Bile su moje kolegice profuknjače, polovnjače, željeli su se političari kupati u njihovim plavim očima. Bile su i kurve i strane plaćenice. Zanemarivale su im se sve profesionalne reference, većini njih i ozbiljan ratni reporterski staž te činjenica da su se bavile nekim od najvećih bosanskohercegovačkih političkih, kriminalnih (ako treba odvajati) i inih afera, da su iz postelje, skoro pa u pidžami, odlazile da izvještavaju uživo iz Beograda nakon hapšenja Karadžića, da su pratile ne samo „domaći“, nego i druge ratove uživo. Kada bi profesionalno napredovale, nerijetko bi to bilo dovođeno u vezu sa muškom ljubavničkom podrškom. Jer, šta je žena s petljom, da ne kažem nečim drugim, bez muškarca na Balkanu.

Nikada niko nije bio procesuiran za govor mržnje, poziv na linč i klevete koje su bile adresirane mojim kolegicama – novinarkama i urednicama.

Ženi (ni)je mjesto u novinarstvu

Isključivo pišem o ženama ovoga puta, ali ne zaboravljam činjenicu da ni muškarcima u profesiji, a mislim na one od digniteta, u ovoj nesretnoj zemlji, gdje smo novinarstvo dobrano umotali u blato, nije bilo lako. Ali je uvijek lakše tim istim blatom pogoditi ženu. Njoj svakako nije ni mjesto u novinarstvu, na javnoj sceni, na bilo kom mjestu daljem od šporeta i sitne dječice. Nedavno su kolegici Daliji Hasanbegović Konaković zamjerali na diplomi sa katoličkim predznakom. Ako se ne varam, ona je nakon te „inovjerne“, stekla i neke međunarodne. Najbolje bi, po njima, bilo da Dalija nema nikakvu diplomu, da je pored pomenutog šporeta uz sitan vez, a ne jedno od zaštitnih lica prestižne televizijske kuće. Dodatni problem na primjeru Dalije Hasanbegović Konaković je percipiranje nje isključivo kao supruge jednog političara, uskraćivanje prava da žena bude suverena, da je se vrednuje kroz vlastite profesionalne rezultate, da u najkraćem bude ličnost, a ne supruga.

Od mulja u koji su mene trenutno smjestili, ja sam bila skoro dvije decenije daleko, za razliku od mojih kolegica, političkih novinarki. Obožavala sam umjetnost, ali sam znala da nemam dovoljno discipline za solističku pijanističku karijeru te da moj temperament jedino može da se uklopi u dinamiku novinarskog rada. I onda sam dvije ljubavi spojila u jednu, novinarski prateći umjetničke događaje. A tamo je lijepo, i tamo si zaštićena. Radiš intervjue s Jergovićem, Hemonom, pokojnim Predragom Lucićem ili Borkom Pavićević, ćaskaš s Borom Ćosićem o smislu postojanja, odeš u sretna vremena u Cannes, Veneciju… Svaki susret s ljudima koji su postigli vrhunske rezultate u umjetničkim oblastima kojima se bave te oplemeni. Nešto naučiš.

Onda je 2008. godine počeo moj ozbiljniji aktivistički LGBT angažman. I to je, uprkos borbi koju vodimo, bio prostor sigurnosti, istomišljeničkog okruženja, spoznaje da si na pravoj strani i da ako ništa drugo, činiš bolje za one koji/e dolaze. S obzirom na to da oni/e koji/e napadaju najčešće nisu pogledali pozorišnu predstavu, a kamoli emisiju iz kulture, nisam im bila u fokusu ni zbog aktivizma. Bili smo daleko, kao što smo i danas, i ja sam ona ista osoba koja sam bila i prije imenovanja na poziciju vršiteljice dužnosti direktorice Televizije Kantona Sarajevo. Ali je nevolja što više ne pišem o knjigama koje treba pročitati ili predstavama koje treba pogledati, nego najavljujem angažman nezavisne revizorske komisije koja treba utvrditi regularnost poslovanja u vrijeme vladavine onih koji su sada u opoziciji.

Meta na čelu

Linč koji preživljavam, a koji dolazi iz desničarskih medija i pojedinaca/ki desničara najprije je kreiran na osnovu imena i LGBT aktivizma. Ime je samo „pokriće“ za strah od gubljenja stranačkog megafona, što je često bila televizija kojom trenutno rukovodim. LGBT aktivizam je samo povod za homofobiju koju svakako njeguju, te još jedna prilika da podcrtaju kako bi izolovali/e sve druge i drugačije. Konstrukcija da sam „homoseksualna aktivistica“ objavljena u jednom, za 21. vijek nedopustivom, glasilu, kreirana je s namjerom da se stvori dilema jesam li „samo“ aktivistica ili sam i osoba istospolne seksualne orijentacije.

A znamo da kada u Bosni i Hercegovini nekoga stavite u LGBT kontekst, da ste mu istovremeno nacrtali metu na čelu.

Za prvi talas linča ovo su bile dovoljni elementi, ali trebalo je nastaviti dalje. Diskreditovati mene, potom televiziju, a tako i aktuelnu Vladu Kantona Sarajevo dio je namjera pred septembarski prevrat koji najavljuju. Do septembra bi trebalo mene dobro iscipelariti, pa da nikome nikada ne padne na pamet da se usudi prihvatiti rukovodeće pozicije a ne biti satelit dojučerašnje pozicije.

Kako sam jedino u životu ozbiljno brinula o profesionalnoj biografiji, ne praveći kompromise po cijenu vlastite egzistencijalne ugroženosti, u onome što je moj skoro dvadesetogodišnji rad, nisu mogli pronaći nijednu mrlju. Zato je sljedeća stanica bilo porijeklo te pitanje svih pitanja – gdje si bio/la 1992. godine. Ja sam bila u porodičnoj kući na teritoriji Ilidže, nismo joj mogli staviti točkove, ali to ne umanjuje činjenicu da sam četnik. Zato jedan moj prijatelj kaže kako trebam napisati priču: „S dvanaest sam otišla u četnike“. Nisu poštedjeli ni porodicu, baveći se time do kada je moja mama radila na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Trebala je, valjda, kao samohrana majka ostaviti to isto dijete na Ilidži, jer svako dijete ima svoju nafaku. Sad vidim da na Google pretraživaču ukucavaju „Kristina Ljevak suprug“ – biće da je on sljedeći na redu ili „samo“ provjeravaju postoji li neki muškarac u mom životu, ili u mom srcu ima samo mjesta za žene.

Zašto ne smijemo ćutati

Kad humorom pokušavam da se odbranim od tumora u javnom bh. prostoru, najčešće kažem kako se osjećam kao da sam na čelu CNN-a i kako bih nakon ovog iskustva bila spremna da se kandidujem i za rukovodeću poziciju u GRAS-u.

Nije u mom stilu, pa ne objavljujem prijeteće poruke koje stižu u moj inbox. Nadam se da ću imati vremena da se pozabavim prijavama policiji. Dovoljno je ono što je bilo objavljeno u takozvanim medijima, mada već sada prestajem čitati. Mržnja je uvijek ista, samo su nijanse u stilu i obimu nepismenosti različite.
Uvijek sam, drugim povodima, govorila kako nismo svi/e od istog „materijala“, i da ljudi potpuno različito reaguju na iste situacije.

Nedavno mi je kolega s višedecenijskim stažom u profesiji rekao da se ne sjeća primjera poput mog i činjenice da je neko iz novinarstva kod nas do ove mjere bio izložen govoru mržnje.

Ja svakako nastojim što manje pamtiti zlo, bez obzira na to kome je adresirano.

Iskustvo kroz koje prolazim posmatram kao priliku da upoznam vlastitu snagu, opet svjesna da bi krhkija osoba na mom mjestu možda već bila štićenica neuropsihijatrijske klinike. Zbog toga, a ne zbog mene, važno je mijenjati zakon, svaku prijetnju novinaru/ki tretirati kao prijetnju službenom licu poput policajca, ne dozvoliti da iko pomisli da se može kupati u našim očima ili nam reći: „Vidi ti glave“. Ne smijemo ćutati, prestati reagovati, pomiriti se da je tako i kad nemamo više snage otići ili iz novinarstva ili iz zemlje, jer upravo je to ono što žele, a naša je obaveza da im ne dozvolimo.

Mojoj generaciji život je prošao u ratu, poraću, tranziciji i ovom limbu u kojem se sada nalazimo. Zbog nekih budućih, dužni/e smo vratiti dignitet profesiji te s te pozicije dovesti u red ove koji bi redu da uče nas.

(Tekst je objavljen u 66. izdanju biltena E-novinar)