Novinar online magazina „Žurnal“ Avdo Avdić, čiji su istraživački tekstovi posljednjih godina izazivali burne reakcije u bh. javnosti, ali i među političarima i predstavnicima institucija vlasti, pravosuđa, međunarodne zajednice, za BH novinare piše o svojim iskustvima, najvažnijim pričama na kojima je radio i koje su ga formirale kao novinara. Članak objavljujemo u okviru projekta saradnje sa Njemačkom ambasadom u BiH.

Piše: Avdo Avdić

Skoro dvije decenije pišem o drugima. I zato, sada, kada trebam da pišem o sebi i događajima u kojima sam ja bio glavna uloga, osjećam preveliki pritisak. Istovremeno sam i novinar, i urednik, i cenzor. Što god da napišem, pomislim da pretjerujem, što god da prešutim, pomislim da se cenzurišem. I zato odmah na početku zaključujem da je pritisak u novinarstvu nerijetko subjektivni osjećaj koji nas tjera da prešućujemo činjenice i događaje.

Osvajanje slobode

Tokom sedamnaestogodišnje karijere bio sam skoro sve – dopisnik iz malog mjesta, dopisnik iz velikog grada, novinar u centralnoj redakciji, reporter u istraživačkoj emisiji, novinar printanog medija, TV novinar, urednik, glavni urednik i na kraju – novinar online magazina.

Svoju slobodu osvajao sam postepeno. Niko mi je nije dao.  Bilo je tu naivnih, dječijih, poteza, bilo je i kriznih momenata, bilo je situacija opasnih po život, a bilo je i ničim utemeljenog osjećaja da me neko pritišće. No, jedna činjenica uvijek mi je pomagala da prevaziđem sve te pritiske – moj osjećaj da sam čist. Neki će, pak, reći da nisam čist, pisat će da sjedim sa svima, tvrditi da sam po uticajem ovih ili onih, ali niko od njih ne može reći – ili, još bolje, dokazati – da sam izmislio neku svoju priču, da sam za neku priču dobio novac ili neku drugu uslugu, da sam nekoga zaposlio u državnu službu ili neku drugu javnu firmu.

Priznajem, u početku su te forumske priče, uglavnom nastale u glavama raznoraznih političara i ponekih “medijskih eksperata”, pravile ogroman pritisak na mene. Kada o sebi pročitate da ste alkoholičar i narkoman, a znate da nikada u životu niste probali nijedno od toga, kada vam napišu da vam je osam različitih ljudi kupilo stan, a vi znate da ćete taj stan banci otplaćivati dvadeset godina, kada vam ministri o kojima pišete kažu da ste režimski novinar, a oni su taj režim, kada vam kažu da se izdajnik Bošnjaka, a istovremeno vas optuže da ste mrzitelj Hrvata i Srba, kada vam kažu da ste nevjernik i islamofob, pa vas optuže da podržavate “islamske teroriste”, kada vas saslušavaju u tužilaštvima zbog toga što se objavili istinu, kada vam puste telefonske razgovore i izmisle da u njima seksualno uznemiravate kolegice, onda se zapitate da li, uopće, vrijedi nastaviti raditi ovaj posao. Naravno da vrijedi. I kako vrijeme prolazi, sve vam manje smetaju izmišljotine koje o vama pišu oni koji nemaju hrabrosti da se potpišu pod vlastite rečenice. Sada me te “optužbe” zabavljaju. Ili, bolje rečeno, dodatno motivišu da još više svoje energije usmjerim u dokazivanje kriminala.

Ako želite biti slobodan čovjek, morate prvo savladati vlastiti strah. Nije to baš tako lako. Sjećam se, bilo je to nekad na početku karijere, dok sam još bio dopisnik Oslobođenja iz Tuzle, da sam objavio tekst o narko mafiji u tom gradu. Desetak “opasnih” tipova sam prozvao da su glavni dileri heroina i da ih štiti policija. Nakon što je tekst objavljen nazvalo me desetak “prijatelja” da mi kažu da sam “lud”, da su ovo opasni tipovi, i slično. Iako me Emir Kodžaga i ostali tipovi iz teksta nisu zvali, nisu mi prijetili, zbog mita o njima sam se plašio tih dana izaći u grad. Onda sam, za desetak dana, kada sam shvatio da mi se ništa nije desilo, napisao novi tekst o njima. Tako je srušen mit o njihovoj “nedodirljivosti”, a ja sam pobijedio prvi ozbiljan strah u novinarstvu. Kodžaga je, par godina kasnije, uhapšen zbog trgovine heroinom, ali ja sam tada već bio na FTV.

Priče, urednici i politički pritisci

Moj prvi “ozbiljniji” zadatak na federalnom javnom servisu bila je priča o Gornjoj Maoči. Te 2006. godine, selo u vrletima Majevice nije bilo toliko “popularno”. Za njega su su znali samo policajci i sljedbenici šejha Nusreta Imamovića. Otišao sam sa snimateljem, probio se kroz kojekakve potoke, snimio par kadrova u selu, a onda sam se spustio do škole u kojoj se nastava odvijala po jordanskom planu i programu. Pojavio se tada i šejh Nusret Imamović, zaprijetio mi da “nikakvu Maoču” ne spominjem, jer će me on naći. Satima sam razmišljao da li da odustanem od priče, ali sam je na kraju ipak objavio. Nusret Imamović me nije našao, a danas za njim, kao teroristom ISIL-a, tragaju sve policije svijeta.

Nakon priče o Maoči, još jedan dio straha u meni je nestao. Na red je došao Tasim Kučević. Povezan sa italijanskom mafijom, osuđivan zbog zasnivanja ropstva, „kralj prostitucije“ u BiH, bio je strah i trepet u Tuzli. I onda, stidljivo pominjanje njegovog imena u jednom prilogu za emisiju „60 minuta“. Kada sam vidio da mi se ništa nije desilo, pomjerio sam granicu, išao dalje, pa dalje, pa dalje … Pet-šest priloga o čovjeku kojeg niko nije smio pomenuti bilo je dovoljno da me jednog dana nazove lično on. Tasim Kučević je pristao da mi da intervju.

Došao je s pištoljem za pasom, prije snimanja mi je zaprijetio da će mi polomiti ruke i noge, da će mi mamu i sestru strpati u gepek, tokom snimanja mi je psovao u kameru, ali mi, na kraju, nije uradio ništa. Objavio sam i tu priču, a Tasim Kučević je kasnije osuđen na dvanaest godina robije zbog organiziranog kriminala.

Godinama sam objavljivao tekstove i priloge o tuzlanskoj mafiji i svakodnevno sam prolazio pored kafana u kojima su se skupljali. Uz poneku sitnu provokaciju, nikad mi se ništa nije desilo. Da sam slušao savjetnike koji su stvarali mit o akterima mojih priča, nikad o njima ne bih objavio ništa. Da nisam pobijedio vlastiti strah, nikad ne bih znao kakav je to osjećaj  kada “opasnog tipa” o kojem ste pisali osude na višegodišnju robiju. Dakle, za novinarstvo su, od svih prijetnji, mnogo opasnije narodne predaje i mitovi zbog kojih novinari, naročito oni na početku karijere, postaju autocenzori. Zato je bitno pobijediti strah.

Kada sam prije sedam godina imenovan za urednika informativnog programa Federalne televizije, našao sam se, objektivno, pod najvećim pritiskom u svojoj karijeri. No, tada sam već imao iskustva. Vlast je pritiskala svakodnevno, koristila pravosudne institucije, koristila parlamente, i konkurentske medije. Federalni premijer i njegovi ministri nisu željeli gostovati u programu koji sam uređivao, novinarima FTV-a su zabranjivali da ulaze na pres konferencije, da bi na kraju bili pušteni moji telefonski razgovori sa tadašnjim predsjednikom Federacije BiH Živkom Budimirom. Činjenice su jedno – interpretacija drugo. Ali tu bitku sa slobodnom interpretacijom ne možete dobiti i onda vam je jedini spas da vam postane nebitno šta ko govori i izmišlja o vama.

Dobro, da ne bi samo bilo do vlasti i njihovih pritisaka, navest ću i jedan slučaj marketinško-menadžerskog pritiska. Kolega iz Tuzle Omer Hasanović radio je priču o kriminalu u tuzlanskoj firmi „Dita“. Iz te firme novac je, između ostalog, izvlačila i jedna sarajevska marketinška kompanija koja je poslovala sa Federalnom televizijom i koja je imala sjajne odnose sa mojim nadređenim. Sve sam to znao, ali sam, ipak, odlučio pustiti “sporni” prilog u dnevniku FTV. Sutradan je nastao haos. Dobio sam mail od direktora da se izjasnim zašto je taj prilog pušten. I marketinška agencija je negodovala, prijetili su raskidanjem ugovora. Slagao sam da mi je promaklo i da ću porazgovarati s autorom priloga. Kolega Hasanović je svjedok da mu nikad nisam rekao ni riječ u vezi s tim. Slično je bilo i onda kada je Amarildo Gutić u emisiji „Mreža“ objavio da je supruga našeg direktora Zvonimira Jukića dobila poticaj od tadašnjeg ministra Jerka Lijanovića. Znao sam da je njegova supruga na tom spisku, ali nisam intervenisao. I Amarildo i ja smo nedugo nakon toga smijenjeni. 

Kada ste urednik, realno, krivi ste za sve. Nalazite se između čekića i nakovnja. Niste ni menadžment kojeg samo interesuje finansijsko poslovanje, a niste ni novinar koji bi samo trebao voditi računa o činjenicama i prilozima.

Saslušavanja i prijetnje istragama

Postoje svjedoci, barem njih pet, jedne situacije sa tadašnjim federalnim ministrom unutrašnjih poslova Predragom Kurtešom. U emisiji „Mreža“ kolege su pripremile prilog o njemu. Ja sam bio i tada, ali sam i sada, u dobrim odnosima s glavnim junakom te priče. I, šta onda uraditi? Nazvao sam Kurteša, pred kolegama, autorima priloga i urednikom emisije, i kazao mu da su “moji novinari namjeravali da naprave strašan prilog o njemu, te da sam ja uspio sve to svesti na minimum”. Naravno da taj tekst nisam ni pogledao, a kamoli da sam intervenisao na njemu. Kurteš je povjerovao. Kasnije sam mu to ispričao, ali sam tom “manipulacijom” sačuvao i prijatelja i profesiju. Da se kojim slučajem tužilac Oleg Čavka dokopao tog razgovora, danas bismo, osim „slučaja Budimir“, pričali i o još gorem „slučaju Kurteš“… 

Nakon FTV-a obreo sam se u online magazinu Žurnal. Prva prednost je ta što se radi o neprofitnom mediju. Druga prednost – nisam urednik. Treća prednost – nema javnoservisnih ograničenja. I onda se možete pričama posvetiti kvalitetno. Da, imam problema zbog svojih tekstova. Saslušavali su me u Tužilaštvu BiH, prijetili mi istragama, zabranjivali da pitam na konferencijama za novinare, stavljali na raznorazne liste na graničnim prelazima, ali ja sam strah od jačih prevazišao onim tekstom o narko mafiji u Tuzli.

Danas, kada pišem o jednom od najvećih narko kartela na svijetu, koji trguje tonama kokaina, osjećam se manje ugroženim nego kada sam pisao o narko grupi Emira Kodžage koja je “nasitno” rasturala heroin po Tuzlanskom kantonu. Zato mislim da je taj tekst iz Oslobođenja, od prije petnaestak godina, bio ključan u mojoj karijeri. Njime sam pobijedio strah. Poslije njega sam shvatio da ti likovi iz mitova i nisu baš toliko opasni koliko nam se čini.

Ovdje možete pročitati tekst na engleskom jeziku.