Piše: Kristina Gadže

Novinarska djelatnost često ne biva tretirana kao zanat koji se ne razlikuje od nekog drugog. Radnike se ne shvaća kao ozbiljne medijske djelatnike i djelatnike kompetentne na tržištu rada. „Posljednjih nekoliko godina, razna europska istraživanja, kao i ankete među EFJ članicama, istaknula su neke prevladavajuće trendove u novinarstvu koji nagovještavaju propadanje profesije. Razlozi su ponajprije:

• Pad dohotka od profesije(stagnirajući dohodci/naknade, rušenje cijene rada, manji broj povlastica, neplaćeni prekovremeni rad);
• Pogoršavanje radnih uvjeta(povećanje obujma posla, poslovnog tempa i zahtijevanih vještina, otpuštanja, fleksibilnosti i nejasnih uredničkih politika);
• Pojava novih oblika radnih odnosa(neredovni, nepredvidljivi i kratkoročni poslovni angažmani, poput outsourcinga, kratkoročnih ugovora, ugovora preko agencija za privremeno zapošljavanje itd.) i nejasnih ugovora(nedovoljno precizni opisi poslova, spajanje novinarskih i tehničkih djelatnosti).“[1]

 Novinari zato često nisu upoznati sa svojim radnim pravima. „Sukladno zakonima o radu i kolektivnim ugovorima, osim prava na rad, redovitu plaću, uplatu doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, djelatnici/e u medijima imaju pravo na naknadu za godišnji odmor, pravo na naknadu za javni prijevoz, pravo na dnevni, tjedni i godišnji odmor, pravo na slobodu sindikalnog organiziranja i kolektivno pregovaranje i socijalni dijalog s poslodavcem uz posredovanje izabranih predstavnika – sindikata, udruženja novinara, te pravo na štrajk i druge zakonom propisane oblike izražavanja radničkog nezadovoljstva.“[2] Prava su ista za medijske djelatnike u privatnom i javnom sektoru.

Zakoni i akti koji uređuju zaštitu prava u BiH su:

• „Zakoni o radu s odobrenim međunarodnim propisima,
• Opći kolektivni ugovori ili granski kolektivni ugovori,
• Zakoni o vijeću zaposlenika/savjetu zaposlenih RS-a,
• Zakoni o štrajku,
• Krivični zakoni,
• Statut tvrtke,
• Pravilnik tvrtke o radu, sa sistematizacijom.“[3]

Novinari prilikom zasnivanja radnog odnosa moraju potpisati ugovor o radu. To predstavlja pravni temelj za radni odnos. „Zaključuje se u pisanoj formi i može biti zaključen na određeno ili neodređeno vrijeme. Ugovor o radu novinara/ke na određeno vrijeme ne može se zaključiti na period duži od dvije godine. Istekom roka od dvije godine ugovoro na određeno vrijeme prerasta i smatra se ugovorom na neodređeno vrijeme pod uvjetom da kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno.“[4] Isto tako, postoji i ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova. „Ovim ugovorom jasno se određuje koje poslove angažirani honorarni suradnik treba obavljati u određenoj medijskoj kući, a ti poslovi ne mogu trajati duže od 60 dana tijekom jedne godine.“[5]

 Ovdje novinari trebaju pripaziti budući da poslodavci često krše zakonom propisano vrijeme trajanja ugovora kao izgovor za izbjegavanje trajnog zapošljavanja. Novinari često rade volonterski, pogotovo tijekom studiranja ili se pripravnički pripremaju u nekom od medija. „Pripravnik je onaj tko prvi put zasniva radni odnos u određenom zanimanju za koje se školovao, radu stručnog osposobljavanja za samostalan rad. Pripravnici potpisuju ugovor s poslodavcem na određeno vrijeme i u trajanju od godinu dana.“[6] Ugovor o radu se može sklopiti i s nepunim radnim vremenom, „ali pritomu može sklopiti više takvih ugovora kako bi na taj način ostvario puno radno vrijeme“.[7]

Poslodavac može tražiti od novinara prekovremeni rad, ali samo u određenim slučajevima „kao što su elementarne nepogode, požari itd. ili je zbog posebnog povećanja obujma posla zaposlenik/ica, na zahtjev poslodavca, duža raditi prekovremeno, i to najviše do deset sati tjedno“.[8] Prekovremeni rad se plaća više nego rad ostvaren u redovitom radnom vremenu. Ako prekovremeni rad traje duže od deset dana u tjednu, „poslodavac je dužan izvijestiti organ nadležan za poslove inspekcije rada“.[9] Današnji medijski djelatnici pristaju na razne uslove zbog zarade, a ona je ionako mala. „Diplomirani novinari u prosjeku imaju 680 maraka, dok je plaća zaposlenih na javnim servisima iz Sarajeva (BHRT I RTV FBIH) u prosjeku 1000 maraka. Plaća novinara početnika uglavnom iznosi oko 600, dok glavni urednici imaju plaću i do 3000 maraka.“[10] Međutim, mnogi poslodavci i dalje potiču rad na crno i time izbjegavaju zakonske obaveze. Time trajno oštećuju zaposlenike, a poslodavci imaju materijalnu korist. „Poslodavci ne prijavljuju poreze i doprinose koje različitim fondovima trebaju uplaćivati za zaposlenike/ice i na taj način ostvaruju dobit od neplaćenih doprinosa, a na temelju zaključenih ugovora o djelu, privremenih i povremenih poslova, te ugovora o radu na određeno vrijeme plaćaju znatno manje poreze.“[11] Medijski djelatnici se trebaju oduprijeti radu na crno tako što trebaju zahtijevati zaključivanje ugovora o radu. „Ako to poslodavac ne želi, djelatnik/ica ne bi trebao/la pristati na takav angažman, te s tim u svezi i djelatnici i sindikat mogu podnijeti prijavu nadležnom organu za inspekciju rada.“[12]

Isto tako, inspektori rada dosadašnjim provjeravanjem stanja u medijima nailaze na razne propuste. „Od januara 2017. godine do danas inspektori rada najveće Kantonalne uprave za inspekcijske poslove u Federaciji, one u Kantonu Sarajevo, izvršili su šest kontrola u javnim i jednu u privatnim medijima…u jednom slučaju postoji česta promjena radnog mjesta jednog od urednika. Nepravilnosti su utvrđene i u inspekcijskom nadzoru neisplaćivanja prekovremenih sati, nepriznavanja prava na stimulaciju, neispunjavanja uslova radnog mjesta pojedinih radnika, uskraćivanja prava na dnevni odmor te rasporeda radnog vremena i opisa poslova.“[13] Novinari mogu tražiti i zaštitu od inspekcije rada u slučajevima povrede. „Kad je riječ o Federaciji BiH, rok za zaštitu prava je godinu od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno pravo zaposlenika, odnosno dana saznanja o povredi prava iz radnog odnosa. Prijavu inspekciji rada mogu podnijeti u ime zaposlenika/ice i Linija za pomoć novinarima i sindikat.“[14]

Prilikom raskida ugovora o radu na neodređeno vrijeme, „a kojemu poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, osim ako se ugovor otkazuje zbog kršenja obaveze iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu, ima pravo na otpremninu u iznosu koja se određuje u ovisnosti o dužini prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem“.[15] Međutim, ako poslodavac daje otkaz zbog ponašanja ili rada zaposlenika, tada treba dati zaposleniku mogućnost obrane. Današnji novinari su često izloženi tzv. mobbingu ili psihičkom zlostavljanju od strane poslodavca. Iako ga je teško dokazati, bitno je znati da novinari mogu prijaviti mobbing „sindikalnoj organizaciji, inspekciji rada (samo u Republici Srpskoj), udruženjima novinara ili Liniji za pomoć novinarima BiH“.[16] Također mogu pokrenuti sudski spor. Medijski djelatnici se mogu obratiti i Ombudsmanu za ljudska prava Bosne i Hercegovine koji predstavlja središnju instituciju nadležnu za zaštitu od diskriminacije. Isto tako, novinar se može obratiti i Helsinškom odboru za ljudska prava u BiH ukoliko smatra da je žrtva mobbinga. Zakon o radu u privatnim i javnim medijima je na snazi, no još je uvijek slaba njegova učinkovitost.

Žene su često u medijskom poslu diskriminirane. Često bivaju birane za radno mjesto zbog svojih vještina, ali i vanjskog izgleda. Razgovori za posao su često prepuni privatnih pitanja o trudnoći, bračnom statusu i željama. „Novinarke su one koje ne samo da dobivaju manja prava, već ih se i zlostavlja na poslu.U prosincu 2015. godine, srpski ministar obrane Bratislav Gašić smijenjen je nakon uvredljive opaske koju je uputio novinarki. Tijekom posjete tvornici, novinarka je kleknula pred njim kako ne bi bila na putu kamerama, a on je prokomentirao: ‘Što volim novinarke koje ovako lako kleknu.‘“[17] Da su ovakvi slučajevi česti, pokazuju brojne tužbe u zadnjih desetak godina. Nažalost, ovaj način uvrede nije jedini.

„2014. godine, međunarodno istraživanje ‘Nasilje i zlostavljanje djelatnica u informativnim programima: globalna slika‘, koje su proveli International News Safety Institute (INSI) i International Women’s Media Foundation (IWMF), pokazalo je da je gotovo polovina (48% ili 327 od 683) intervjuiranih novinarki izjavila da su bile žrtve seksualnog
zlostavljanja. Samo ih je jedna trećina prijavila barem jedan takav incident. U većini slučajeva, ovi su se događaji zbili u uredu.“[18] Novinarke se susreću i s drugim preprekama koje ometaju razvoj njihovih karijera. Mogu se navesti još neki primjeri: stakleni strop, podzastupljenost, potplaćenost, ugovori na nepuno radno vrijeme itd. „Od medijskih kuća često se traži (a posebno to traže novinarske organizacije) da provode politiku ravnopravnosti spolova, koja omogućava da se prema novinarkama postupa jednako kao i prema njihovim muškim suradnicima.“[19] Danas su žene rodno osviještene, no potrebno je mnogo presuda u korist žena da bi poslodavci u BiH uvidjeli svoje ponašanje. Postoje prava medijskih djelatnica što se tiče žena u trudnoći pa tako mogu tražiti rodiljni dopust „od jedne godine neprekidno, a za blizance, treće i svako sljedeće djete žena ima pravo na rodiljni dopust od 18 mjeseci neprekidno“.[20] No, brojne žene dobiju otkaze upravo zbog trudnoće, iako to ne smije biti razlog otkaza jer tada to postaje protuzakonit čin. „Ukoliko poslodavac zbog trudnoće odbije zaposliti ženu, otkaže joj ugovor o radu ili joj onemogući korištenje rodiljnog dopusta, počinio je prekršaj. Osoba koja je za vrijeme rodiljnog dopusta dobila otkaz, a da pri tome nije povrijedila nijednu od točaka ugovora o radu, može se obratiti nadležnoj inspekciji rada, sindikatu ili podnijeti tužbu nadležnom sudu radi zaštite svojih prava.“[21]

Isto tako, imaju prava koja ih štite od prekovremenog rada. „Trudnice, majke, odnosno usvojitelji s djecom do tri godine i samohrani roditelj, odnosno usvojitelji s djetetom do 6 godina mogu raditi prekovremeno samo ako daju pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku. Zaposlenik/ica ne treba pristati na prekovremeni rad bez pisanog naloga poslodavca, bez obzira na situaciju i okolnosti.“[22] Na ovaj način žene u medijima mogu naći odgovarajuću pravnu zaštitu, iako je još uvijek nedovoljno raširena svijest o radnim pravima žena.

[1] Prava i rad u novinarstvu, Europska federacija novinara, Bruxelles, 2016., str. 24.

[2] Priručnik za novinare i medijske djelatnike: 100 prvih pitanja o pravima medijskih djelatnika u BiH, Udruženje /udruga BH novinari, Sarajevo, 2010., str. 31.

[3] Isto, str. 32.

[4] Isto, str. 32-33.

[5] Isto, str. 34.

[6] Isto, str. 34-35.

[7] Isto, str. 35.

[8] Isto, str. 35-36.

[9] Nav. mj.

[10] JURČIĆ, Daniela: „Sigurnosti novinara u BiH – Nužnost efikasnije institucionalne i društvene zaštite“, http://safejournalists.net/wp-content/uploads/2018/03/Daniela-Jurcic-BHS.pdf, (30.7. 2018.).

[11] Priručnik za novinare i medijske djelatnike, str. 40-41.

[12] Isto, str. 41.

[13] VUKOTIĆ, Vlatko: „(Ne)efikasan nadzor nadležnih tijela nad primjenom radno-pravnog zakonodavstva u privatnim medijima“,  < http://safejournalists.net/ba/resources1/neefikasan-nadzor-nadleznih-tijela-nad-primjenom-radno-pravnog-zakonodavstva-u-privatnim-medijima/>,  (30.7.2018.).

[14] Isto, str. 45.

[15] Isto, str. 48-49.

[16] Isto, str. 52.

[17] Prava i rad u novinarstvu, str. 28.

[18] Nav. mj.

[19] Nav. mj.

[20] Priručnik za novinare i medijske djelatnike, str. 38.

[21] Isto, str. 39.

[22] Isto, str. 36.