Govor mržnje, po mišljenju stručnjaka, je govor kojim se napada ili omalovažava određena društvena ili etnička grupa, ali i predstavlja način na koji vlastite frustracije emitiramo u javni prostor. U pozadini je ljutnja, tuga, te emocije koje su nerazriješene, neugodne i slično.

–  Mi ovdje govorimo uglavnom o govorima mržnje koji se odnose na kolektivitete i to uglavnom na etničke kolektivitete, gdje se još vraćamo u vremena od prije 50, 500 godina, ko je koga i na koji način ugrožavao – kaže Jelena Brkić Šmigoc, profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Potrebno je učiti mlade ljude da razriješe konflikte sa vlastitom prošlošću i prošlošću svoga kolektiva, te da ne budu u ulozi žrtve nego u ulozi nositelja svog identiteta na jedan zdrav način.

A veliku ulogu u društvu Bosne i Hercegovine imaju, kaže sociologinja Sarina Bakić, upravo studentice i studenti.

– Čini mi se da oni nisu svjesni koliko ta uloga ima potencijala i naravno da svaka vrsta organiziranja studenata i studentica protiv govora mržnje kao jednog, između ostalog, govora nasilja, kulture nasilja, vrlo je važana. Međutim, oni ne koriste dovoljno tu svoju moć – ističe Bakić.

Razlozi zbog kojih se studenti i studentice ne usuđuju iskoristiti moć koju posjeduju, brojni su, a kako kažu, najčešći jeste upravo nedostatak svijesti o sopstvenoj ulozi ili osjećaj nemoći pred velikim društvenim problemima.

– Mi studenti i studentice generalno imamo strah od napada drugih na nas, previše razmišljamo o tome ko će nam šta reći, te da li ćemo mi nekoga uvrijediti u slučaju da stanemo u odbranu žrtve, ako mogu tako reći – počela je priču Amira Spahić, mlada aktivistica i studentica Komunikologije.

Istaknula je i to da je nekoliko puta bila u situaciji svjedoka govora mržnje, ali da zbog straha nije mogla ništa uraditi.

– U bliskom okruženju sam se susrela jednom sa takvim govorom i bilo mi je jako teško što nisam smjela ništa uraditi. Ali stvarno nisam bila u prilici, jer sam mislila da ću postati žrtva, a u momentu kada imate 17 godina i ne znate kako se nositi sa time, bude poprilično izazovno i bolno. Odrastanje, aktivizam i edukacija, pomogli su mi da naučim da bilo kakva podrška u takvom jednom periodu znači, pa sam uspjela podići i svoju svijest, ali i svijest drugih ljudi o ovoj temi, a nadam se da će uskoro biti i neke rigoroznije kazne za one koji vrijeđaju i narušavaju prava drugog i drugačijeg –  dodala je Spahić i naglasila da joj je to najveća greška, koju nikad ne bi ponovila.

S obzirom na to da zabrana govora mržnje u Bosni i Hercegovini nije u potpunosti regulirana niti usklađena sa međunarodnim standardima, valja istaći da postoji nekoliko krivičnih zakona u Bosni i Hercegovini koji, u određenoj mjeri, preciziraju kakve sankcije mogu snositi pojedinci u slučaju korištenja govora mržnje. Ti zakoni su: Krivični zakon Bosne i Hercegovine, Krivični zakoni Federacije Bosne i Hercegovine i Brčko distrikta, Krivični zakon Republike Srpske i drugi.

S tim u vezi, studenti dok čekaju usklađivanje zakona, mogu postići mnogo toga. Kao jedan od najboljih rješenja jeste dizajniranje vlastitih kampanja protiv govora mržnje, u vidu kreiranja video poruka, vizuala i infografike.

– U ovakvim kampanjama trebaju pokazati primjere i štetne posljedice govora mržnje, ukazati na važnost ozbiljnog pristupa ovoj problematici. Također je važno da naglase kako se govor mržnje može provlačiti i u šaljivim porukama, humoru i vicevima –  kaže docentica Amela Delić.

Da bi se takvo ponašanje smatralo društveno neprihvatljivim, potrebno ga je prijaviti i javno osuditi.

–  Studenti mogu organizovati i raditi projekte monitoringa govora mržnje na društvenim mrežama, ali i u medijima i u govoru političara – objašnjava Delić.

Trebamo biti svjesni života u zajednici koja ne afirmira pozitivan govor i pozitivnu komunikaciju.

– U samom okruženju nemamo podršku za učenje proaktivnih, prosocijalnih, pozitivnih načina ophođenja. To zapravo znači da nismo mlade ljude naučili nositi se sa onim što su izazovi njihovog odrastanja, što su poteškoće sa kojima se nose, a to je i razumijevanje zajednice u kojoj žive –  kaže psihologinja Jelena Brkić Šmigoc.

Na poboljšanju situacije u zajednici, ali i državi, rade članovi različitih organizacija, a Omladinski Pokret Revolt, prema mišljenju mnogih, jedna je od uspješnijih. Predsjednica Pokreta, Azra Musić, objašnjava kako veliki teret procesa nose upravo nevladine organizacije, koje rade na konstantnom edukovanju i umrežavanju mladih, dok veliki broj političkih subjekata,  još uvijek koristi govor mržnje i izazivanje netrepeljivosti kao stub svoje popularnosti.

– Najbolji način za razbijanje stigmi koje se vežu za neke društvene grupe je upravo upoznavanje s njima, razgovor i uključivanje u njihovu rutinu života. Na taj način mladi ljudi najbolje mogu vidjeti da među nama ne postoje te velike razlike koje nam društvo nameće. Svi smo mi mladi ljudi koji žive na sličan način, slušamo istu muziku i gledamo iste filmove, imamo slične ambicije i stavove – navodi Musić.

Sa ovim stavovima slažu se, kažu, mnogi. Ali kada je riječ o govoru mržnje, jako je važno da se ne koriste generalizacije, te da se izbjegavaju predrasude i stereotipi. Iako ih ima mnogo, trebamo biti svjesni i raditi na njihovom prevazilaženju kroz upoznavanje i razumijevanje drugih i drugačijih.

–  Drugima možemo pomoći najviše tako što ćemo prvo poraditi na sebi. Kada smo svjesni vlastitih predrasuda, slika svijeta, idejnih predodžbi, možemo reagovati i kada uočimo neetično ponašanje u govoru naših kolega – zaključuje Amela Delić.

A na nekim fakultetima, kažu, takav govor još uvijek postoji. Ali za razliku od ranije, studentica Amira Spahić staje u odbranu žrtve i ukazuje na to da se takvo ponašanje može kazniti, kako novčano, tako i zatvorom.

– Imala sam priliku slušati predavanja o govoru mržnje, kako ga prepoznati i, na kraju krajeva, kako ga sankcionisati i spriječiti. Kada sam shvatila da postoje zakoni koji propisuju da svaki javni govor mržnje može rezultirati zatvorskom kaznom, promijenila sam i svoj pristup prema korisnicima takvog govora. Neće mene niko vrijeđati u mojoj sobi, mom nekom ćošku, nego na javnom mjestu, među ljudima koji će, vjerujem, shvatiti da je ispravno stati uz žrtvu i postati svjedok, ukoliko za to bude potrebno – ističe Spahić.

Nije potrebno biti stručnjak niti autoritet u obrazovnim institucijama da bi ukazivali na to da je ovakav govor društveno neprihvatljiv.

– Svaka razumna osoba ukazuje i reaguje na nedolična ponašanja – zaključuje Spahić.

Sa ovim mišljenjem slažu se i stručnjaci, ali i autoriteti u obrazovnim institucijama. Ako ne svi, barem većina profesora može kako u školama, tako i na fakultetima u okviru svojih predmata govoriti protiv ovakve jedne pojave.

– Vi se ne morate baviti komunikologijom da bi obrazovali studente o tome koliko je govor mržnje štetan, loš i nepoželjan –  kaže profesorica Sarina Bakić i dodaje,  da je svakako bitno i učestvovanje tih studenata u promjenama, jer mladi vjeruju da se neke stvari ne mogu promijeniti i da je sve podređeno, uslovno kazano, sudbini.

Sličnog stajališta bila je i profesorica Jelena Brkić Šmigoc koja je, na početku priče, istaknula da su mogući proaktivni pristupi u sklopu studentske populacije.

–  Preventivne intervencije pomogle bi mladim ljudima, koji su već u ranom riziku, da prepoznaju oblike govora koji su neprikladni i koji ugrožavaju drugoga, te bi im ponudile set znanja i vještina o tome kako formulirati poruku, što znači aktivna komunikacija, aktivno slušanje, ja govor, način kako se zauzimam za sebe, da ne ugrozim drugoga a da istaknem ono što ja jesam – navodi Brkić Šmigoc, kao poentu.

Po mišljenju članova Revolt-a iz Tuzle, mladi su pokretači promjena, a pozitivne priče, kažu, dijelit će tek nakon što upoznaju nove ljude, vide nove stvari i prošire svoje vidike.

Mladima je neophodno osigurati redovne linije i pristupačne cijene karata za autobuse, vozove, avione i ostala prijevozna sredstva, u cilju putovanja i upoznavanja većeg broja kultura, bez oslanjanja na projekte nevladinih organizacija.

– U ovom procesu neophodna je i veća posvećenost institucija, koje moraju omogućiti bolju povezanost, prvenstveno među gradovima u Bosni i Hercegovini, ali i Bosne i Hercegovine sa regionom i svijetom –  ističe Musić.

Aktivizam i nevladine organizacije samo djelići jedne slagalice, a da bi ona postala cjelina potrebno je mnogo drugih dijelova, kao što su fakulteti, pravosuđe, regulatorna tijela, profesori, ali i mladi.

– Besmisleno mi djeluje objašnjavati ulogu aktivista i nevladinih organizacija ljudima koji su već odlučiti da to ne žele shvatiti. Mi zaista jesmo pokretači promjena i možemo se boriti, a posebno kada je riječ o problemu govora mržnje, međutim mi ne možemo biti jedini nosioci odgovornosti – kažeSpahić, te navodi kako je upornost iznimno važna, ali da se ne isplati u slučaju onih koji su već zatvoreni za dijalog i da to troši resurse i energiju koja se može usmjeriti na rad sa onima koji su, spremni razumjeti i sudjelovati u promjenama. Želim naglasiti i podvući crvenom bojom važnost kolektivnog pristupa u rješavanju i sprječavanju govora mržnje. Svaka institucija u društvu, uključujući policiju, obrazovne institucije, sudstvo, pa čak i medije, mora preuzeti svoj dio odgovornosti. Zajednički napor rezultira napretkom, a prebacivanje tereta i odgovornosti na aktiviste i nevladin sektor, zaista je nepravedno i ne daje nikakve rezultate.

Kada je riječ o medijima, kažu, nema puno govora mržnje. Možemo zaključiti, da je većina medija u Bosni i Hercegovni oprezna u izvještavanju kada je u pitanju govor mržnje, ali svakako medijij igraju važnu i  značajnu ulogu u ovom procesu.

-Smatram da je potrebna modifikacija programa i dijeljenje više pozitivnih i motivirajućih priča, a manje crne hronike i floskula koje svakodnevno slušamo od političkih subjekata –  kazala je Musić.

Vjeruje da bi se društvena atmosfera značajno promijenila jer vijesti i priče koje nas okružuju, stvaraju našu svijest o društvu i nama samima.

Po mišljenju stručnjaka, studentice i studenti mogu efikasnije djelovati u borbi protiv govora mržnje, uz adekvatnu podršku onih koji su, hijerarhijski, iznad njih. Profesorica Delić, između ostalog, istaknula je važnost radionica i edukacija.

– Studentske organizaje mogu uz saradnju sa drugim organizacijama studenata, nevladinim sektorom, svojim predavačima, organizovati besplatne radionice i edukacije iz oblasti govora mržnje na kojima će skrenuti pažnju svojim kolegicama i kolegama na moguće oblike i načine ispoljavanja ovog komunikacijskog poremećaja – zaključuje Delić.

Sve ukazuje na to da se studenti sve više ističu kao važni akteri u borbi protiv govora mržnje. Njihove inicijative i angažman na različitim platformama, kao i u zajednici, pokazuju da je moguće izgraditi društvo u kojem se cijene dijalog i tolerancija, a predrasude i netrepeljivost ostavljaju po strani. Da bi ovi napori imali dugoročne rezultate, kažu, potrebna je veća podrška institucija, nevladinog sektora, ali i cjelokupne društvene zajednice. Vjeruje se da studentice i studenti mogu značajno unaprijediti postojeće inicijative i razvijati strategije koje će, nadaju se, efikasnije doprinositi suzbijanju govora mržnje.

Objavljivanje ovog teksta je finasirano grantom Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država (Department of State). Mišljenja, nalazi i zaključci koji su ovdje navedeni pripadaju autorima i ne odražavaju nužno mišljenja, nalaze i zaključke Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država.

 Naslovna fotografija: Canva

Autorica: Ajla Mutapčić