Tvoja sloboda govora se završava tamo gdje počinje govor mržnje. Sloboda govora i govor mržnje su dvije dijamentralno različite kategorije, a opet toliko bliske i isprepletene kao molekuli DNK.

Pošto su oba pojma toliko zastupljena i sve više dobijaju na značaju, pa samim tim uzimaju sve više  maha u društvenom životu i javnom prostoru, u ovom istraživačkom radu u fokusu će biti  govor mržnje, u kontekstu jedne jako živopisne i uzbudljive teme, a to je bezbjednosna prijetnja.

Govor mržnje je floskula koja je toliko počela biti provlačena na sve moguće načine i na svim mogućim mjestima. Za svaku situaciju koja po svom spoljašnjem izgledu podsjeća na govor mržnje, ne mora biti govor mržnje jer je neko negdje na društvenim mrežama ili nekom novinarskom objavom napisao da je to govor mržnje. Ali novinarima kao i javnim ličnostima može biti veliki problem prilikom prilikom obavljana radnih zadataka, kao i posla, ali i prepreka ka zapošljavanju.

– Zbog mojih tekstova, neke poslove nikada ne mogu dobiti, kao i neke informacije što mi smeta u mom radu. U principu ekonomski pritisci su po mom mišljenju najopasniji jer vas dugoročno iscrpljuju i navode na preispitivanje, da li se sve to isplati? Kada si ekonomski nezavistan, onda možeš zadržati i slobodu mišljenja i pisanja. Za sada mi to uspjeva, ako ko zna šta donosi budućnost − kazao je Srđan Puhalo, socijalni psiholoh i bloger.

Sud je jedino mjerilo i jedino je kompetentan da ocjenjuje i odlučuje da li je nešto sloboda govora ili govor mržnje. U međunarodnom pravu ne postoji univerzalno prihvaćena definicija govora mržnje, dok bi zabrana govora mržnje trebala biti u skladu sa slobodom izražavanja. Elementi relevantni za definiciju govora mržnje mogu se naći i u drugim međunarodnim ugovorima i dokumentima.

Sloboda izražavanja kao osnovno ljudsko pravo također je zaštićena članom 19. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i drugim ključnim međunarodnim i regionalnim instrumentima za zaštitu ljudskih prava. Članom 19. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (ICCPR) propisano je da svako ima pravo na slobodu izražavanja te da se sloboda izražavanja može ograničavati samo ako su ta ograničenja propisana zakonom i neophodna radi poštovanja prava drugih ili zaštite državne sigurnosti ili javnog reda, javnog zdravlja ili morala.

Pored toga, članom 20. ICCPR-a propisano je da svaka ratna propaganda treba biti zabranjena zakonom, kao i svako podsticanje mržnje “pozivanjem” na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju kojim se podstiče diskriminacija, netrpeljivost ili nasilje. Iz ovoga proističe da član 20. ICCPR-a ne obavezuje države da zabrane svaki vid nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, nego samo one vidove koji predstavljaju podsticanje na diskriminaciju, netrpeljivost ili nasilje.

U Preporuci ECRI-ja br. 15 o opštoj politici, govor mržnje je definiran kao svaki vid zagovaranja, promocije ili podsticanja omalovažavanja, mržnje ili klevetanja neke osobe ili grupe osoba, kao i svako uznemiravanje, vrijeđanje, negativna stereotipizacija, stigmatizacija ili prijetnja takvoj osobi ili osobama, kao i opravdavanje svih ovih oblika izražavanja, po osnovu “rase”, boje kože, porijekla, nacionalne ili etničke pripadnosti, starosne dobi, invaliditeta, jezika, vjeroispovijesti ili uvjerenja, spola, roda, rodnog identiteta, seksualne orijentacije i drugih ličnih karakteristika ili statusa.[1]

Krivični zakonik u članu 138. propisuje krivično djelo „Ugrožavanje sigurnosti“. Tekst navedenog člana glasi: Ko ugrozi sigurnost nekog lica prijetnjom da će napasti na život ili tijelo tog lica ili njemu bliskog lica, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine. Šta čini radnju izvršenja ovog djela? Čini je upućivanje prijetnje nekom licu ili grupi lica, jer je riječ o ugrožavanju sigurnosti ozbiljnom prijetnjom. Kod osnovnog oblika djela riječ je o pretnji napadom (fizičkim) na život ili tijelo nekog lica ili njemu bliskog lica. Kako se ocjenjuje da li je došlo do uznemirenja građana i šta može biti ta „druga teška posljedica“, nije rečeno.

Ali, recimo da to mogu biti onemogućavanje rada državnih organa, pravosuđa, javnih službi i sl. te izazivanje poremećaja na tržištu ili poslovanju. Kako je prijetnja ključna za postojanje navedenog krivičnog djela, moramo postaviti pitanje šta je u stvari prijetnja?

U svim krivičnim djelima upotrebljava se slična formulacija tipa: „Ko silom, prijetnjom, obmanom ili na drugi način“, ili „Ko radi ostvarenja cilja prijeti“. Riječ je dakle o upućivanju prijetnje radi ostvarenja nekog cilja, tj. primoravanja nekog da nešto učini ili ne učini odnosno izazivanja neke posledice. Ali, nigdje u KZ nije data definicija prijetnje. Da li se radi o običnom, ili možda svjesnom previdu, jer je zakonodavac smatrao da je pojam prijetnje toliko jasan i opštepoznat da nije potrebno njegovo definisanje. Ne znamo to sigurno, ali je zanimljivo da u članu 112. KZ u kome je dato značenje izraza u ovom zakoniku (definicije), imamo definiciju službenog lica, teritorije države, djeteta, malojetnika, pa čak i kompjuterskog virusa, ali nema definicije prijetnje.

Kako već definicija prijetnje nije data u propisima, moramo se korisiti nekom od definicija iz pravne teorije. Prijetnja je stavljanje u izgled nanošenja nekog zla. Najčešće se prijetnja upućuje riječima, ali se šire posmatrano može učiniti i gestom (prijeteće pokazivanje ili mahanje rukama), stavom tijela (zauzimanje borbenog polozaja), uzimanjem u ruke nekog predmeta podobnog da se njime nanesu povrede (oružje ili neka alatka npr.) i sl. Znači svako udaranje, hvatanje, obaranje, držanje, vezivanje ili guranje nekog lica, upotreba oružja, oruđa ili bilo kog sredstva sposobnog da izazove povrede, prskanje opasnom hemikalijom, nahuškavanje psa itd., jeste upotreba fizičke sile, tj. napad na život i tijelo. A stavljanje u izgled takvog postupka bila bi prijetnja u smislu krivčnog djela „Ugorožavanje sigurnosti“. Ozbiljnost upućene prijetnje ne može se mjeriti nekim objektivnim kriterijumom već u svakom konkretnom slučaju u odnosu na lice kome se prijeti i lice koje prijetnju upućuje i sve druge okolnosti slučaja.

–  Prije svega polazim od toga da sam ja javna ličnost ili barem to mislim da jesam, a to znači da sam podložan svakoj vrsti kritike. Takođe sam prihvatio da se sa mojim mišljenjem ne moraju svi složiti i da sve ono što kažem ili napišem može da izazove negativne reakcije. Kada to prihvatite onda je mnogo lakše da podneseš kritiku. Problem je kada kritika preraste u nešto drugo, a to su prijetnje, uvrede i poziv na linč. Onda sjedneš i procijeniš koliko je ta opasnost realna i koliko je vjerovatna, jer nije isto kada te neko vrijeđa u krugu od 100 km ili iz Njemačke. Onda, procjenjuješ kako je najbolje da se od toga zaštitiš, da li je to prijava policiji, prijava novinarskim udruženjima, promjena mjesta boravka ili jednostavno ignorisanje. Najčešće je dovoljno da ih ignorišeš i to prođe, ali postoji mogućnost da pogriješiš. Takođe je važno da budeš siguran da je ono što govoriš tačno, provjreno i zasnovano na činjenicama, onda je mnogo lakše da se nosiš sa time – rekao je Puhalo.

Recimo, prijetnja malog djeteta da će povrediti odraslu osobu nikako ne može bit ozbiljna jer je realizacija prijetnje praktično nemoguća i kod lica kome se prijeti ne bi smjela da izazove strah po objektivnim merilima. S druge strane ista takva prijetnja u suprotnom smjeru od odraslog lica upućena malom djetetu ili bilo kome drugom jeste ozbiljna, jer je realizacija prijetnje realno ostvariva. Mogućnost da se prijetnja sprovede u djelo, tj. njena ostvarivost je itekako bitna. Na izvjesnost ostvarenja prijetnje utiču mnogi faktori (daljina, svojstva ličnosti, ekonomska moć itd.). Nerjetko se dešavaju i situacije gdje kompletna porodica ili određena ličnost nađe u situaciji da je doživljela prijetnje ili da su on/ona kao i njegova/njena porodica bili pod zaštitom.

–  Ne, nisam bio nikada u toj situaciji da moja porodica trpi prijetnje i ne vjerujem da mi se to može desiti, jer tako drastične stvari se najčešće dešavaju novonarima koji rade ozbiljne istraživačke priče koje se bave visokom korupcijom i velikim novcem. Ja se time ne bavim − dodao je Puhalo.

Nema dakle, ugrožavanja sigurnosti ukoliko riječi ili ponašanje nekog lica ne predstavljaju ozbiljnu prijetnju, podobnu da se kod prosečnog čovjeka stvori osećaj straha i ugroženosti.[2]

–  Bilo je sitaucija na ulici kada je bilo dobacivanja, pljuvanja, unošenja u lice, ali ne tako teško. Najčešće proietnje dolaze preko društvenih mreža i najveći broj njih samo na tome ostane. Kako se ponašati u tim situacijama? Ja obično saslušam čovjeka i produžim dalje, jer se ne vrijedi raspravljati ili dokazivati bilo šta, to ih samo dodatno razdraži. Pokušavam da ostanem smiren i ljubazan i kažem da je to njihovo mišljenje i zahvalim se što su mi to kazali u lice. U najvećm broju slučajeva to ih smiri. U svakom slučaju ne želim da pružam bilo kakav otpor, jer nema svrhe – naglasio je Puhalo.

S, obzirom na veoma komplikovano državno uređenje u  Bosni i Hercegovini imamo četiri Krivična Zakonika: KZ BiH, KZ Brčko Distrikta, KZ FBiH i KZ RS. Svaki od ovih Krivičnih Zakonika u svom sadržaju ima predviđena krivična djela pod koja potpadaju svi govori mržnje. Zakoni kao zakoni nisu nimalo sporni i vrlo lako mogu da se primjenjuju ali je sporna njihova primjena. Zašto se zakoni selektivno primjenjuju u Bosni i Hercegovini pitanje je za neki drugi rad, a nama ostaje da naslućujemo i razmišljamo zašto je to tako.

Dostupnost i korištenje interneta dovelo je do razvoja i socijalnih mreža kao jako značajnog faktora svakodnevnice. Kao svi građani koji imaju otvorene naloge na društvenim mrežama, tako i svi mediji koji su počeli kao radio, novine i televizija sada imaju svoje profile i web sajtove gdje se mogu pratiti aktuelne vijesti. Ako se uzme da se sve što može da se prebaci u digitalni format, prebacujei mediji isto to prate, rade i usavršavaju se na tom polju. Danas na Facebook-u, Instagram-u, kao i ostalim socijalnim mrežama možemo vidjeti sadržaje koji nisu često prilagođeni određenim uzrastima. Pa tako bilo ko može da objavi uznemirujuće sadržaje, a koji nisu baš najbolji izbor za malu decu ili adolescente.

−  Društevene mreže su raj za govor mržnje i prijetnje, ali u najvećem broju slučajeva one su bezopasne. Mnogo veća opasnost za neku javnu ličnost su laži i poluistine koje se plasiraju o njoj i urušavaju joj kredibilitet kod čitalaca. Ko želi da čita ili suša četnika, ustašu, sorošovca, štiftungovca, Bakirovca i ko će povjerovati u istinitost onoga što govori. Malo ko! Kada želiš dase baviš javnim poslom onda je integritet veoma važan, a oni to znaju i na sve načine žele da ga uruše. Kao što rekoh društvene mreže su za to Bogom date – rekao je Puhalo. 

Također, neki sadržaji mogu da uznemire i stvore stres i kod odraslih osoba. Svaki sadržaj koji nije prilagođen osobi koja ga konzumira može stvoriti neki „psihički poremećaj“ iz kojeg se kasnije mogu izroditi mnogi problemi. Često imamo priliku da na raznim radionicama koje se tiču mentalnog zdravlja čujemo kako se mnogi problemi vezuju na naše detinjstvo jer smo bili izloženi nečemu čemu nismo smjeli da budemo. Posljedica toga je u najblažem slučaju odavanje porocima, a kraj jeste fizičko nasilje.

Ako znamo da je fizičko nasilje nešto što se smatra prijetnjom onda se moramo fokusirati da djecu od malena usmjerimo na pravi put i da nam to bude jedna od preventivnih metoda kako se nasilje pa samim tim i bezbjednosne prijetnje ne bi širile. Bezbjednosne prijetnje kroz medije se mogu razumjeti i kroz govore ljudi koji obavljaju javne funkcije. Najčešće su to političari jer je njihova moć najveća, a zatim ljudi koji se visoko kotiraju u bezbjednosno – obavještajnim agencijama i službama.

Kada poličar bude izabran da obavlja određenu funkciju njegov je zadatak bude predsjednik, premijer ili ministar svih građana. To znači da treba da bude u službi i onih koji su za njega  glasali i onih koji nisu glasali. Na prostoru Zapadnog Balkana svakodnevno imamo priliku da slušamo ratno-huškačku retoriku koja nekome i nije toliko smiješna i zanimljiva, za razliku od ovih drugih. Iako je zadnji ratni sukob na teritoriji EX YU završen prije 25 godina, za mnoge je to i dalje jako bolno i svježe. Izbor određenog političara odražava u određenoj mjeri i broj ljudi koji se slažu sa njim. Ako neko osvoji npr. 47% glasova, zasigurno da imamo najmanje 17% ljudi koji se slažu u potpunosti sa njegovom ideologijom i vizijom vođenja i upravljanja administrativnom jedinicom. Ako je veliki broj stanovnika u toj državi pa taj neko stvarno ostvari tih 47% onda je to jako zabrinjavajuće ako bi se uzelo u obzir da je taj politički subjekt nacistički, šovinistički, fašistički, rasistički ili bilo kojom drugom pogrešnom ideologijom nastrojen.

Govori javnih funkcionera koji u sebi sadrže govore mržnje prema nekim manjinama su jako opasni jer nemaju istu jačinu kao govori ljudi koji nemaju političku moć. Nije isto negirati genocid sa nivoa građevinca, ljekara ili ministra odbrane. Jer ako ministar negira genocid i marginalizuje određene manjine samo zato što pripadaju nekoj grupi koja se njemu ne sviđa onda bi to potencijalno značilo da se toj manjini u nekoj skorijoj budućnosti sprema opet nešto slično poput onog što je već izvršeno u istoriji u nekim sličnim ili istim okolnostima. Govor mržnje u kontekstu bezbjednosne prijetnje nije samo na relaciji političari – građani već se može desiti i između običnih građana. Na toj meti se najčešće nalaze kolumnisti, pisci, novinari, sudije, advokati, tužioci i svi oni koji donesu neku odluku koja je sastavni dio njihovog posla, ali ta odluka nekome se ne sviđa pa tako se počnu slati poruke pretećeg sadržaja. Najpopularniji komentari u tom duhu su autošovinista, domaći izdajnici i strani plaćenici. Iako oni koji šalju takve poruke i ostavljaju komentare pojma nemaju ko je osoba koja je autor određenog teksta niti su autora/autorku ikada vidjeli u životu. Onaj ko stvarno želi da nekome nanese neko zlo neće javno otkrivati svoje namjere o potencijalnom izvršenju nekog krivičnog djela. Naravno da ovo nije pravilo i da se ne može uzeti kao pravilo jer je svaki čovJek individua za sebe. Govor mržnje može suzbiti vrlo lako samo ako za to ima dovoljno volje, želje i motivacije. Svaka poruka ili komentar koji je upućen prema nekome kao vrsta prijetnje na internetu negdje arhiviran i da stoji u nekom folderu i da se tačno zna ko stoji iza toga. Zašto se ne reaguje po tom pitanju? Jako je teško na to odgovoriti jer imamo više faktora koji na to utiču. Prije svega krenemo od Krivičnog Zakonika koji važi na teritoriji samo te države, a mi npr dobijamo prijetnju iz inostranstva. Internet i internet pretnje su globalni izazov, a društvene mreže privatna privredna društva pa tako je jako teško regulisati odnose unutar svetske firme.

[1]Mapiranje odgovora na govor mržnje u Bosni i Hercegovini, Autori: Adnan Kadribašić, Chara Bakalis, Nasir Muftić, © Vijeće Evrope, septembar 2022. Sva prava zadržana. Licencirano Evropskoj uniji pod uvjetima, strana 8. Pristupljeno: 16.10.2024. Link: 1680a9cf57 (coe.int).

[2]Pristupljeno: 16.10.2024. Link: Pretnja i ugrožavanje sigurnosti – Pravni Portal.

Objavljivanje ovog teksta je finasirano grantom Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država (Department of State). Mišljenja, nalazi i zaključci koji su ovdje navedeni pripadaju autorima i ne odražavaju nužno mišljenja, nalaze i zaključke Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država.

Fotografija: Canva, ilustracija

Autor: Rijad Šehović