Udruženje/udruga “BH novinari”, Kralja Tvrtka 5/5, 71000 Sarajevo Telefoni: 033 223 818 , 033 217 302
E-mail:[email protected], WEB: www.bhnovinari.ba

JAVNO PISMO UREDNIKU DNEVNOG AVAZA

DNEVNI AVAZ
TEŠANJSKA 24 A
71 000 SARAJEVO

n/a gospodina Seada Numanovića, glavnog i odgovornog urednika

Mjesto: Sarajevo
Datum: 12.2.2010.
Broj: 01 – 22 /20

Gospodine Numanoviću,

Upravni odobor Udruženja/udruge BH novinari Vama i ostalim članovina Uredničkog kolegija Dnevnog avaza upućuje najoštriji protest zbog pokušaja diskreditacije našeg kolege Gojka Berića, urednika u dnevnim novinama „Oslobođenje“.

Duboko smo svjesni činjenice da list, na čijem ste čelu, ciljano bira naše koleginice i kolege „za odstrel“, samo zato što su se drznuli suprotstaviti kontinuiranim uvredama na nacionalnoj, spolnoj i profesionalnoj osnovi, kakve se mogu pročitati na stranicama koje uređujete. Ovaj smo put, ipak, zapanjeni činjenicom da je „ubojito pero“ usmjereno protiv novinarskog autoriteta kakav je Gojko Berić.

Dovesti u pitanje moralni i profesionalni integritet novinara Berića, kao i konzistentnost njegovih kritičkih stavova prema nacionalističkim politikama u BiH i okruženju, nije ništa drugo do najgori oblik novinarskog odstrela neistomišljenika i jeftini pokušaj diskreditovanja kolege bez ijedne mrlje u dugoj profesionalnoj karijeri. Dovesti u vezu Gojka Berića sa kasnim suprotstvaljanjem „Miloševićevim velikosrpskim orgijama“, čovjeka koji se, među rijetkima u ovoj zemlji, najdecidnije i najdosljednije suprotstavljao takvoj politici prema BiH, može samo osoba koja ništa ne zna o povijesti bh.novinarstva i koja je i to ništa spremna podrediti političkim ciljevima Fahrudina Radončića, lidera Saveza za bolju budućnost BiH i vlasnika Dnevnog avaza. Iza pokušaja odstrela Gojka Berića ne krije se ništa drugo nego žal za vremenima u kojima su se međusobno hranili i podržavali svi naši „izmi“, čija bi reinkarnacija dobro došla kao protuteža i opravdanje za nacionalizam i jezik mržnje koji se, poput kuge, širi ovom zemljom.

Ne želimo ulaziti u lične motive novinara koji stoji iza današnjeg članka usmjerenog protiv kolege Gojka Berića i drugih klevetnički i nacionalistički toniranih tekstova. Ali, upozoravamo da je urednička odgovornost u Vašim rukama, kolega Numanoviću, i da nosite najviši stupanj odgovornosti za sadržaje tekstova koje uređujete. Vaša profesionalna i ljudska odgovornost danas posebno, ali i prethodnih nekoliko dana, stavljeni su na ozbilju kušnju, budući da urednička funkcija koju obnašate uključuje i odgovornost prema uvredama na račun Gojka Berića, ali i drugih koleginica i kolega koje neargumentirano dovodite u vezi sa teškim krivičnim djelima uključujući silovanje, krađu, progon kolega na nacionalnoj osnovi…Odgovorni ste i za izlaganje javnom linču novinara i branitelja ljudskih prava, za atakovanje na njihove živote i umrle članove njihovih porodica.

Kolega Numanoviću, očekujemo od Vas da sa ozbiljnošću razmotrite ovo naše pismo u kontekstu etičkog kodeksa koji je potpisao Dnevni avaz i da prizovete u sjećanje novinarske sudbine prethodnika na uredničkoj poziciji na kojoj ste Vi sada. Nakon toga Vam neće biti teško odgovoriti na pitanje stojite li kao čovjek i novinar iza takvih tekstova i takve uredničke politike.

Članovi Upravnog odbora BHN

Izvod iz Avazovog teksta koji je potpisao Fadil Mandal:

Gojko Berić, kolumnista “Oslobođenja”, probudio se iz dubokog zimskog sna u koji je utonuo još od smrti Slobodana Miloševića. Balkanski krvnik, naime, bio je omiljena i skoro jedina Berićeva novinarska inspiracija.

Druge, škakljivije teme u Sarajevu i BiH, rijetko su izazivale njegovu pažnju. Ne zbog toga što nije bilo materijala, ili što je Alijina vlast svih ovih godina bila bezgrešna, nego zbog Berićevog osobnog oportunizma i kukavičluka.

Berić je, u suštini, zadržao sve karakteristike dobro uhljebljenog socijalističkog žurnaliste – društveno-političkog radnika – koji ne reagira dok mu za to signal ne da partija. A sada je, nakon srpskog nacionalizma, koji je realan, još živ i agresivan, na red došao, kako Berić kaže, “radikalni bošnjački nacionalizam”, za koji on ne nudi dokaze, ali mu se kao jezička konstrukcija idealno uklapa u shemu jednake odgovornosti svih za rat i posljedice rata u BiH.

Zna se da Berić nije bio među novinarima koji su od početka Miloševićevog velikosrpskog orgijanja prepoznali opasnost i zalagali se za pravo BiH ili Hrvatske na samoopredjeljenje i nezavisnost. On se Fahrudinu Radončiću, tadašnjem novinaru zagrebačkog “Danasa” i ostalima koji su još od 1988. hrabro i bez straha javno razobličavali zločinačku Miloševićevu politiku, pridružio mnogo kasnije, kada je bilo jasno da je Milošević oboren na zemlju i da će njegov projekt skončati onako kako je skončao.

Istu, cipelarsku taktiku, Berić koristi i danas, kada su u pitanju fabricirane i lažne optužbe kojima se Radončiću bez argumenata pripisuju šovinizam i fašizam prema urednici FTV-a Duški Jurišić. On se histeriji “časnije strane sarajevske intelektualne scene” pridružio na kraju, kada je procijenio da njegov tekst neće naići na žestok odgovor, a anahrona “časnija strana” svakako će ga tapšati po ramenu i slaviti, jer je, eto, i on udario po “bošnjačkom nacionalisti”.