i presuđuju da li su države prekršile prava i jamstva predviđena Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Ova je Konvencija sastavni dio (dejtonskog) Ustava BiH.

Interes javnosti i druge „sitnice“

Jedan od slučajeva paradigmatilnih za našu raspravu vođen pred ESLJP bio je predmet nazvan “Haldmann protiv Švicarske”. Četvorica istraživačkih novinara iz Švicarske su 2003. godine koristila tajne kamere za snimanje dokumentarnog filma o malverzacijama osoba koje se bave prodajom polica životnih osiguranja. Nakon što je jedan od snimljenih ljudi tužio novinare i njihovu redakciju, sud u Švicarskoj je novinare novčano kaznio zbog neovlaštenog snimanja i emitiranja razgovora sa tužiteljem. 

Evropski sud za ljudska prava je 2015. poništio osuđujuću presudu švicarskog suda protiv četvoro novinara, konstatirajući da je “tema dokumentarca bila pitanje od javnog interesa i da je izvještaj doprinio javnoj raspravi”. U presudi se navodi da je “ESLJP utvrdio da se može pretpostaviti da su podnositelji (novinari) postupali u dobroj vjeri u pogledu želje da poštuju novinarsku etiku i novinarske zakone pozivajući se na njihovo ograničenje upotrebe skrivenih snimaka“.

Presudom ESLJP je utvrđeno da je “krivična presuda izrečena novinarima zbog korištenja skrivenih kamera za otkrivanje zloupotreba u sektoru osiguranja – pitanje od javnog interesa –  narušila pravo novinara na slobodu izražavanja“, kao i da ugrožavanje privatnosti u radnim prostorijama radnika osiguravajućih tvrtki “nije bilo dovoljno da bi nadjačalo javne interese“.

Da li je u svim bosanskohercegovačkim slučajevima pobrojanim u ovom tekstu bilo govora o pitanjima za koje je postojao javni interes i jesu li mediji koji su prenosili tajno prikupljene snimke (u aferama “Dva papka”, “Goran Salihović“, “Potkivanje”, “Asim”, “Ajanović i Čavka”…) kršili zakon, ili su radili da bi zadovoljili interes javnosti? 

Umjesto odgovora na ovo pitanje, koji je poznat i neupitan, zaključimo da se u ovim slučajevima sukobljavaju dva trajno konfrontirana, nepomirljiva principa: sa jedne strane princip vlasti, bilo kog njenog dijela i razine, koja želi zaštititi svoju netransparentnost, kriminal, korupciju, a sa druge je načelo javnosti i mediji kao njihov instrument, koji traže da sve što je u javnom interesu bude dostupno, vidljivo i provjerljivo, čak i ukoliko se do informacija ne dolazi na “korektan” način. Jasno je da se ova dva principa nikada neće dobrovoljno “približiti”, kao i da je njihova borba neravnopravna sve dok su zakonske, represivne poluge i alati u rukama vlasti i onih koji u njeno ime djeluju, donose odluke i presuđuju. “Ne postoji država bez javnosti”, saglasna je znanstvena, sociološka javnost, a interes javnosti je, kao što vidimo iz citirane presude ESLJP, subordinacijski nadređen svakom partikularnom interesu, pa i interesu države, pogotovo ako je njen interes kršenje ljudskih prava svojih građana.

Mediji se već duže vrijeme u znanstvenim, pa i praktičnim pravnim krugovima, tretiraju kao četvrti stub vlasti, uz zakonodavnu, sudsku i izvršnu. Iz ovih nekoliko primjera koji su pobrojani jasno je da im se u Bosni i Hercegovini takav status svim sredstvima, pa i represivnim, nastoji osporiti.

(Autor je glavni i odgovorni urednik “Slobodne Bosne”; tekst je objavljen u 76. izdanju biltena E-novinar koji BH novinari realizuju u okviru projekta JUFREX, uz podršku Vijeća Evrope)