Piše: Nermina Šunj-Kušljugić

Iz percepcije stepena slobode naših medija, nastale na osnovu iskustava kolega i ličnog iskustva, mogao bi još ispasti i dobar aforizam, primjera radi: cenzure u medijima skoro da i nema, uspješno se opiremo autocenzurom. Ima čak i elemente istine, jer u kontekstu u kojem vlasnici/osnivači medija, urednici i novinari, samovoljno pribjegavaju autocenzuri i „miru“ sa finansijerima ili interesnim centrima na koje su eventualno oslonjeni, zapravo i nema potrebe za cenzurom.

„Nepoželjni“ sagovornici

Autocenzura je i to što u primjeru koji ću navesti neću otkriti ime medija, već samo iskustvo s autocenzurom.  

U privatnom mediju svojevremeno sam pisala serijal tekstova o slovenačkoj fabrici u BiH koju je vlasnik planirao izmjestiti iz zemlje. Direktor fabrike, domaći kadar, borio se da fabrika opstane jer bi se izmještanjem pogona ugasio jedini izvor egzistencije za lokalno stanovništvo.  

Uz ostale zadatke u redakciji svakodnevno sam kontaktirala direktora fabrike. Pretpostavljala sam da je „stranački kadar“ ali nisam tome pridavala značaj, jer mi je bio važan sagovornik isključivo zbog novih informacija.

Pisanje ovakvih priča jedna je od ljepših strana novinarstva i za razliku od političkih tema, socijalna tematika donekle oslobađa od pritiska i mogućeg pokušaja kontrole, redaktorske ili političke. Ali, ne lezi vraže.

Jednog jutra se, uz kafu nakon kolegija, pronio glas među kolegama da više nismo (vlasnik medija) u dobrim odnosima s tom i tom političkom strankom. Znači, tako to ide, pomislila sam, jer sam već radila u privatnom mediju ali nije bilo eksplicitnih zahtjeva za autocenzurom o kojima sam slušala „iz usmenih predanja“ kolega. Pratila sam i dalje situaciju u fabrici, ali me je ubrzo pozvalo da mi još jednom „fino kaže“ da je direktor s kojim sam svakodnevno telefonski razgovarala iz te i te stranke i da ga više ne zovem.

Uprkos svemu i dalje sam pratila priču. Direktora nisam citirala ni spominjala njegovo ime u tekstu, i mislila sam da sam pronašla modus da „pobijedim“ nametnuta ograničenja. Međutim, jednog jutra sam jedva u novini pronašla svoj tekst, negdje u ćošku, sa strane, zapravo je od teksta nakon redaktorske intervencije preostalo nekoliko redaka, bez fotografije i uz oskudnu opremu teksta, tek kratka, „neatraktivna“ vijest.

U mediju u privatnom vlasništvu uglavnom postoje dva načina da reagirate na ograničenja u izboru tema ili sagovornika: da ih poštujete ili da odete.

Pošto je primjer koji sam navela iz privatne novine, eventualni zaključak čitatelja da autocenzure ima samo kod „privatnika“ naprosto ne bi bio tačan.

Tri puta oslušni stav urednika

Rekla bih čak da je leglo autocenzure i pritisaka na novinare da triput razmisle prije nego napišu upravo u javnim medijima, ponajviše medijima finansiranim iz budžeta, u kojima profesionalni, ali i radno-pravni status novinara direktno zavisi od interesa vladajuće parlamentarne većine koja kontrolira budžet iz kojeg se taj medij finansira, odnosno, zavisi od politika koje kreiraju stav u „svojim narodima“ o javnom mediju koji finansiraju plaćanjem RTV takse.

Razlike u pozicijama novinara suočenih sa jasnim ili prikrivenim ograničenjima mogu biti u formalnoj sferi, zavisno od toga koliko su zaštićeni ugovorom o radu i da li u slučaju radno-pravnog spora sa poslodavcem, na koji se rijetki hrabri odlučuju, novinar neće biti žrtva eventualne odmazde vlasnika/osnivača nezakonitim otkazom, bez disciplinske procedure.

Sve drugo je pitanje samopoštovanja pojedinca.

Zato bi bilo netačno pronalaziti uzroke pribjegavanju autocenzuri samo u socijalnom statusu novinara jer je bitka s autocenzurom prije svega pitanje poštivanja standarda profesije. Ali zbog cjelokupnog konteksta u kojem mediji djeluju, također bi bilo nekorektno sav teret borbe s ograničenjima u pisanju sručiti na novinarska pleća. Zato što je „povijanju kičme“ novinara prethodila, i još traje, brutalna kampanja političko-interesnih centara da izvore finansiranja medija kontroliraju ili svedu na minimum i tako ih potčine sebi.

Osim straha od otkaza, straha za vlastitu i egzistenciju porodice, djece, bolesnih članova porodice, i zbog pravnog miljea u kojem se ne kažnjavaju ubice ili napadači, novinari se šutke povinuju (samo)nametnutim ograničenjima.

Pored bitke za dostojanstveno i, koliko je moguće, depolitizirano okruženje za rad, kroz usvajanje novih zakona, jačanje sindikata ili solidarizacije kolega…, otvoren je još jedan front na kojem novinarima valja trošiti energiju. Pojavila se „konkurencija“ koja brutalno gazi sve norme profesije. Internet mediji nepoznatih vlasnika, motivirani isključivo profitom. Doduše, i prije njih smo znali da su mediji i unosan biznis, a informacija vrijedna roba. Dakle, i rad proizvođača robe ima svoju vrijednost i samo je pitanje koliko je ko svjestan značaja svoje uloge.

Kad bi se oslobodili uloge žrtve

Zato bi bilo dobro da počnemo čitati i signale vlastitog iskustva, konstantnih pokušaja političkog i finansijskog porobljavanja medija. Ti nam pokušaji govore da uprkos stalnom nametanju slike o beznačajnosti uloge medija, itekako postoji razlog zašto su mediji važni i zašto ih neko želi imati ili kontrolirati.

Potom bi bilo dobro da počnemo čitati između redova koje svojeručno ispisujemo. Evo primjera: pišemo priče o poslodavcima kojima posao visi o koncu zbog odlaska neophodnih zanatlija u inostranstvo, zato što ih se tamo uvažava i bolje plaća. Mi, novinari, pravimo vijest od odluke poslodavca da, kako bi zadržao radnika i sačuvao biznis, konačno adekvatno plati njegov rad i pruži mu sva zakonska prava koja ga inače sljeduju.

Iz te vijesti, koju smo mi napravili, kaže nam se i da je, prenosili informacije ili zidali kuće, u svim zanatima princip isti: poslodavac može biti odličan menadžer, imati sklopljene ugovore za brojne poslove, ali mu to nije garancija uspjeha ako te poslove nema ko da uradi.

(Autorica je dugogodišnja novinarka i urednica portala Megafon.ba; tekst je objavljen u 69. izdanju biltena E-novinar)