Piše: Admir Muslimović

Kraj je 2019. godine, a napadi na novinare i kršenje prava na slobodu izražavanja u Bosni i Hercegovini ponovo su bili gotovo ustaljena praksa bosanskohercegovačkog društva.

Godinu su obilježili otvoreni politički pritisci, brutalni verbalni i fizički napadi na novinare i pristrasno i neprofesionalno medijsko izvještavanje. Pritisci i napadi na novinare i ometanje novinara tokom obavljanja profesionalnih zadataka dešavali su se tokom cijele godine, a poražavajuće da su osim osuda stranih ambasada i diplomata, te predstavnika nevladinih udruženja, takve pojave u ovoj godini politički moćnici ove zemlje čak i pravdali.

Odobravanje napada

Jedan od najpoznatijih slučajeva protekle godine je onaj iz marta, kada je fotoreportera Žurnala fizički napao Huso Ćesir, predsjednik Općinskog odbora Stranke demokratske akcije (SDA) Novi Grad Sarajevo. 

Fotograf se nalazio na radnom zadatku, fotografirao ulaz u Ćesirovu firmu Bosnaplast, a u tom momentu nalazio se na trotoaru preko puta firme, na javnoj površini. Uprkos ovom, kao i svim ranijim napadima, osim stranih ambasada i diplomata, kao i nevladinih organizacija, vlasti u BiH nisu reagovale na adekvatan način.

Poražavajuće je da je umjesto osude ovog Ćesirovog nedjela, njegov politički šef Bakir Izetbegović, pokušao „ublažiti“ slučaj. Tako je Izetbegović na konferenciji za medije obrazložio da je Ćesir napao kameru, a ne čovjeka, novinara, fotoreportera?!

Da bahato potcjenjuju novinarsku struku pokazao je nedavno i slučaj Mirze Gačanina, koji je javne prijetnje, opet novinaru Žurnala, uputio putem video snimka objavljenog na internetu. Prijetnja je upućena novinaru Žurnala koji je pisao o poslovima kartela “Tito i Dino”, organizacije koja je prema procjenama DEA-e, među 50 najvećih narko kartela na svijetu. I na ovo su nadležne institucije, kao i politički moćnici, ostali nijemi.

Osim političkih pritisaka i uplitanja u medijsko izvještavanje, na što godinama upozoravaju međunarodni i domaći stručnjaci za medije, za svoj status krivi su i sami novinari, koji se decenijama (kao i u 2019. op. a.) stavljaju u položaj političkih „informatora“, mišljenje je akademske zajednice u Bosni i Hercegovini.

„Novinari su dobrim dijelom sami sebi krivi za sve teži položaj u bh. društvu, jer su još od ratnog perioda pristali da budu informatori politike, što je u ratnim okolnostima donekle i opravdano. Ipak, 25 godina nakon rata to ne smije biti slučaj. A onda se, kada se desi pritisak, napad ili pokušaj upravljanja mišljenjem novinara, pitaju zašto je to tako. U mnogo rigidnijim društvima novinari izlaze iz političkih napada i okova, dok se kod nas i u 2019. godini dešavaju napadi, pritisci, cenzure. To je poražavajuće“, smatra doc. dr. Mirza Mehmedović, profesor na Odsjeku žurnalistike Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli.

Upravo je to i razlog zašto je prema relevantnim međunarodnim izvještajima o indeksu medijske održivosti, profesionalno novinarstvo u BiH svake godine u konstantnom padu. Taj indeks je za 2018. i 2019. godinu dosegao najniži standard još od 2006. godine.

Mediji u Bosni i Hercegovini, gotovo po prepisanom šablonu, ni ove godine nisu bili kritični spram vlasti i negativnih društvenih pojava. Uglavnom ih je karakterizirala neobjektivnost, nekritičnost i pristrasnost, koja je naročito vidljiva u privatnim medijima, vrlo često i u sprezi vlasnika medija i partijskih i političkih vođa.

Većina postojećih medija predstavlja partijske biltene i stranačke megafone, smatra ugledni komunikolog Enes Osmančević, profesor sa Univerziteta u Tuzli.

„Vodeće partije godinama pokušavaju, i u dobroj mjeri uspijevaju, zauzeti javne medije i staviti ih pod svoju kontrolu. Dosadašnji upliv politike na izbor i opoziv direktora i urednika u javnom RTV servisu i entitetskim emiterima je nedopustiv ukoliko želimo uspostavu nepristrasnog RTV sistema čiji je ‘vlasnik’ javnost, koji se finansira javnim novcem, služi javnom interesu i emitira sadržaje koji moraju biti najbolji u okviru svoje vrste. Nažalost, javni RTV servis, a naročito entitetski emiter RTRS godinama je u službi stranačke agitacije i pristrasnog izvještavanja kroz iskrivljenu dioptriju vladajuće stranačke kratkovidosti. Zamjerke se mogu izreći i javnom emiteru RTV FBiH, prije svega kroz favoriziranje vođa vladajućih političkih partija“, smatra Osmančević.

Nepovjerenje građana

Zabrinjavajući je i podatak koji je pokazalo istraživanje među građanima BiH, da sve veći broj njih opravdava napade na novinare. Najveći dio građana BiH – 79 % sudionika istraživanja, smatraju „neprihvatljivom svaku vrstu napada na novinare i medije“, dok istovremeno čak 27 % ispitanika u Republici Srpskoj i 17 % u Federaciji BiH opravdavaju nasilje.

U poređenju sa 2018. godinom, rezultati predstavljaju zabrinjavajući porast broja građana (za cijelih 14 %) koji opravdavaju nasilje nad novinarima u Bosni i Hercegovini.

Ovo je samo dio rezultata istraživanja koje su proveli Udruženje/udruga BH novinari i Fonadacija Friedrih Ebert.

Čak 63.9 % je onih građana koji dovode u pitanje objektivnost bh. medija, a razloge za to treba tražiti u sistemskom nizu faktora koji godinama utječu na rad bosanskohercegovačkih medija. Finansijska neovisnost jedan je od glavnih problema medijskih kuća u našoj zemlji.

 Rijetke su medijske kuće u BiH koje uspijevaju osigurati vlastita sredstva za normalno funkcionisanje. Njihov opstanak i rad često zavise od volje lokalnih zvaničnika i donosilaca odluka o direktnom finansiranju ili dodjeli grantova medijima. Pozicija finansijske ovisnosti, koja uvijek u sebi sadrži i zahtjeve političke odanosti i služenja određenim političkim, nacionalnim, ekonomskim ili drugim lobijima, a ne javnosti, dovodi u pitanje javni ugled medija, njihovu vjerodostojnost i povjerenje građana u medijske sadržaje koje objavljuju.

U bosanskohercegovačkom, slobodno rečeno nedemokratskom, ambijentu, misleći pojedinac novinar strada kao kolateralna šteta, njegov glas se ne može čuti, a njegova prava na slobodu medijskog izvještavanja su zgažena, naočigled stranačkih kamarila, različitih vrsta pravovjernika i navijački egzaltiranih stranačkih kolektiviteta. To je trend koji se negativno odrazio na profesionalizam u medijima, pojačao nesamostalnost novinarske profesije u odnosu na politiku i ograničavao svaki pokušaj javnog rezoniranja ili kritike, kroz prijetnje, zastrašivanja i gušenje slobode mišljenja i u ovoj, 2019. godini koju ispraćamo.

(Autor je novinar Balkanske istraživačke mreže – BIRN BiH; tekst je objavljen u dvobroju 72/73 biltena E-novinar)