Piše: Faruk Durmišević

Pripadnici „sedme sile“ u Bosni i Hercegovini sve češće su na udaru sile, i to one fizičke. Bolno iskustvo koje jasno demonstrira ko je kome „sila“ i nad kime se ona upotrebljava osjetio je na svojoj koži novinar bijeljinske televizije BNTV Vladimir Kovačević.

Godinu dana nakon brutalnog napada, navedeni slučaj i dalje izaziva šok i nevjericu posebno među kolegama unutar novinarske zajednice, uzimajući u obzir činjenicu da je Kovačević izudaran metalnim šipkama po glavi i da je samo pukom srećom preživio. Pravda je donekle zadovoljena, jer je Marko Čolić iz Banje Luke nedavno zbog pokušaja ubistva novinara Kovačevića prvostepeno osuđen na četiri godine robije. Međutim, nema odgovora na pitanje da li postoje nalogodavci ovog djela, a isto to pita se i Kovačević.

Žrtva kao optuženik

Dok razgovaramo o svemu što je preživio u proteklih godinu, kaže mi da osjeća zadovoljstvo zbog završetka sudskog postupka jer se, kako objašnjava, tokom trajanja suđenja osjećao kao da je on zapravo na optuženičkoj klupi, a ne da je žrtva brutalnog napada.  Za njega je to sve, kako navodi, bilo „mrcvarenje“.

„Samo sam želio da se suđenje konačno završi. Cijeli taj postupak teško mi je pao jer nije bilo ugodno odlaziti na ročišta i iznova doživljavati sva ta dešavanja u sudnici. Sve to mi je nekako bilo teže nego sam fizički napad, i zbog toga, samo neka je gotovo“, s olakšanjem govori Kovačević.

Na pitanje zbog čega je napadnut, odnosno zašto je baš on bio Čolićeva meta, Kovačević ne zna odgovor.

„Čolić nije imao nikakav lični motiv za pokušaj mog ubistva, zajedno sa svojim saradnikom, već se iza te naredbe krije neko drugi. Ko se krije, ja se nadam da će to pokazati naredna istraga, ali u neku ruku i sumnjam da će se ići ka tome“, kaže Vladimir Kovačević.

Već duže vrijeme bh. novinari naglašavaju potrebu bolje zakonske zaštite njihovog prava na slobodan i neometan rad. Napad na Kovačevića bio je okidač za njegove kolege da od zastupnika u Narodnoj skupštini Republike Srpske zahtijevaju da izmjenama Krivičnog zakona ovog entiteta napad na novinare bude tretiran kao napad na službene osobe.

„Od vlasti Republike Srpske očekujemo da privedu pravdi sve napadače na novinare. Od novog saziva Narodne skupštine tražimo da na prvoj redovnoj sjednici po hitnom postupku izmijene Krivični zakon RS-a kako bi napadači na novinare bili oštrije kažnjavani. Novi krivični zakon bi trebalo da sadrži novu odredbu, po kojoj bi se napad na medijske radnike tretirao kao napad na službena lica, čime bi se povećale kazne za napadače, a slučajevi brže procesuirali. Ovo je tokom predizbornog perioda obećala većina stranaka koje su ušle u Narodnu skupštinu. Opozicione stranke su to uradile mnogo ranije, a SNSD odmah nakon napada na Vladimira Kovačevića“, kazao je u novembru prošle godine Siniša Vukelić, predsjednik Kluba novinara Banja Luka.

Ni u drugom dijelu države, ništa bolja situacija kada je riječ o zaštiti novinara. U Federaciji Bosne i Hercegovine, prema tumačenju lidera Stranke demokratske akcije Bakira Izetbegovića, napad na snimatelja je zapravo „napad na kameru“, a to se desilo Adiju Kebi, fotografu Žurnala koji je snimao objekte firme u vlasništvu Huse Ćesira, predsjednika Općinskog odbora SDA Novi Grad.

„U proteklih godinu dana nebrojeno puta smo bili meta od strane kako pravosudnih institucija, tako i političkih partija i njihovih predstavnika. Reagovali smo i ukazivali na neophodnost ozbiljnog djelovanja nadležnih institucija u kažnjavanju počinioca napada na novinare. Rezultat njihove neaktivnosti ili nedovoljno ozbiljnog pristupa ovom, sve očitijem problemu, rezultira sve učestalijim napadima i otvorenom sprječavanju medija u izvještavanju“, izjavio je nakon napada na Kebu izvršni direktor Centra za razvoj medija i analize i urednik portala Žurnal, Eldin Karić.

Nakon ovog nemilog događaja u Parlamentu Federacije usvojena je inicijativa SDP-a da napadi na novinare ubuduće budu tretirani kao napadi na službene osobe. Od inicijative do samih izmjena krivičnog zakona dug je put, ali se postavlja pitanje koliko bi status „službene osobe“ za novinare mogao predstavljati mač sa dvije oštrice, odnosno prenijeti poruku javnosti da novinari moraju imati „poseban tretman“ kako bi slobodno mogli obavljati svoje radne zadatke… Osim toga, pitanje je u kojoj mjeri bi se predložene inicijative mogle implementirati kroz entitetske krivične zakone, s obzirom na to da novinari po prirodi posla radne zadatke obavljaju širom BiH bez obzira gdje im se nalazi matična redakcija. Da li to onda znači da najprije treba regulisati izmjene Krivičnog zakona na državnom nivou koji bi tretirao napade na novinare, a onda to zakonsko rješenje ugraditi u niže nivoe vlasti?

Pitanje je i šta će se tačno podrazumijevati pod „napadom na novinare“? Jer, ovdje ne govorimo samo o fizičkim napadima. Brojni novinari u BiH trpe svakodnevne verbalne atake koji predstavljaju jedan od najvećih uzročnika stresa, nervoze, anksioznosti, i prema mišljenju mnogih zdravstvenih radnika, okidač su za druge zdravstvene probleme zbog kojih novinari, nažalost, sve mlađi napuštaju ovaj svijet.

Nažalost, verbalni napadi postali su praktično uobičajeno „oružje“ onih nezadovoljnih novinarskim izvještavanjem, čemu sam i lično bio izložen. Nezadovoljstvo izabranih zvaničnika najčešće se manifestira telefonskim pozivima redakciji, odnosno urednicima, ali i obraćanjem samim novinarima uz, najblaže rečeno, povišeni ton. Demantiji i drugi oblici opovrgavanja navoda iz novinarskih priloga i tekstova su za većinu domaćih aktera iz svih segmenata javnog djelovanja praktično nepoznat pojam. Njihovi „argumenti“ ispoljavaju se lično, uz prateće prijetnje i druge oblike pritiska na rad novinara i medijskih kuća.

Šovinistički komentari na društvenim mrežama

A jedno od najprikladnijih mjesta za ispoljavanje profesionalnih i ličnih frustracija te poticanje govora mržnje prema novinarima su društvene mreže. To je na najgori mogući način na svojoj koži osjetila i moja radna kolegica Arijana Saračević-Helać, kada je nju i Sanelu Prašović krajem 2017. godine uposlenik Predsjedništva BiH na svom Facebook profilu nazvao „polovnjačama“. Osim osuda, mahom iz novinarske zajednice i kratkotrajnog interesa javnosti u vidu raznih komentara povodom ovog slučaja, izostala je adekvatna sankcija i spomenuti uposlenik državnog Predsjedništva – „službeno lice“ – nastavio je neometano raditi svoj posao, kao da se ništa nije desilo. A moje kolegice novinarke i danas nastavljaju biti meta šovinističkih, groznih i malicioznih komentara pripadnika jačeg spola, i to vrlo često na račun njihove vanjštine.

Mi novinari nerijetko nismo ni svjesni koliko je posao koji radimo zapravo rizičan jer nije se lako odbraniti od različitih načina „ispoljavanja nezadovoljstva“ o kojima pišemo i u ovom tekstu. Na adekvatnu pravnu zaštitu i dalje najčešće ne možemo računati, jer u sistemu obrnute realnosti u kojoj živimo novinari su veoma često meta pravosuđa, a ne oni koje bi trebalo zaštititi. 

Na kraju, pitanje o kojem moramo razmisliti: da sutra padne mrtva glava nekog novinara, da li bismo svi kao društvo najzad shvatili ozbiljnost situacije?

(Tekst je objavljen u 66. izdanju biltena E-novinar)